Prve tri note...pjesme koju ću uvijek nositi u srcu. I preplavilo me opet ono more...more topline, ljubavi, sreće i neopisive tuge. Ali i nekog čudnog osjećaja. Da je tako veliko to što se krije samo u nekoliko stihova. Punih ljubavi i sjećanja, tako punih tebe, ali i ljubavi same po sebi. Vremena izgubljenog, ali, zar ikada izgubimo ono što volimo? One trenutke koje smo imali...ne, nikada.
Pitali su me gdje je onaj grafit koji sad kruži internetom, a ja sam rekla da znam na kojem je zidu ispisan. Rekla sam im da sam tamo provela najljepše sate svog života i doista jesam. Jesam, jesam, hvala ti na tome. A nekako sam slutila i tada da ima nešto tako beskrajno bolno i nešto što će se tako vezati uz nas u tih nekoliko riječi:
Prisjetimo se da nikada nismo prestali tiho voljeti one koje smo nekada voljeli glasno.
Druga je to ljubav. Sada su to sjećanja, sada je to toplina u pogledu i toplina oko srca. Nešto neizrecivo, nešto što se i ne mora izreći da bismo ipak znali da je tu. I zašto. I koliko je posebno. A bilo je to nešto posebno, te pjesme, ti dani, taj život.
Možda je moglo i drugačije. Da smo se sad sreli, ne bi bilo ni jedne od onih prepreka koje su nam stale na put. Ali, mislim da je ipak, baš tako trebalo biti. Točno onako kako je bilo. Kratko, predivno i bolno. Ali i takvo da ću to zauvijek pamtiti. Kao iskustvo koje mi je pokazalo kojim putem da krenem. Kao trenutak kada su došli sloboda, samosvijest, samopouzdanje...sve ono što trebam.
I nekako, s vremenom, ušuljala se i sreća. I ne puštam ju. Smijem se. Svaki dan. Imam toliko ljudi koji me vole, ljudi koje volim. Ljudi s kojima se smijem, s kojima plačem. I život je zaista divan.
Das hat die Welt noch nicht geseh'n
Trotzdem ist Liebe wunderschön…
Post je objavljen 03.11.2009. u 23:43 sati.