so far away...

ponedjeljak, 09.11.2009.

mijenjam se...

Mislite li da se ljudi mijenjaju?

Kada nekoga sretnete nakon puno godina, ponekad se zaista čini kao da pred vama ne stoji ista osoba. Ne tako davno čula sam se malo sa svojim kolegama iz osnovne škole...eh, koliko je godina od tad prošlo, ne želim ni zbrajati...nisam baš tako stara, ali, vrijeme juri i otad je prošlo desetljeće ili nešto više. I naravno, svi su me se sjećali kao tihu i mirnu, uzornu, pažljivu. Jako dobru učenicu i nekoga tko je onako, sav idealan.

Vražićak koji sam sad sasvim im je stran...ne mogu vjerovati da sam sada tako otvorena i opuštena. Vesela, stalno u pokretu i glasna. Tako sklona raditi ludosti i još uživati u tome. Uopće im nije jasno od kud se stvorila ta nova ja. Meni je jasnije...to sam bila ja oduvijek, samo mi je trebalo vremena da se otkrijem. Da podivljam, kako ja sama sebi od milja kažem na tu promjenu.

I onaj susret u subotu...nakon sedam godina, sa nekime koga sam voljela. Pitam se da li se trebamo ponovo upoznavati. Nekako osjećam da trebamo. Da nije on više onaj depresivni dečko koji ne zna kud bi sa sobom...i koji za sebe kaže da ne želi previše vremena ostati sam jer se boji da mu se ono što bi sam o sebi shvatio ne bi svidjelo. Nije onaj dečko koji se boji poduzeti nešto što želi. Niti onaj koji bježi od odgovornosti.

A nisam ni ja ona preplašena cura kojoj je cijeli svijet stran. Niti ona koja se još više od neuspjeha boji uspjeha. Pa ni ona koja će rađe stati na rubu ponora i oklijevati, nego skoćiti pa što bude. Oprezna i pažljiva, prestrašena gotovo svo vrijeme. Ne, to više nisam ja. Slobodnija sam, sretnija, sa više samopouzdanja i više sklona riskirati.
Oboje smo primjetili te neke nove osobine jedno na drugome. Meni su se ove njegove svidjele...i to jako. Sve su to stvari koje dođu sa godinama, nije ni bilo za očekivati da sa osamnaest budemo sigurni u sebe i da točno znamo što želimo. Sada s dvadeset i pet...pa, sada je realno da to znamo.

Ali, što je sa starim navikama? Što je sa manama koje su nam i tad smetale? Ima jedna njegova...ne odgovaranje na poruke. Ne javljanje. To je nešto što zaista ne podnosim. Ok, ako se ne možeš javiti sada, zašto se ne javiš za pola sata, dva sata ili sutra. Ali, daj, molim te odgovori mi na poruku. Pa nisam ju slala bezveze, jer te ne trebam ili ne želim čuti. To vrijedi za sve moje prijatelje, znance i bliske ljude. Ne volim to i ne volim. I jako me smeta. Užasno. Dovoljno da je upravo meni i njemu ta sitnica da me zaboravio po 10ti put nazvati, jer smo se čuli jako rijetko i imali dogovoreno kad se možemo čuti, a on bi zaboravio...to je bio povod našem prekidu tada, prije puno godina. Povod, jer je razlog bio moj strah.

I sada opet vidim da je još uvijek takav. Da i dalje zaboravi odgovoriti na tih par riječi što pošaljem u sms-u. I već vidim da bi me to opet moglo baciti u ponore beskrajne ljutnje i tuge i svega onoga što se događa kada mene netko ignorira...ili zaboravi. Zanemariti to, napraviti kompromis ili jednostavno ništa ne pokušavati? Jer, mijenjati nekoga nije moguće...mijenjati možemo samo sebe. Prilagođavati se.

S godinama nekako je sve teže pristajati na kompromise. Postajemo sve zahtjevniji, želimo pronaći točno ono što želimo ili ćemo rađe ostati sami. Jer je i to bolje nego pokušaji prilagodbe na osobe i okolnosi koje nam nikako ne odgovaraju. Mislim da ću ovaj puta ipak odabrati kompromis. I nije to tako velika stvar. A ono što dobivam je daleko više od te male neugodnosti ne odgovaranja na sms-ove.

<	studeni, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv