"Pa,ti živiš u snovima!"
ovo je u neku ruku optužba mog najdražeg, na neku moju priču o nekom poslu...
možda ja ponekad i jesam nerealna, možda se poveselim nečemu, dok je cilj još daleko...
Povremeno sam i znala reći hop prije nego što sam skočila...pa je to rezultiralo time da nisam uspjela nešto o čemu sam sanjala, pa ne znači to valjda da će uvijek biti tako i da se ni u čemu ne može uspjeti?
Prilično me smeta to što mi moja okolina ponekad, umjesto potpore,malo podreže krila... Zar je to tako teško, veseliti se sa nekime, pa makar to bila samo prilika, ne i gotova stvar? To pokazuje potporu, razumijevanje i nadu...i povjerenje u tu osobu, da ona to može...
Pitam se zašto je to tako? Zašto ljudi više ne vjeruju baš u ostvarivanje nekih velikih želja, u pronalazak dobrih poslova, u neke stvari koje se uz dosta truda svakako mogu izvesti... Zašto je priča o dobrom poslu, poslu u tvojoj struci i poslu koji voliš nešto što ljudi više ne očekuju da ostvare? Ni oni, ni oni oko njih?
Iznenadilo me to...potaknula me ta izjava, te jedan razgovor sa prijateljima, koji sam možda u jednom trenutku i krivo shvatila kao njihovu pretjeranu zabrinutost za moju budućnost, ali u svakom slučaju iznenađuje me kad ljudi ne vjeruju da nešto mogu...posebno kad ja znam da to mogu...
Jedno znam...da se jedna pomisao još davnih dana zavukla u moju tada "mudru" malu glavicu... a to je da u životu možeš ostvariti sve što želiš...koliko god to nevjerojatno bilo, naravno, uz puno truda... zato sam i trud shvaćala kao sredstvo kojim se postižu ciljevi...pa mi tako nije bilo teško ni učiti ni vježbati nešto ni ništa slično...
naučiti nešto je bio izazov, usavršiti neki talent je bio proces pokušaja i pogrešaka, detaljno proučavanje onoga što ne valja i pokušaj da se to popravi... to se posebno vidjelo u mom crtanju...bio mi je to najdraži hobi, te sam svaki napravljeni crtež ponavljala i ponavljala, crtala skicu za skicom ili crtež za crtežom sve dok se to ne bi uobličilo u nešto s čime sam bila zadovoljna... pa mi tako i dan danas govore da su mi crteži rađeni sa velikom pažnjom za svaki detalj...
Naravno, uvijek sam imala i dovoljno podrške koja je pomogla tom uvjerenju...bili su to divni ljudi oko mene koji su me podržavali i koji su mi dali da sanjam...i nisu dovodili u pitanje te moje snove, nisu mi govorili da su neizvedivi.... i na tome sam im neizmjerno zahvalna...
Sad me jednostavno iznenađuje to što umjesto podrške ponekad dobijem odgovore poput tog da živim u snovima ili pitanja, zašto ne radiš nešto van struke, nešto što te ne zanima...kao da ne mogu dobiti posao koji želim...a činjenica je da ga za sad još ni ne tražim...
i nije mi jasno, što se tim mudrim glavicama desilo, da ne vjeruju u to da oni nešto mogu, ni da ja to mogu?
ili je moj dječji svijet bio previše ružičast pa još uvijek letim previsoko? ne,u to odbijam povjerovati...
i svaki ću puta ako treba ponovo viknuti da ja to mogu...i vjerovati u to...
bez obzira na sve...
Post je objavljen 25.01.2009. u 14:46 sati.