so far away...

srijeda, 25.02.2009.

nova stranica...

okrenula je novu stranicu...
bila je prekrasna...
bliještavo bijela i čista...
uzela je plavu tintu...
i upisala prekrasno i svježe proljetno jutro...
i šetnju parkom pod cvjetovima divljih trešanja...
ucrtala je par pahuljastih oblaka
i lagani povjetarac nad jezerom
ucrtala je labudove
i snene oči
koje upijaju ljepotu
ovog beskrajnoh
i prekrasnog
trenutka...

upisala je uzdah
i tišinu
magle
i sitne kapi rose
leptira
i travu
i paukovu mrežu
i lišće na putu

i pogled
zbog kojeg diše...

krenula je ispisivati
neke nove
stranice...
neke ljepše priče...

25.02.2009. u 18:56 • 3 Komentara • Print • #

utorak, 24.02.2009.

I'm lying here awake tonight, again
Having this image in my head
This image of a promise od yours
I don't know you could keep
An image of me beeing happy again
As if that could ever be
An image of you holding me
An image of a dream
And it's all that is
A dream
Of you and me...

24.02.2009. u 10:12 • 2 Komentara • Print • #

nedjelja, 22.02.2009.

koliko?

Koliko još?
Koliko još boli i tuge
Koliko rastanaka
Koliko odricanja

Koliko još mogu podnijeti
A da se ne raspadnem
U tisuće komadića

Da se ne slomim u potpunosti
Da ne izgubim sve

Koliko još čekanja
Koliko besanih noći

Koliko poljubaca
Za kojima žudim

Koliko pogleda
Koje sanjam

Koliko tuga
Koliko noći
Koliko zvijezda
Koliko ljubavi
Koliko dana
Koliko mora

Što još želiš?
Dala sam sve

Dala sam sve
I što dobivam?

Samo mi još više
Toga otimaš

Zar nisu
I moje srce
I moja duša

Otišli sa njima?
Što više mogu dati?

Jer ja sam prazna
Ostala mi je samo
Ova ljuštura

Sve ostalo
Su odnjeli

Oni koji su otišli
Oni koje sam ljubila

Oni koje sam sanjala
Oni koje sam željela

Oni koji nisu mogli ostati…

22.02.2009. u 10:22 • 2 Komentara • Print • #

subota, 21.02.2009.

jedno hvala...

ne poznajem te više
i pitam se
dali sam te ikada poznavala?

svih ovih godina
bili smo samo izgubljene duše
taoci ovog vremena
koje nas je spojilo

tražili smo načina
da zajedno putujemo

tražili smo put
kojim bi krenuli
a da oboje budemo sretni

možda smo ga i pronašli
možda smo ga izgubili

možda mu nikada nismo ni bili na tragu

možda...

no,nismo imali šanse
bilo smo i suviše različiti

tko može spojiti
vatru i vodu
u neku sretnu kombinaciju?

tko može spojiti
toplinu i led?

tko može spojiti
sunce i nemire?

možda smo to vidjeli
još i tad
no, odbijali smo si priznati
da nismo jedno za drugoga

da ne možemo hodati istim putem
jer žudimo za različitim svemirima

ne shvaćam zašto
smo to radili?

zašto smo uporno
spajali
nespojivo?

ne krivi nas
željeli smo to
probali smo

naši svjetovi
nikada nisu bili isti...

nikada ni neće biti...

ali, barem smo se trudili...
bio si mi svijet...
hvala ti
i zbogom...

21.02.2009. u 11:21 • 3 Komentara • Print • #

četvrtak, 19.02.2009.

stars...

bilo je teško...
krenula je u nepoznato...
hladan vjetar mrsio joj je kosu, osjećala je onu neugodu od hladnoće na licu...ruke su joj bile ledene, ispucana koža trebala je vremena da zacijeli...i trebala je toplinu....

bila je večer, osim zvuka vjetra bilo je tako tiho,kao da korača nekim svijetom sama, kao da su ljudi izbrisani sa lica zemlje...
naravno,nitko normalan nije bio vani na toj hladnoći tog ledenog dana krajem veljače...svi su bili u svojim domovima, sa svojim voljenima...

ona,ona je lutala praznim parkom, koraci su joj škripali na smrznutom puteljku...promatrala je mjesec i zvijezde koje su bile nekako iznimno lijepe noćas...

ostavila je iza sebe puno puno godina...jedne ljubavi koja je možda i bila prava...no nije imala šanse da opstane...
jer su bili previše različiti,jer se nikako nisu razumjeli...jer su sanjali svaki svoje snove,a nikako ih nisu zajedno mogli ostvariti...

teško je uzdahnula...znala je da je bilo tu i puno lijepih stvari,puno prekrasnih dana...puno putovanja, puno bijegova...na otok koji je obožavala...
koji joj je nedostajao toliko....mada je još prije nekoliko dana lutala njegovom obalom...jednako sama,jednako tužna...ali,opet...tada nije znala, nije si željela priznati da je kraj....a bio je...

nije željela okretati se više...svaki pokušaj da spase to malo što je od njih ostalo bio je uzaludan...nisu imali dovoljno snage da to naprave...a još je i teže bilo otići...

ne,nije željela više preturati po prošlosti...
ne,sad je željela razmišljati o stvarima koje je oduvijek željela...koje je zaboravila i zapostavila...
snove koji su joj bili važni...ali su nekako pali u drugi plan...jer,bili su teško ostvarivi...trebalo je truda i odricanja...

sada,sada ih se opet prisjećala... sad je opet sanjala one iste snove kao i prije 5, 10 ili 15 godina...
sada je opet željela lutati...raditi ono što najbolje zna i ono što voli....

željela je krenuti konačno onim jedinim putem za koji je znala da je za nju ispravan....i jedan jedini...
putem koji nije bio lagan...
putem koji je tražio malo više samoće...
i malo više truda...
ali, koji je bio ono što je oduvijek sanjala...
i znala je da ponovo ima šansu
krenuti tim putem
i biti zaista
zaista sretna....

okrenula je iza ugla...iza smrznutog drveta jedine tužne vrbe koja je stajala na rubu parka kraj rijeke...
i nestala u nekome novome svijetu...

19.02.2009. u 21:53 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 16.02.2009.

i wish...

i wish there was a way...
a way to be happy..
a way to become who we want...
a way to make our dreams true...
a way to do this in a way no one gets hurt...
i wish...

ali, nažalost, neke su stvari u životu i suviše teške...kako bi Merlin rekao:

Ne nisam ti rekao sve
jednostavno nisam
imao snage za to, ooo
ne nisam ti rekao da
da je nekad ovo mirno
more bilo nemirno

Al neke se noci naprosto dogode
neke te oci do smrti pogode

neopisivo je teško...suočiti se sa odlaskom, suočiti se sa činjenicom da iza sebe ostavljam cijeli svoj život...jer, ovih 5 godina, samo si ti bio sav moj život...
ne znam kako, kako da živim bez tebe, ne znam kako da prebolim...
ali ne znam ni kako da te zadržim...kako da oprostim sebi...za one druge oči, za one riječi...
ne,ne mogu si to oprostiti...niti to tebe tražim...nemoj...ponovilo bi se...

poznajem se...lako zavolim...i još lakše izgubim...
jednostavno sam takva...s vremena na vrijeme poželim krenuti drugim putovima...
do sada nisam imala snage doista i krenuti...reči ti to,povrijediti te ovako kao što sam te povrijedila sada...

ne,to,to si nikada neću oprostiti...
stvarno sam prokleta...

uvijek ptica,
uvijek u dalekom letu

zato ću sad samovati...
jer mi je to sudbina

ne želim tebe povrijediti još više
ne želim povrijediti više nikog...
a znam da bi se upravo to dogodilo...

zato,letjet ću....i lutati sama....

obećaj mi samo jedno...
da ćeš biti dobro...
da ćeš i ti sanjati snove...
i da ćeš ih ostvariti...
da nećeš žaliti
i da ćeš me se sjetiti sa smiješkom...

jer,znaj....uvijek ću tebe voljeti...

16.02.2009. u 08:23 • 6 Komentara • Print • #

petak, 13.02.2009.

future...

i have a dream...
heh,to i nije neka novost,svatko tko je ikad pročitao išta na ovome blogu dobro zna da ja uvijek imam snova...
da je to jedna od najvažnijih stvari koje ja radim, koje ja jesam...sanjam...
i nije da imam jedan san...ali imam neku sliku o sebi u budućnosti... sliku koja se nije mijenjala od prije puno godina...i sliku kojoj bi očigledno zaista trebala težiti...

to je slika neovisne, samostalne, samouvjerene, još uvijek mlade, zapravo, uvijek barem duhom mlade žene...
to je slika mene u nekom malom, ali sa svom mogućom pažnjom i ljubavlju uređenom stanu
to je slika nekog ljubimca krznenog koji samnom dijeli taj prostor
to je slika sigurnog kutka, sa svime što mi treba...i bez ičeg što mi ne treba
to je slika mene na poslu koji volim...bio to dizajn ili fotografija...ili oboje
to je slika mene koja uvijek nešto novo želim naučiti, kako upisujem još jedan fakultet o kojem sam davno sanjala, od toga ne želim odustati
to je slika mene koja sam uvijek slobodna i uvijek spremna otići nekud...otputovati na vikend, nije uopće bitno kamo...
to je slika mene koja voli druženja, koja ima puno prijatelja i koja se zna zabaviti
mene koja uživa u svemu što radi
mene koja svoj posao radi jako jako dobro
mene koja sa svog popisa snova...ostvaruje jedan po jedan
mene koja voli sebe...koja voli život...koja voli ljude oko sebe...i koja voli ono što radi...

imam tu sliku...i želim ju ostvariti...
čovjek u životu radi puno kompromisa...zbog situacija, zbog drugih ljudi, zbog nedostatka hrabrosti...i ja sam ih napravila do sad nekolicinu...zanemarivala sam stvari koje volim, zanemarivala sam tu sliku kojoj težim...
no,to ne želim više...
ne znam od kud je ta želja baš u ovom trenutku postala toliko velika...da sam se spremna čak i odreći nekih dragih stvari,samo da uspijem na tom putu...
možda me potakla činjenica da sam na kraju faksa, da je vrijeme za promjene...
možda su me potakli meni najdraži ljudi...
koji me s vremena na vrijeme pitaju što ja zapravo želim...
možda me potaklo proljeće koje dolazi, a koje mi uvijek daje poleta i nade...
no,jedno znam...
TO ŽELIM
a kad ja nešto želim...
znate i sami...
da to i ostvarim
koliko god to bilo teško...
samo se sama...ili me netko drugi...s vremena na vrijeme treba podsjetiti....da imam svoj san...

13.02.2009. u 07:59 • 1 Komentara • Print • #

srijeda, 11.02.2009.

fate...

ja vjerujem u sudbinu...
ne u boga,ne u hrpu drugih stvari...ali u jednu određenu silu koja nas vodi...u to vjerujem...

isto tako vjerujem da ponekad treba krenuti ispočetka...zatvoriti neke stranice...i ispisati nove...
stati, razmisliti, procijeniti...za što se vrijedi boriti...
tko smo i što želimo...napraviti svojevrsnu inventuru snova i želja, stvarnosti i mogućnosti...
i sve to zbrojiti i oduzeti...pronaći za i protiv...
odlučiti...
i krenuti...
ja sam vrlo odlučna osoba...i hrabra,ako zatreba...znam se boriti za ono što želim...ne pristajem na ništa manje od ostvarenja svojih snova...samo što to ponekad traži i žrtve..ponekad i prevelike...veće nego što smo spremni podnijeti...
ali,život nam ipak pripremi oslonac...snagu, volju i želju...u nama samima, i u drugima koji su tu za nas...
sva sreća pa imam puno podrške od nekolicine ljudi koje puno volim...što kada je najteže i kad treba odlučiti imam koga uhvatiti za ruku...i zamoliti za pomoć...
hvala vam,najdraži moji,jer bez vas...ne bi imala krila...
a imam ih...i to krila za velike i opasne...daleke letove...
i volim to što sam izabrala, taj teži put...što se ne mirim sa manjim od onoga što želim...
teško je...ali...vrijedi...

zato, bez obzira na sve...znam da ću se uvijek boriti...kao lavica...što i jesam...i da ću uvijek letjeti visoko...široko raširenih krila...

11.02.2009. u 16:22 • 2 Komentara • Print • #

nedjelja, 01.02.2009.

zvijezde i snovi i priče...

Shoot for the moon. Even if you miss it you will land among the stars...Les Brown

Volim mudre izreke…one knjigice aforizama, u kojima su nanizani ti mali biseri koji te potaknu da otvoriš oči, udahneš punim plućima i ponoviš si da je svijet zapravo prekrasno mjesto…

Volim i priče…one bajkovite i tužne, zavijene u velove tajni, one snježne i hladne…one u dalekim krajevima o kojima sanjam…izmišljene i istinite i one u kojima slutiš…da si i ti kročio nekim sličnim stazama…
Poželjela sam sada ispričati jednu…tko zna, možda i hoću…. Ali kasnije… možda odsanjam koju priču…pa vam šapnem samo kako završava…
Sada pričam o tome koliko volim priče…
Posebno one tajnovite, one koje su beskrajne, one gdje lutam…one gdje sam daleko, u nepoznatome…one gdje se pitam dali me netko prati na mom putu…i dali će me ikad pratiti… dotaknuti neka ruka, kad postane teško… i reći da je tu…za mene…
I u životu je tako…lijepo je imati tu ruku…samo da znaš da je tu i da te čuva…
Lijepo je imati i divne snove…i putove, pa čak i putove u nepoznato, jer ti su možda i najljepši… ne znaš ni što ćeš ni koga na njima sresti…
A možda se dogode i čuda…ne ona neka velika i neobična… već možda samo neko malo čudo…kad na kraju puta ugledaš najdivniji prizor…velike zelene livade prošarane crvenim cvijećem koje leluja na vjetru… ili klifove prekrivene maglom i oblacima sa morem koje ih udara silinom kojoj se diviš… ili mirno more uz dugačku prelijepu pješčanu plažu kojom prođeš bosa i uživaš na suncu…
Da,ja beskrajno volim priče….
Ispričat ću vam koju…
Sada,
Sada ju idem odsanjati…

01.02.2009. u 20:41 • 1 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>