Da, strah od toga da ćemo biti povrijeđeni onoliko koliko ne možemo podnijeti, ali ni dopustiti, je obično razlog mnogih razlaza. Pritom mislim i na one prijateljske. Kad nekoga zaista volimo, tada smo spremni prijeći preko tih naizgled sitničarija. Pa nema veze što se odmah ne javi, pa kao da mora stalno misliti na mene, itd,itd.... Sve to nekako ljubav izgladi, bilo da je to ljubav prema momku, ili prema prijatelju, prijateljici... I jednostavno pustiš da to tako ide......da si ti ona koja će prva zvati, i tako sve do jednog trenutka, do ono kapi koja prelijeva čašu. Kad ti je jednostavno puna kapa da si samo ti ona koja misli o tome, kojoj je stalo , koja se trudi.......i onda jednostavno i ti staneš, zainatiš se i odlučiš pustiti da se onaj drugi prvi javi. Čisto da provjeriš jel toj osobi uopće stalo do tvog društva, do bilo kakvog kontakta s tobom. U mojoj priči riječ je o jednoj mojoj dragoj prijateljici koju jako volim od prvim momenata kad smo se upoznale u Zg, kao 12-godišnjakinje i održavale to prijateljstvo preko pisama, rijetko se viđajući. Svaki put kad bi se vidjele - to je bilo kao da smo stalno zajedno. A onda su došla neka vremena kad sam skužila da ako se ja ne javim, nema kontakta među nama i odlučih probati da se ne javljam neko vrijeme. To vrijeme je potrajalo 10-tak godina. Pa sam je jednom sanjala i odlučila svakako stupiti u kontakt s njom, Uspjela sam. Našla sam je na onom istom starom tel.broju, na istoj ZG adresi (iako je u međuvremenu živjela u Italiji). prijateljstvo se obnovilo. Posjetile smo se, sve je bilo super nekoliko godina. I ja sam prihvatila činjenicu da sam ja ta koja će uvijek prva zvati i pitati: "Ej, a di si, a kako si!?" I tako sam je jedne večeri nazvala, malo smo brbljale, njoj je zazvonio mob. i reče mi - Ćuj, nazvat ću te za dvije minute." Čekala sam 2 minute, 2 sata, 2 dana,2 mjeseca, 2 godine...mislim da će sad biti 3 godine od tog zadnjeg razgovora. To je bila kap koja mi je prelila čašu i iako mi je jako teško prihvatiti tu činjenicu da njoj svo ovo vrijeme nije palo na pamet što je sa mnom, i da joj zapravo nije ni stalo da se to prijateljstvo održi, odlučila sam da više neću zvati. Prihvatila sam tu istinu i ovaj put sam nekako mirna s tim. Ne pogađa me kao što me prije pogađalo. I dalje je volim, uvijek će mi biti jedna od najdražih prijateljica. I prihvaćam činjenicu da taj osjećaj nije bio obostran, ne u onoj mjeri koju sam ja osjećala. I naš odnos zapravo nije bio potpuno i obostrano iskren. Zašto sam sve ovo napisala i ispunila ti prostor za komentiranje? Neznam, jednostavno sam imala potrebu ovo napisati, jer me tvoj post podsjetio na taj odnos s njom. I zato šro mislim da takve sitne problemčiće preko kojih se olako prelazi, treba prodiskutirati, treba biti iskren do kraja, obe strane trebaju biti iskrene do kraja. Inače ni veza, ni prijateljstvo neće uspjeti na duži rok. A kad nam je zaista stalo do nekoga onda želimo da to potraje, zar ne? :-))
20.11.2009. (20:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
...poznata mi je situacija..ne odgovaranje na poruke, neizvjesnost, čekanje.... drago mi je što si uspjela postati ono što jesi, mnogi ne dobiju tu priliku,znaš? mnogi se i dalje skrivaju iza svojih oklopa nadajući se da će jednog dana pronaći način na koji bi se otkrili... s vremenom i odrastanjem, većina nas shvati tko je i što je,što želi,čemu teži..nekad to izgubimo,ali bitno je valjda pronaći to opet...i držati ravnotežu... bojati se je sasvim prirodna stvar...a osjećati nešto zbog čega bi se borili, e, to je vrijedno svakog gubljenja "sebe"...nadam se da shvaćaš što mislim...veliki veliki pozdrav
25.11.2009. (19:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Treće oko i 3 treptaja
široka je tema! mislim da se mjenjaju jednako onoliko koliko nisu :)
10.11.2009. (12:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
gustirna
Da, strah od toga da ćemo biti povrijeđeni onoliko koliko ne možemo podnijeti, ali ni dopustiti, je obično razlog mnogih razlaza. Pritom mislim i na one prijateljske.
Kad nekoga zaista volimo, tada smo spremni prijeći preko tih naizgled sitničarija.
Pa nema veze što se odmah ne javi, pa kao da mora stalno misliti na mene, itd,itd....
Sve to nekako ljubav izgladi, bilo da je to ljubav prema momku, ili prema prijatelju, prijateljici...
I jednostavno pustiš da to tako ide......da si ti ona koja će prva zvati, i tako sve do jednog trenutka, do ono kapi koja prelijeva čašu. Kad ti je jednostavno puna kapa da si samo ti ona koja misli o tome, kojoj je stalo , koja se trudi.......i onda jednostavno i ti staneš, zainatiš se i odlučiš pustiti da se onaj drugi prvi javi. Čisto da provjeriš jel toj osobi uopće stalo do tvog društva, do bilo kakvog kontakta s tobom.
U mojoj priči riječ je o jednoj mojoj dragoj prijateljici koju jako volim od prvim momenata kad smo se upoznale u Zg, kao 12-godišnjakinje i održavale to prijateljstvo preko pisama, rijetko se viđajući. Svaki put kad bi se vidjele - to je bilo kao da smo stalno zajedno.
A onda su došla neka vremena kad sam skužila da ako se ja ne javim, nema kontakta među nama i odlučih probati da se ne javljam neko vrijeme. To vrijeme je potrajalo 10-tak godina. Pa sam je jednom sanjala i odlučila svakako stupiti u kontakt s njom, Uspjela sam. Našla sam je na onom istom starom tel.broju, na istoj ZG adresi (iako je u međuvremenu živjela u Italiji). prijateljstvo se obnovilo. Posjetile smo se, sve je bilo super nekoliko godina.
I ja sam prihvatila činjenicu da sam ja ta koja će uvijek prva zvati i pitati: "Ej, a di si, a kako si!?" I tako sam je jedne večeri nazvala, malo smo brbljale, njoj je zazvonio mob. i reče mi - Ćuj, nazvat ću te za dvije minute." Čekala sam 2 minute, 2 sata, 2 dana,2 mjeseca, 2 godine...mislim da će sad biti 3 godine od tog zadnjeg razgovora.
To je bila kap koja mi je prelila čašu i iako mi je jako teško prihvatiti tu činjenicu da njoj svo ovo vrijeme nije palo na pamet što je sa mnom, i da joj zapravo nije ni stalo da se to prijateljstvo održi, odlučila sam da više neću zvati. Prihvatila sam tu istinu i ovaj put sam nekako mirna s tim. Ne pogađa me kao što me prije pogađalo. I dalje je volim, uvijek će mi biti jedna od najdražih prijateljica. I prihvaćam činjenicu da taj osjećaj nije bio obostran, ne u onoj mjeri koju sam ja osjećala. I naš odnos zapravo nije bio potpuno i obostrano iskren.
Zašto sam sve ovo napisala i ispunila ti prostor za komentiranje?
Neznam, jednostavno sam imala potrebu ovo napisati, jer me tvoj post podsjetio na taj odnos s njom.
I zato šro mislim da takve sitne problemčiće preko kojih se olako prelazi, treba prodiskutirati, treba biti iskren do kraja, obe strane trebaju biti iskrene do kraja.
Inače ni veza, ni prijateljstvo neće uspjeti na duži rok. A kad nam je zaista stalo do nekoga onda želimo da to potraje, zar ne? :-))
20.11.2009. (20:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
io ti riscaldero
...poznata mi je situacija..ne odgovaranje na poruke, neizvjesnost, čekanje....
drago mi je što si uspjela postati ono što jesi, mnogi ne dobiju tu priliku,znaš? mnogi se i dalje skrivaju iza svojih oklopa nadajući se da će jednog dana pronaći način na koji bi se otkrili... s vremenom i odrastanjem, većina nas shvati tko je i što je,što želi,čemu teži..nekad to izgubimo,ali bitno je valjda pronaći to opet...i držati ravnotežu... bojati se je sasvim prirodna stvar...a osjećati nešto zbog čega bi se borili, e, to je vrijedno svakog gubljenja "sebe"...nadam se da shvaćaš što mislim...veliki veliki pozdrav
25.11.2009. (19:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...