Ma život ne piše priče, piše pjesme. Lijepe, tužne, sretne, predivne. Ove moje su...neopisive, svaka nova stranica je sve nevjerojatnija. I sve ljepša.
Jučer sam ponovo prošla putem kojim nisam već 7 godina hodala. Jednim, davno ostavljenim iza sebe. Izgubljenim. Ali, ipak, ponekad se prave stvari u životu ne izgube...ponekad možda ipak postoje i druge prilike. Ono što mi je prošlo kroz glavu dok sam prolazila ondje bilo je kako bi bilo vratiti se. Vratiti vrijeme natrag, natrag prije 7 godina. Kada je sve bilo drugačije, kada sam ja bila drugačija, kada sam mogla krenuti sasvim nekim drugim putevima...
Svima je ponekad tako nešto želja...svi bi voljeli vratiti se negdje i ispraviti greške. Pa ipak...ja ne bi. Nikada ne bi shvatila toliko puno toga, naučila puno toga o svijetu i sebi i drugima. Ne bi shvatila što zapravo želim u životu. Ne bi napravila grešaka, iako mislim da je malo toga u životu što se može zvati greškom. Ne bi naučila na njima. I to toliko puno...
Sad...jedna situacija koja je bila nesretna i u kojoj sam ja ispala budala...jer sam opet pokušala uhvatiti nekoga tko nikada nije bio moj...dok je ta ista osoba završila s mojom prijateljicom. Izdaja, zavaravanje...sve ono redom...boljelo je užasno. Fizički. Kao da ti je netko probio nešto kroz srce.
No, ta situacija me gurnula negdje gdje ni sanjala nisam. Na puno bolje mjesto. Sedam godina unatrag. Ovo je druga prilika. I neću ju ovaj puta propustiti. Jer sam sada puno sigurnija u sebe. Puno bolje znam što želim. I puno više cijenim ono što vrijedi.
A sve sam to još davno imala. Samo što nisam vidjela. Bila sam mlada, mislila da ima još toliko toga tamo drugdje. I bilo je, bilo je svega...i smijeha i suza. Ali, nije bilo njega. Moje prve ljubavi. Za kojom sam patila godinama. Jer bila je greška otići. Bila sam kukavica tad. I nisam pojma imala...o ničemu. Najmanje o životu i ljubavi.
Možda je ovome zaista i vrijeme pomoglo. Sigurno je. Nismo se vidjeli punih 5 godina. Pričali tri sata i opet me živcirao kao i nekad. Onako, samo malo, toliko da budem malo ljuta. Jer se ne slažemo oko nekih stvari, a čak i da se slažemo opet bi ovako...malo podbadao, toliko da bude zabavno. I volim to. Nitko nije imao taj stil šale osim njega. To lagano zadirkivanje koje je zapravo toliko slatko. Onako, malo doda uzbuđenja svakodnevici.
Dogovorili smo se da smo prijatelji s beneficijama. S time da se meni nije žurilo sa tim beneficijama. A on...naravno, odlučio je da to sve ostavi na meni. A ja hrabra kakva jesam, trebala sam tri sata da poduzmem nešto. A i to je čudo. Jer inače prvi korak ja nisam napravila nikad...i ni sa kime.
I taj poljubac...nakon 7 godina...je bio nešto posebno. Kao i oni zagrljaji i dodiri poslije. Pogledi, sve ono što se ne izgovori a tu je. Dvoje ljudi u kojima je ipak nešto ostalo od one ljubavi tako davno. I to je nepobitno. Bili mi prijatelji ili ljubavnici ili u vezi. Tu nečega ima i to se vidi u svakom njegovom pogledu. I svakom mom. I svemu. I zato mi je jučer bio jedan od najljepših dana u životu.
I zato sad umirem od želje da dva tjedna prođu što prije. Da se ponovo vidimo, jer ne možemo prije. I zato osjetim leptire u trbuhu kad pomislim na njega...a leptiri kod mene zaista nisu česti gosti. Za sad su se tu nastanili svega dvaput. Zato razmišljam o tome da ipak odmah sad u startu kažem istinu. A to je da mislim da ću se vrlo brzo zaljubiti ponovo. I da neću željeti prijateljstvo s beneficijama nego pravu vezu. I to ne neku vezu...nego onu...onu pravu.
Zadnju. Prvu smo davno imali. On mi je bio prva veza iz koje sam pobjegla glavom bez obzira zbog straha i gluposti. A ne zato što si nismo odgovarali. Naprotiv, bojala sam se baš toga, da bi moglo uspjeti. Jao, kako sam mlada i glupa bila.
Sad više nisam. Znam što želim. A ovo bi moglo biti to. I sretna sam. Neopisivo. Prvi puta nakon dugo vremena. Jer sam sigurna u ono što želim. I sigurna u sebe. A to je do sad kod mene bila rijetkost.
I sad sam se sjetila opet onog citata...da nikada nismo prestali tiho voljeti one koje smo nekada voljeli glasno...i sada on ima sasvim neko novo značenje...
Ludo je kako se značenja istih riječi s vremenom mijenjaju...
Post je objavljen 08.11.2009. u 11:15 sati.