so far away...

utorak, 27.01.2009.

ljepota oko nas...

Jedne hladne, januarske subote, na stanici metroa u Washingtonu, došao
je čovjek, te počeo svirati violinu. Svirao je šest Bachovih djela
oko 45 minuta u vrijeme najživljeg prometa u gradu. Proračunao je da
će na hiljade ljudi proći kroz stanicu, većina od njih na putu do
posla. Jedan sredovječan čovjek je, prolazeći kraj njega, tek lagano
usporio korak slušajući muziku, ali je nastavio svojim putem. Minutu
kasnije, violinista je dobio svoj prvi dolar-neka žena je samo pustila
novac u kutijicu i nastavila dalje. Nekoliko minuta kasnije, jedan
mladić se naslonio na zid u namjeri da ga sluša, ali je ubrzo
pogledavši na sat, požurio dalje... Očito je kasnio na posao. Najviše
pažnje pružio mu je 3 godine star dječak. Njegova majka ga je
požurivala, ne dopuštajući mu da se zadržava kraj violiniste. Dječak
je nastavio hodati, stalno se iskrećući na violinistu. .Svi roditelji
i sva djeca koja su prošla, bez izuzetka, tako su se ponašali.
U 45 minuta sviranja, samo 6 ljudi se zaustavilo i ostalo neko
vrijeme. Oko 20 mu je dalo novac, nastavivši hodati istom brzinom.
Prikupio je 32 $.
Nitko nije primijetio kad je prestao svirati. Nitko aplaudirao, niti je
bilo bilo kakvog priznanja i pažnje.
Niko nije znao, da je ovo bio violinist Joshua Bell, jedan od
najboljih glazbenika na svijetu. On je svirao jedan od
najatraktivnijih i najkompliciranijih komada ikad napisanih. Svirao je
na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara
Dva dana prije svoje svirke u podzemnoj željeznici, Joshua Bell
rasprodao je ulaznice u kazalištu u Bostonu, svako sjedalo u prosjeku
100 $.
Ovaj eksperiment organizirao je Washington Post, da ispita socijalnu
percepciju i prioritete ljudi.
Da li ćemo uočiti ljepotu? Da li smo u stanju prepoznali talent u
neočekivanom kontekstu?
Ako nemamo vremena da bismo slušali jednog od najboljih glazbenika u
svijetu koji najbolje svira glazbu ikad napisanu, koliko drugih stvari
propuštamo?





Ovo je jedna od onih priča koje kad pročitam, lagano protrnem.. ostanem zapanjena porukom i poukom koja je sažeta u tako malu priču…zanimljivu i životnu…

Većina ljudi u svojoj užurbanosti, zaboravi dići pogled i vidjeti predivne izlaske i zalaske sunca…
Zaboravi čuti pjev ptica, osjetiti fini miris kave koju si pripreme ujutro…zaboravi duboko udahnuti i krenuti…ispunjeniji i sretniji jer shvaćaju koliko ih divote okružuje…

Ja nisam od tih ljudi…obično mi je prvi pogled ujutro prema nebu, kojem se neprekidno iznova divim…




Kad nekud krenem stavim slušalice i pustim da mi svira muzika ili radio, posebno volim kad na radiju čujem neku pjesmu koja me pokrene….digne…da mi krila…onda onako veselo campam kud god išla…i osjećam se kao da lebdim…slušam nešto lijepo, divim se svakom drvetu i plavom nebu nad sobom…

Pronalaženje ljepote mi je jednim dijelom i posao, kao dizajneru i fotografu, svaki rad treba u sebi sadržavati ljepotu…a fotografija je ništa drugo nego bilježenje iste…detalja ljepote ovog velikog svijeta…




I bila bih sretna kad bi više ljudi na isti način živjelo…i vidjelo ljepotu oko sebe…jer je ona sama dovoljan razlog da živimo…

nedjelja, 25.01.2009.

sanjati...

