so far away...

utorak, 08.12.2009.

stranice dnevnika...

15.11.2009.

I opet stojim na otvorenom prozoru. Kao i uvijek kad sam najgore. Kad mi nedostaje onaj netko kraj mene, kad me prošlost opet uhvati u svoje ralje, okrutne i čvrste i ne popušta.

Kad poželim vrištati da ništa, baš ništa nema smisla kada nema nje. Da sam tamo negdje putem izgubila i sebe i sve do čega mi je ikad bilo zaista stalo. Ili, a to je ipak puno bliže istini...svi oni nikada ni nisu bili moji.

I želim pobjeći što je moguće dalje...u noć, uz neku rijeku koja će me smiriti...u svoj ljubljeni i daleki London za kojim žudim. Kao za utočištem koji će sa svojim metežom, maglama, parkovima i mojom samoćom nekako izliječiti moje tuge. Kao da ću tamo ponovo moći disati, dovoljno daleko, na sigurnoj udaljenosti od duhova prošlosti. Od pogrešaka ili možda ispravnih, ali teških odluka.

Još uvijek se ponekad pitam što mi je to tamo nedostajalo, u onom mom davnom svijetu u kojem sam provela 5 godina. Sad mi je tako dalek i stran, ali znam da je ipak bio lijep. Ali nisam bila iskreno sretna...pitam se da li ja to uopće znam biti? Nadam se da znam...

Vjerujem da je bilo trenutaka kada sam bila sretna...i više od njih nekoliko...samo mi danas izmiče sjećanje na njih. Sve ih je zasjenila jedna želja, jedan bijeg, jedan san. San kojeg ne smijem zaboraviti, jer samo se on čini stvarnim u dane kao što je ovaj. San o mostovima u jesen i vjetru i parkovima i gradu koji sanjam.

Ono što me čudi jest da se i tamo vidim samu...ali nekako izliječenu i zadovoljnu. Čak i sretnu.

Ne znam zašto to tu nisam, ne znam zašto to tu nikako ne mogu biti. Zašto se moram truditi da krenem dalje, da nađem nekoga tko će me voljeti, da dokažem se bi da mogu ići dalje, da mogu zaboraviti sve, da mogu ponovo voljeti kao da nema onih starih i dubokih, još uvijek toliko bolnih rana.

Zašto želim pobjeći od svih, pa čak i od nekog od koga ne želim bježati. Pa ipak, svaki puta pobjegnem...čega li se bojim? Da me ne povrijedi, da ne povrijedim ja njega, da se još jednom ne izgubimo, ovaj puta zauvijek? A zar ga neću izgubiti i ako pobjegnem odavde? Ako ću zaista svoj mir tražiti tamo jer tu ne vjerujem da ću ga naći? Zašto se još više od pogrešaka bojim njega, a znam da on nije i nikada ne bi bio pogreška? Zato što se bojim da on ostaje pri svom..da ne želi vezu...a ja se s tim ne bi znala nositi. Opet bi to bilo odbijanje...a to ovaj puta i od njega ne bi mogla podnjeti. I zato puno više želim pobjeći.

Kad bi me barem netko shvatio...vidio me ovakvu kakva jesam. Sa prošlošću koja me boli i drži zatočenom i koje se svim snagama želim osloboditi. Sa strahom od budućnosti i od prave ljubavi jer više teško vjerujem u nju, a još teže u nekoga. Da me neće razočarati, još jednom uzeti ovo toliko puta slomljeno srce i ovaj puta ga konačno smrviti u prah. A ponekad baš i to poželim...da hodam okolo bez srca i duše, da mislim samo na sebe i uzimam sve što mogu, bez pitanja, bez da išta dajem...

<	prosinac, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv