so far away...

subota, 28.03.2009.

flashbacks...

Bila je subota ujutro, krajem studenog, prije 6 godina.

Probudila se nakon noći u kojoj se samo okretala, sanjala ne baš sasvim lijepe snove…nije ju ni čudilo to…život joj je ionako bio i suviše kompliciran. Pogledala je na sat, loše je spavala, no već je bilo 10 sati. Ipak je dugo odležala u krevetu. Pogledala je mobitel. Nije bilo nikakvih poruka. U podne su se trebali naći, ona i netko joj drag…ali,netko tko joj je do sad donio samo puno problema. Dobro, i ponešto zabave…ali uglavnom problema. I to velikih.

Davno joj se trebao javiti, obećao je da će se javiti u 7 još, čim se digne i vidi dali ima slobodan dan. Trebali su ga provesti zajedno, lutajući gradom i ljubeći se po klupicama. Ili gore na kamenu na starom gradu, gdje su se prvi puta ljubili.

No, poruka nije bilo. Neka loša slutnja je prošla njenim tijelom…znala je da je taj osjećaj gotovo nepogrešiv. Sjetila se kako je to bio kad su se upoznavali. Upoznali su se preko interneta, na chatu. Bio je u njenom gradu u vojarni. Dopisivali su se neko vrijeme, činio joj se zanimljiv, duhovit, simpatičan dečko. Pomalo lud. No to je bilo ono što ju je najviše privuklo. Odlučili su se naći jednog popodneva, on je imao slobodan izlaz iz vojarne.

Našli su se na nekom raskrižju nedaleko od vojarne, ona mu je krenula ususret. Dali si ruke, poljubili se u obraz. U trenutku kad su se dotakli prošao ju je ledeno hladan osjećaj…slutnja, na nešto zaista loše. Nije joj bilo jasno od kud to i naravno, odlučila je zanemariti tu slutnju. Jer joj se svidio, kao osoba, a doista i fizički. Znala je da to vodi nečemu…i to je i željela. Zašto da se zamara hladnim trncima ili bilo čim sličnim.

Taj osjećaj se potvrdio. Bilo je tu puno negativnih događaja u kratkom vremenu. Njegova pretjerana ljubomora. Dva mobitela koja je nosio i od kojih je jedan uvijek bio ugašen kad bi se nalazili. Silne laži i muljanja. Druge cure. I, prije svega Elena.
The other one. Jučer joj je priznao da izlazi i sa njom. Da su bili zajedno i još štošta. Naravno, prestala mu se javljati nakon toga. Bila je toliko povrijeđena. No, poruke su neumorno i dalje stizale, puno puno isprika i molbi da mu se vrati. Barem da dođe do njega u vojarnu u posjetu pa da popričaju. Pristala je na to. Znala je da je u krivu, da bi trebala odustati od beznadnih pokušaja da ga zadrži za sebe. Jer je izvodio ludosti i nastavit će sve dok ne upropasti tu njihovu vezu. Prekidali su po pet puta dnevno i mirili se. Zbog sve sile gluposti koje je radio ili govorio.

Navratila je do njega u vojarnu, no tu ju je čekalo još jedno neugodno iznenađenje. Očito je ovaj puta na porti bio netko od njegovih ne baš obožavatelja, koji joj je pročitao tko mu je sve dolazio u posjete u zadnje vrijeme. Naravno, bila je tu prije svega Elena, pa Ivana, pa Danijela, pa Martina. Svaka mu čast, sad će me čuti, prokleti gad. Iskorištavao je svoju prednost, dobar izgled, milog djetešca. A bio je sve samo ne to. Bio je pokvareni lažac s kojim više nema namjeru gubiti vrijeme. Sva ova sila laži je bila previše za nju. Zašto bi to trpjela?

Našli su se, a ona ga je napala sva bijesna zbog ove posljednje novosti. Opravdavao se, još više muljao, smijao se podmuklo. Bio je lisac i manipulator, no ovoga puta mu to baš i nije uspjevalo. No ipak, njegove molbe, izljevi ljubavi, pa i suze doprle su do nje. Molio ju je za još samo jednu šansu. Govorio joj kako je ona sve što želi i da će zaboraviti na druge, da će biti iskren i pažljiv prema njoj. Doslovce ju je u suzama molio za tu priliku. Ona…voljela ga je…i željela da to što govori bude istina. I pristala još jednom pregaziti svoj ponos…a i zdrav razum da bi mu dala još jednu priliku. Još jednu priliku da joj konačno slomi srce.

Danas se svega toga prisjetila. S gorčinom, to što nema poruka, moglo je značiti samo jedno…da je njen negativan osjećaj jutros opet ispravan. Nazvala ga je. No, nije bilo odgovora, mobitel mu je bio ugašen. Uh, pomislila je, evo ga opet.
Uporno je zvala ponovo i ponovo. Željela je znati što se zbiva…i riješiti to već jednom. Konačno joj se javio. Hladan, opaki glas rekao je molim. Hej, pa di si ti, kaj se zbiva, pitala ga je. U autu sam, Eleninom…bio je ledeno hladan odgovor. Zašutila je…naravno, opet ju je iznevjerio. Ovaj puta konačno. Ovo je bilo previše. Ovako hladno i odvratno ponašanje, nakon što ju je jučer gotovo na koljenima molio da ga primi natrag…opet je bio s njom. Gotovo je. Rekla mu je da joj se više nikada ne javi. Da je s njima jednom zauvijek gotovo. Bila je na rubu suza. A njegov hladan odgovor je bio, da dobro.

Plakala je satima, ne izlazeći iz sobe. Znala je da je ovo kraj jedne loše i opasne veze. Znala je da je ipak puno naučila sad. Bolna je to bila lekcija. Ali sad je znala prepoznati kad netko laže. I to sa nepogrešivom točnošću. Njega je izdala boja glasa. Drugačiji ton kojim je pričao, kad joj je pričao bajke i laži. Znala je da joj je bolje bez njega. No, boljelo je. Kao nikada ništa. Bila je slomljena na opak i svjestan način. Namjerno ju je povrijedio, znao je što radi. No bio je hladan i okrutan.

I naučio ju je nešto važno. Da prezire neiskrenost. I da ju ne tolerira. Ne više. Jer…nitko toga nije bio vrijedan. Da gazi svoj ponos… i da prihvaća to da joj ga netko gazi…lažima, prijevarama…

ponedjeljak, 23.03.2009.

lost...

Kazaljke na satu otkucavale su u tišini…bila je ponoć…njena prazna soba bila joj je pretijesna.
Ležala je na krevetu..nije se željela pomaknuti…nije mogla spavati…više nije mogla ni plakati. Osjećala se kao prazna ljuštura. Sve što je sanjala, voljela i željela nekako je uspjela izgubiti. Svojom vlastitom krivnjom. Svaka pomisao na njega…a samo je o njemu mislila…izazivala je valove boli. Valove koji su je razdirali iznutra, željela je da više ne bude tu. Da ne bude živa. Da ne osjeća. Jer ova bol je bila nešto što nije mogla podnijeti. Bilo je to previše za nju.

Uvijek je bila hrabra…i čvrsta. Nije dozvoljavala ničemu da je slomi. A imala je brodoloma. I katastrofa. I svega. Što već život donese.
A onda je došao on. Verzija nje. Bili su isti…preslični…they were ment to be, mislila je. I živjela za svaku sekundu s njim. Za svaki njegov pogled. Za njega. Dali su si poticaja i snage za hrabre i velike stvari. Postali su bolji ljudi jedno kraj drugoga. Oslobodili se.

No, naravno, bila je tako dobra u uništavanju stvari. Uništavanju svega onoga do čega joj je bilo stalo. Samo jedan nepromišljeni, glup, djetinji postupak… i danas je sve bilo gotovo. Izgubila ga je. Ta pomisao izazivala je pulsiranje glavobolje toliko jako da je morala zažmiriti. Pa val mučnine. Pa val žestoke boli koja je kretala od trbuha, a širila se u svaki atom njenog tijela.

Bila je izgubljena. Nitko je nikad više neće utješiti. Samo jedno je željela; da otupi, da više ne osjeća ništa. Da zaboravi. Da zaboravi jedno subotnje popodne kad je ležala u njegovom naručju, promatrala mu lice i micala mu kosu iza uha. Ta slika joj je neprekidno titrala pred suznim očima. Slika raja. Jer je i mislila da je u raju tad.
Znala je da nikada više neće imati tu priliku. Da nikada više neće biti sretna kao tad.
Da nikada više neće biti sretna. Ne bez njega. Bio je sve što je sanjala. I izgubila ga je. Ne…nije se mogla pomiriti sa time. Još je suza navrlo na oči. Sve što je željela bilo je vratiti se u taj trenutak. Ispraviti pogrešku. Grliti ga. Poljubiti. I zadržati zauvijek.

Kako se uopće nositi sa time?
Nikako.
Vrijeme liječi sve rane…
Ovu…ne može ni vječnost zaliječit. She was damaged… i sve što je sad mogla…je preživjeti. Ne i živjeti. Smijati se. Ne i biti sretna.
Njena sreća je bila u onom trenutku. Prošlost. Izgubljena. Zauvijek.
Još se jedna suza skotrljala niz obraz.
I još jedna.

četvrtak, 19.03.2009.

hrabrost...

Courage is not simply one of the virtues, but the form of every virtue at the testing point.
C.S. Lewis


Hrabrost…dobra mi je ova definicija gore. Zaista, bez hrabrosti malo se toga može postići. Koliko ste do sad hrabrih stvari napravili? S koliko ste se strahova suočili?

Ja jesam…suočila se prije svega sama sa sobom…jer, na kraju krajeva, izvor svih naših strahova smo uvijek samo mi sami…ništa u stvarnosti nije toliko strašno koliko mi to možemo učiniti strašnim… i znati to je vrlo korisno…jer samim time znamo da imamo kontrolu nad strahom, on je samo misao, koju jednostavno možemo preokrenuti…i problem je skoro pa riješen. Da, treba vježbe… teško je naučiti razmišljati pozitivno, ignorirati nerealne strahove i suočiti se s njima. No, izvedivo je.

I prekrasno je kad jednog lijepog dana sa uzdignutom glavom prođete ulicom…a prate vas pogledi. Mene pogledi prate unatrag tri tjedna…ne zato što sam neka ljepotica, ne zato što sam obučena kao na modnim pistama…već zato što zračim…hrabrošću, sampouzdanjem, srećom, mirom. Zato što i sama imam osjećaj da lebdim…da sve radim sa lakoćom i široko otvorenim očima u kojima je čitav svemir pun sreće i snage i odvažnosti. Zato što nosim veliki osmjeh i zato što više ne sanjarim…nego polako i sigurno ostvarujem svoje snove.

Na sreću…u trenutku kad mi je to trebalo, sve su se stvari u mom životu posložile…bilo je tu pitanja stranaca i znanaca…savjeta koje nisam očekivala…prijatelja koji su me saslušali, knjiga koje sam pročitala…sve to dalo mi je hrabrost potrebnu da se suočim sa potisnutim strahovima. Da krenem ostvariti ono što sam znala da mogu, ali zaboravila da mogu. I hvala onome nekome tko je to isplanirao…jer vjerujem da je to bio nečiji plan..tko god taj netko bio, nisam vjernik, ali vjerujem u sudbinu…hvala na svakoj rečenici koja me izbacila iz mrtvila..svakom prijatelju i svakom trenutku koji me približio tome da poželim krenuti onim pravim i hrabrim putem. Jer, ja zaista jesam hrabra osoba. I to sada znam. I na tome sam zahvalna, neopisivo.

Sada, sada gledam i nekog drugog da kreće tim putem. Znam da je teško, znam da treba puno potpore i da se puno puta jednostavno poželiš nekud sakriti i zaboraviti na sve. Da se kolebamo i da nije lako donijeti toliko teške odluke. A i moja odluka nedavno i ova tvoja….su stravično teške.
Nije lako krenuti od početka, zaboraviti godine i godine. Preboljeti te godine. Preboljeti svoj život, sebe, njih. Nije lako otići kad znaš da moraš i kad znaš da je to jedino pametno. Jedino moguće, jedini način da svi u toj priči barem pokušaju naći svoju sreću. Nije lako…

Ali…ona prva šetnja subotu ujutro…one hladne večeri kad sam hodaš parkom. Ona prva kava u samo svom stanu. Prvi film koji pogledaš…ona sloboda…one beskrajne mogućnosti…jer po prvi put nakon dugo vremena ne živiš za nekog drugog i zbog nekog drugog…nego živiš za sebe…
Kad shvatiš da sad možeš i na kraj svijeta ako to želiš…da možeš postati bilo tko i bilo gdje…da sve što želiš napokon leži tu negdje…na dohvat ruke…shvatiš da je vrijedilo biti hrabar…u trenucima kad je to bilo neopisivo teško.

Zato…sanjaj…
Napokon, sad imaš svako pravo sanjati…samo svoje snove…i samo za sebe…
Napravi to…za sebe…
I ostvaruj ih…
Gledat ću te i diviti se….
Baš kao što si se i ti meni…

(za hrabre koje volim…ti znaš)

utorak, 17.03.2009.

friendship...

The glory of friendship is not the outstretched hand, nor the kindly smile nor the joy of companionship; it is the spiritual inspiration that comes to one when he discovers that someone else believes in him and is willing to trust him.


Često kažu da imati samo nekoliko prijatelja znači imati veliko bogatstvo. U tom slučaju, ja sam Bill Gates... jer zaista, nekako posebno u zadnje vrijeme, otkrivam da je svijet zapravo puno prijateljskije mjesto nego što sam mislila...

Otkrivam prijatelje i u ljudima u kojima ih nisam očekivala pronaći...u znancima, ljudima s kojima ponekad popijem piće, ljudima koje sam samo sretala na faksu, ljudima na ulici...to nisam očekivala, iznenadilo me...inače sam osoba koja je vjerovala uvijek i svakome, no onda sam se u jednome trenutku jako razočarala u prijateljstvu...tad je nestalo jednog dijela mog povjerenja, pa sam puno pažljivije birala prijatelje...imam nekolicinu, kojima mogu povjeriti sve svoje tajne i čuti savjet kakav trebam dobiti...a ne osude ili nešto slično...već istinu...

No, isto tako, kako sam sva dinamična i hiperaktivna, družim se sa sve većim krugom ljudi...posebice svojih fotografa koji su svi od reda luuuudi...i zabavni neopisivo...pa sam se uklopila savršeno u tu priču...i,sad,ono što me iznenadilo prvi puta kad sam se nalazila s njima je bila ta pristupačnost...svi su otvoreni,prijateljski raspoloženi, spremni pomoći bilo kad i u bilo čemu. I to me oduševilo... a još više me oduševljava svako tolko neka porukica nekog od njih, sa pitanjima kako sam, kako je sa starcima, sa poslom, s ovim sa onim...kad mi napišu da je nekako trulo bez mene bilo jučer na druženju i slično...pa,presretna sam...ljudi me pamte, vole, sjete me se...
Drago mi je to,znači da sam ipak osoba koju ljudi zapamte...koja im se svidi...da me vide kao vedru,ludu i otkačenu, simpatičnu i pametnu...

što ćeš više u životu?
bogata sam...u pravim stvarima...

i nevjerojatno sam zahvalna na tome..svijet je nekako sigurnije mjesto kad znaš da kud god krenula, svuda ima netko tko će ti priskočiti u pomoć ako zatreba...netko s kim ćeš otići na kavu i netko s kim možeš lijepo popričati...

i,tako,hvala svima koji su me se sjetili i kad to nisam očekivala...
(posebno nekome,na jednoj poruci jedne nedjelje ujutro....ti znaš :* )

srijeda, 11.03.2009.

this life...

neki kažu da je život lijep...lijep je mala riječ...život je divan, opasan, lud, velik, sjajan, nepoznat, stvaran...
moj je prije svega lud...i neopisiv...i predivan...i moj...i ne bi ga dala ni za tisuće nekih drugih, možda naizgled i sretnijih života..jer znam da sam ja imala svojih uspona i padova...velikih tuga i puno puno sretnih trenutaka...i kad se sve zbroji...svaka velika emocija mi je draga, jer, svaka daje mogućnost da nešto stvoriš iz toga...a posebno bol...to je kreativna snaga koja u meni otpušta sve kočnice...baš kao i ljubav... zato sad i pišem ovoliko puno, što se bol premetnula u jednu novu priču u novu ljubav a i jedno i drugo iz mene izvlači bujice...riječi, slika, snova, želja, ideja...svega....

ova pjesma...tj, jedan njen stih koji mi je najdraži... this life, and then the rest, with you I have been blessed...
podsjete me na to koliko je život divan...koliko mi je drago da sam uopće saznala što to znači voljeti..jer, nemaju baš svi tu priliku...što sam imala priliku udisati svježi jutarnji zrak u sva ona silna prekrasna jutra kad sam odlučila prošetati...što sam se imala priliku diviti morima i suncu i brdima i planinama i jezerima i svemu onome što sam do sad imala priliku vidjeti...što sam plakala i veselila se...
što sam pronašla ljude koji su divni...koji me nasmijavaju...koji me tješe...koji se vesele kad nešto postignem...koji me vole...a ima ih...hvala vam...

u životu treba iskusiti sve...toliko da steknemo dojam, koliko je zapravo velik...divan, neopisiv i beskrajan...
i nije mi žao pogrešaka...bile su tu da nešto naučim...nije mi žao što je ponekad boljelo..
nije mi ništa žao...

kažu mi da je moj život lud...i zabavan...svi su njihovi dosadni prema mom...pa makar u mom dobar dio zabave predstavljaju problemi...
no...da sad mogu birati...nikad ga ne bi promijenila...ni mrvicu...
jer je ispisao najluđe stranice...
jer mogu reći da sam zaista živjela...
i živjet ću...
još dugo,nadam se :)

živite i vi...zaista živite...

ponedjeljak, 09.03.2009.

crossing lines...

Jeli to dobra ili loša stvar? Priječi granice, napraviti nešto što niste trebali…ili ste možda ipak trebali, no, svijet ne očekuje baš da se te granice prelaze? I što onda s tim? Jeste li zbog toga hrabri i odvažni, spremni se suočiti sa izazovom kojeg mnogi ni ne vide. Jeste li spremni suočiti se sa osudama i pogledima ispod oka. Jer, ipak ste napravili nešto što je za veći dio populacije gotovo kažnjivo…čeka vas moralna osuda. Ali, čeka vas i svijet koji je izazovan i primamljiv. Nov. I zanimljiv. Nepoznat, uzbudljiv.

Zar nisu ipak granice tu da bi ih pomicali? Svijet se mnogo promijenio s vremenom, sada je liberalniji, tolerira se toliko više toga. Zašto ne bi i mi bili ti koji još malo dalje pomičemo te granice. Znam, nije to uvijek dobra stvar… sloboda daje mogućnost da se zloupotrijebi. Sve ono u čemu je svijet danas otvoreniji i liberalniji nam se jednim dijelom možda i obilo o glavu. No, ipak je sloboda ono čemu težimo, zar ne?

Zaista ne znam. Pisala sam i u prošlom postu o svojoj sklonosti da odbijam živjeti prema ustaljenim konvencijama. Zašto bi isto pravilo vrijedilo za sve, zašto bi svi trebali težiti samo jednoj idealnoj slici, koja je za svakoga idealna. Ne, nismo svi isti. Netko se jednostavno ne uklapa u tu sliku. I samim time već je prešao granicu…onoga što ljudi od njega očekuju, onoga što se nameće svakom pojedincu kao neki univerzalni cilj.
Ne, nije mi žao. Tu granicu ću rado ponovo i ponovo prelaziti.
No, ima i onih drugih. Tankih linije koje možemo prijeći, no poslije više nema povratka. Kao kad sretneš nekog, a sreo si sve što si u životu tražio, nakon tog trenutka tvoj život više nikada ne može biti isti. I to ne biramo mi.