"Pa,ti živiš u snovima!"

ovo je u neku ruku optužba mog najdražeg, na neku moju priču o nekom poslu...

možda ja ponekad i jesam nerealna, možda se poveselim nečemu, dok je cilj još daleko...

Povremeno sam i znala reći hop prije nego što sam skočila...pa je to rezultiralo time da nisam uspjela nešto o čemu sam sanjala, pa ne znači to valjda da će uvijek biti tako i da se ni u čemu ne može uspjeti?

Prilično me smeta to što mi moja okolina ponekad, umjesto potpore,malo podreže krila... Zar je to tako teško, veseliti se sa nekime, pa makar to bila samo prilika, ne i gotova stvar? To pokazuje potporu, razumijevanje i nadu...i povjerenje u tu osobu, da ona to može...

Pitam se zašto je to tako? Zašto ljudi više ne vjeruju baš u ostvarivanje nekih velikih želja, u pronalazak dobrih poslova, u neke stvari koje se uz dosta truda svakako mogu izvesti... Zašto je priča o dobrom poslu, poslu u tvojoj struci i poslu koji voliš nešto što ljudi više ne očekuju da ostvare? Ni oni, ni oni oko njih?

Iznenadilo me to...potaknula me ta izjava, te jedan razgovor sa prijateljima, koji sam možda u jednom trenutku i krivo shvatila kao njihovu pretjeranu zabrinutost za moju budućnost, ali u svakom slučaju iznenađuje me kad ljudi ne vjeruju da nešto mogu...posebno kad ja znam da to mogu...

Jedno znam...da se jedna pomisao još davnih dana zavukla u moju tada "mudru" malu glavicu... a to je da u životu možeš ostvariti sve što želiš...koliko god to nevjerojatno bilo, naravno, uz puno truda... zato sam i trud shvaćala kao sredstvo kojim se postižu ciljevi...pa mi tako nije bilo teško ni učiti ni vježbati nešto ni ništa slično...

naučiti nešto je bio izazov, usavršiti neki talent je bio proces pokušaja i pogrešaka, detaljno proučavanje onoga što ne valja i pokušaj da se to popravi... to se posebno vidjelo u mom crtanju...bio mi je to najdraži hobi, te sam svaki napravljeni crtež ponavljala i ponavljala, crtala skicu za skicom ili crtež za crtežom sve dok se to ne bi uobličilo u nešto s čime sam bila zadovoljna... pa mi tako i dan danas govore da su mi crteži rađeni sa velikom pažnjom za svaki detalj...

Naravno, uvijek sam imala i dovoljno podrške koja je pomogla tom uvjerenju...bili su to divni ljudi oko mene koji su me podržavali i koji su mi dali da sanjam...i nisu dovodili u pitanje te moje snove, nisu mi govorili da su neizvedivi.... i na tome sam im neizmjerno zahvalna...

Sad me jednostavno iznenađuje to što umjesto podrške ponekad dobijem odgovore poput tog da živim u snovima ili pitanja, zašto ne radiš nešto van struke, nešto što te ne zanima...kao da ne mogu dobiti posao koji želim...a činjenica je da ga za sad još ni ne tražim...

i nije mi jasno, što se tim mudrim glavicama desilo, da ne vjeruju u to da oni nešto mogu, ni da ja to mogu?

ili je moj dječji svijet bio previše ružičast pa još uvijek letim previsoko? ne,u to odbijam povjerovati...

i svaki ću puta ako treba ponovo viknuti da ja to mogu...i vjerovati u to...
bez obzira na sve...

srijeda, 07.01.2009.

led

kao da iz dvora okovanih snijegom promatraš proljeće...
i ne znaš što bi to trebalo biti,
jer tebi je sasvim strano...
tvoje su ruke hladne
i tvoje su oči
ledeno prostranstvo...

ti živiš u tom ledu
i ni ne slutiš
da postoji toplina...
i nisi ti kriv
što ne znaš drugačije...

<	siječanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv