Bila je subota ujutro, krajem studenog, prije 6 godina.
Probudila se nakon noći u kojoj se samo okretala, sanjala ne baš sasvim lijepe snove…nije ju ni čudilo to…život joj je ionako bio i suviše kompliciran. Pogledala je na sat, loše je spavala, no već je bilo 10 sati. Ipak je dugo odležala u krevetu. Pogledala je mobitel. Nije bilo nikakvih poruka. U podne su se trebali naći, ona i netko joj drag…ali,netko tko joj je do sad donio samo puno problema. Dobro, i ponešto zabave…ali uglavnom problema. I to velikih.
Davno joj se trebao javiti, obećao je da će se javiti u 7 još, čim se digne i vidi dali ima slobodan dan. Trebali su ga provesti zajedno, lutajući gradom i ljubeći se po klupicama. Ili gore na kamenu na starom gradu, gdje su se prvi puta ljubili.
No, poruka nije bilo. Neka loša slutnja je prošla njenim tijelom…znala je da je taj osjećaj gotovo nepogrešiv. Sjetila se kako je to bio kad su se upoznavali. Upoznali su se preko interneta, na chatu. Bio je u njenom gradu u vojarni. Dopisivali su se neko vrijeme, činio joj se zanimljiv, duhovit, simpatičan dečko. Pomalo lud. No to je bilo ono što ju je najviše privuklo. Odlučili su se naći jednog popodneva, on je imao slobodan izlaz iz vojarne.
Našli su se na nekom raskrižju nedaleko od vojarne, ona mu je krenula ususret. Dali si ruke, poljubili se u obraz. U trenutku kad su se dotakli prošao ju je ledeno hladan osjećaj…slutnja, na nešto zaista loše. Nije joj bilo jasno od kud to i naravno, odlučila je zanemariti tu slutnju. Jer joj se svidio, kao osoba, a doista i fizički. Znala je da to vodi nečemu…i to je i željela. Zašto da se zamara hladnim trncima ili bilo čim sličnim.
Taj osjećaj se potvrdio. Bilo je tu puno negativnih događaja u kratkom vremenu. Njegova pretjerana ljubomora. Dva mobitela koja je nosio i od kojih je jedan uvijek bio ugašen kad bi se nalazili. Silne laži i muljanja. Druge cure. I, prije svega Elena.
The other one. Jučer joj je priznao da izlazi i sa njom. Da su bili zajedno i još štošta. Naravno, prestala mu se javljati nakon toga. Bila je toliko povrijeđena. No, poruke su neumorno i dalje stizale, puno puno isprika i molbi da mu se vrati. Barem da dođe do njega u vojarnu u posjetu pa da popričaju. Pristala je na to. Znala je da je u krivu, da bi trebala odustati od beznadnih pokušaja da ga zadrži za sebe. Jer je izvodio ludosti i nastavit će sve dok ne upropasti tu njihovu vezu. Prekidali su po pet puta dnevno i mirili se. Zbog sve sile gluposti koje je radio ili govorio.
Navratila je do njega u vojarnu, no tu ju je čekalo još jedno neugodno iznenađenje. Očito je ovaj puta na porti bio netko od njegovih ne baš obožavatelja, koji joj je pročitao tko mu je sve dolazio u posjete u zadnje vrijeme. Naravno, bila je tu prije svega Elena, pa Ivana, pa Danijela, pa Martina. Svaka mu čast, sad će me čuti, prokleti gad. Iskorištavao je svoju prednost, dobar izgled, milog djetešca. A bio je sve samo ne to. Bio je pokvareni lažac s kojim više nema namjeru gubiti vrijeme. Sva ova sila laži je bila previše za nju. Zašto bi to trpjela?
Našli su se, a ona ga je napala sva bijesna zbog ove posljednje novosti. Opravdavao se, još više muljao, smijao se podmuklo. Bio je lisac i manipulator, no ovoga puta mu to baš i nije uspjevalo. No ipak, njegove molbe, izljevi ljubavi, pa i suze doprle su do nje. Molio ju je za još samo jednu šansu. Govorio joj kako je ona sve što želi i da će zaboraviti na druge, da će biti iskren i pažljiv prema njoj. Doslovce ju je u suzama molio za tu priliku. Ona…voljela ga je…i željela da to što govori bude istina. I pristala još jednom pregaziti svoj ponos…a i zdrav razum da bi mu dala još jednu priliku. Još jednu priliku da joj konačno slomi srce.
Danas se svega toga prisjetila. S gorčinom, to što nema poruka, moglo je značiti samo jedno…da je njen negativan osjećaj jutros opet ispravan. Nazvala ga je. No, nije bilo odgovora, mobitel mu je bio ugašen. Uh, pomislila je, evo ga opet.
Uporno je zvala ponovo i ponovo. Željela je znati što se zbiva…i riješiti to već jednom. Konačno joj se javio. Hladan, opaki glas rekao je molim. Hej, pa di si ti, kaj se zbiva, pitala ga je. U autu sam, Eleninom…bio je ledeno hladan odgovor. Zašutila je…naravno, opet ju je iznevjerio. Ovaj puta konačno. Ovo je bilo previše. Ovako hladno i odvratno ponašanje, nakon što ju je jučer gotovo na koljenima molio da ga primi natrag…opet je bio s njom. Gotovo je. Rekla mu je da joj se više nikada ne javi. Da je s njima jednom zauvijek gotovo. Bila je na rubu suza. A njegov hladan odgovor je bio, da dobro.
Plakala je satima, ne izlazeći iz sobe. Znala je da je ovo kraj jedne loše i opasne veze. Znala je da je ipak puno naučila sad. Bolna je to bila lekcija. Ali sad je znala prepoznati kad netko laže. I to sa nepogrešivom točnošću. Njega je izdala boja glasa. Drugačiji ton kojim je pričao, kad joj je pričao bajke i laži. Znala je da joj je bolje bez njega. No, boljelo je. Kao nikada ništa. Bila je slomljena na opak i svjestan način. Namjerno ju je povrijedio, znao je što radi. No bio je hladan i okrutan.
I naučio ju je nešto važno. Da prezire neiskrenost. I da ju ne tolerira. Ne više. Jer…nitko toga nije bio vrijedan. Da gazi svoj ponos… i da prihvaća to da joj ga netko gazi…lažima, prijevarama…
Post je objavljen 28.03.2009. u 15:28 sati.