Ima linija koje kad prijeđemo, povrijedimo nekoga. I to jako. Nekoga koga ne želimo povrijediti. No, ipak ih prelazimo. Što tražimo tamo, na toj drugoj strani, van zakona?
Što nam to nedostaje unutar svih tih okvira koje smo stoljećima gradili i prihvaćali dragovoljno? Kao zidove koji su tu ne da nas ograničavaju, već da nas štite.

Pa ipak, ima i nas…kojima je znatiželja jača od svih posljedica…nas koji volimo prolaziti preko. Koliko god to boljelo nas i sve oko nas. I koliko god bespovratno otišli. Ne znam što tamo nalazimo. Svaka granica je možda neka nova spoznaja, neki novi osjećaj koji tražimo, možda tamo pronalazimo neke dijelove sebe koje u ovom svijetu ne možemo pronaći. No, znam jedno…pomalo smo mazohisti…jer zapravo ne znamo što nas čeka sa one strane…a svejedno idemo tamo u nadi da ćemo pronaći ono što tražimo. I ostavljamo sve što imamo ovdje i sada…za taj komadić nečega, a ne znamo ni čega.

Zaista smo neobični. Drugačiji. Ostavljamo sve. A znamo da možda ništa ni nećemo pronaći. Riskiramo. Jeli to hrabro, ili ludo? I zašto nas ima tako malo koji preuzimamo takve goleme rizike…

subota, 07.03.2009.

freedom...

luck favors the bold...
kaže mi netko drag...tko je najednom postao ludo hrabar...sad je samo lud,kao i svi umiješani u tu priču...pa i ja,naravno :)))

ne,neću vam reći koliku ludost smo izveli...samo ću reći da jednoj jako liberalnoj i dragoj osobi dugujem svu svoju sreću sad....i da ni snu...ma,ni u najluđem snu nebi sanjala ovako nešto...da bi to moglo biti moguće...zamislivo uopće...a kamoli pak ovako stvarno kao što to je sad...

da,zbilja me prati sreća...i odvažnost...i velika doza liberalnosti, sposobnosti da život živim po nekim svojim pravilima...a jako daleko od konvencija i svega uobičajnog...

do sad mi se već tisuću puta dogodilo da me zbog tog mog stava ljudi osuđuju...pa čak i oni ljudi koji su mi bili jako bliski...dogodilo se da me proglase čudovištem, luđakinjom, svim i svačim...primjerice zbog toga što ne želim imati dijete...znam, možda i netko od vas ne smatra to prirodnim da osoba ne želi imati nekakvo potomstvo...

no, evo mog viđenja stvari... nisu svi ljudi isti, niti su stvoreni za iste stvari... ja se nikako ne vidim u ulozi roditelja...ne vjerujem da bi se u njoj snašla, ne vjerujem da bi bila sretna kao takva...i znam da je onda i bolje da nemam dijete, koje bi sigurno osjećalo posljedice tog mog stava...da nisam za to, da ne znam kako...možda je to i sebično...ali, to je moj stav...isto tako netko drugi ima nekakav drugačiji stav...i ja ga poštujem...i zato bi bilo lijepo da i ti drugi poštuju ovaj moj stav...

i nije to samo stav...to je čitav način života...neki žele svoj dom, svoj brak, svoje dijete...

ja...ja želim neke druge stvari, jer se u ovoj slici jednostavno ne vidim...
ja želim iznajmljeni stan u Londonu...želim studij fotografije, želim raditi u poslu u kojem neprekidno putujem...
želim proputovati cijeli svijet, vidjeti puno puno toga...od slapova Iguasu, preko planina u Južnoafričkoj republici, do Tibeta, do polarnog kruga, do gradova Maya, do svih onih nekih neotkrivenih divnih zemalja...

želim fotkati lavove i polarne medvjede...želim toliko puno toga...
i, to su moji snovi...ne obitelj, ne dijete...
ja, luda kakva jesam i vječno slobodna... neumorna...individualac u punom smislu riječi...kako letim kud god poželim, a doslovno letim, jer u meni ima toliko energije...i toliko želja...da moram požuriti da bi to sve ostvarila u ovom jedinom životu koji imam...

i zato...iznimno cijenim i volim one ljude koji me prihvaćaju upravo takvu...koji me vide kao takvu, koji me razumiju i koji me ne koče...
one ljude koji mi govore da ću sve to i ostvariti, jer to vide u meni... jer vide svu silu želja koje su toliko jake...da se jednostavno ne znam zaustaviti...dok ih ne ostvarim...

sad,sad ih i ostvarujem...i to mi daje još toliko puno poleta da se sama sebi čudim...da jednostavno osjećam da mogu puno toga...da su želje tu da bi ih ostvarili...

sve to...je ludo...krenulo je teškom odlukom...odlukom koja mi je donjela ovu slobodu...da sad ostvarujem sve što mogu i sve što želim...

a tu slobodu....sad volim više od ičeg....
ta sloboda....sam postala ja...

petak, 06.03.2009.

proljeće u meni ...

stiže proljeće...mogu ga namirisati...
nakon one kiše jučer, danas je svanuo prekrasan dan...
baš kao i u mom životu...

upravo sam pročitala negdje da je proljeće vrijeme kad se često prekidaju duge veze...zbog toga što se zimi nakupi stresa, fali nam sunčeva svjetla, pa nas buđenje prirode poziva i na druge promjene u našim životima...kao što su prekidi i ostali razni preokreti koje se odvažimo napraviti baš u to doba kada nam se čini da i priroda kreće iz početka...

a ja volim čiste početke...srediti si misli, odlučiti nešto...odvažiti se i učiniti to...i hrabro zakoračiti u neki ovako krasan dan...a znaš da će biti krasan jer si sam sa sobom napokon u ravnoteži...
jer se krečeš boriti za prave ciljeve, jer ganjaš svoje snove...

i divno je probuditi se ovako...znati da sam donijela neke teške...ali zaista ispravne odluke...
divno je znati da sam se potrudila oko nekih pravih i bitnih stvari u životu...i da već gledam rezultate tog truda...
hvala onima koji su pomogli (ti znaš...vt), a vi ostali, držite fige da dobro prođu razgovori za poslove...da, razgovori...u množini...dala sam si malo truda,poslala par molbi...i nevjerojatno mi je koliko se brzo to odvija,kako sam samo u dva dana traženja posla pozvana na dva razgovora...

možda sam zaista rođena pod nekom sretnom zvijezdom...

a i tu je još nešto...znam da ponekad unesem svaki svoj atom snage u trud oko nečega...i zaista bude teško nezamislivo...i sve ide sporo...ali,onda najednom stvari krenu svojim tokom, kao da se taj tren kamen,koji sam do sad teško gurala, krenuo kotrljati nizbrdo...pa mi se snovi ostvare upravo tom nevjerojatnom brzinom...
možda je to onih par metara do cilja...kad ti se i svemir posloži tako da ti ipak omogući ono nešto za što si se svim snagama borio...

i tako...sretna sam...i to neopisivo sretna, sretna toliko da bi poletjela, samo da imam krila...
nadomak sam ostvarenja nekih svojih velikih i divnih snova...znam da će se to ostvariti vrlo brzo i to je krasan osjećaj...
imam podršku i potporu kakvu ni sanjala nisam...kakvu nikad nisam imala...od svojih prijatelja i od nekog divnog...nekog tko me potiče da sanjam još i više, da budem ponosna, samostalna i ambiciozna i da ostvarim sve što želim...

imam sve o čemu sanjam...ili sam na putu da to imam....
i,kako je diiiivan dan...
uživajte u njemu...ja znam da ja hoću...




p.s. ove fotice su rađene za natječaj modne fotografije...nadam se da vam se sviđaju :)

utorak, 03.03.2009.

to someone...

What on earth have i ever done…to deserve you?
Someone who cares…who loves me
The way i never imagined it would be possible
Someone who makes me better
Who makes me dream
And fallow my dreams
Someone who makes me spread my wings
Instead of holding me down
Like everyone had done before

I love you so much
For who you are
For who i am
For what you are making of me

And you make me fearless
Proud
Selfconcious

You make me everything
I need to be
To make my dreams true

Is there a way at all
To thank you for that?

<	ožujak, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv