so far away...

utorak, 27.01.2009.

ljepota oko nas...

Jedne hladne, januarske subote, na stanici metroa u Washingtonu, došao
je čovjek, te počeo svirati violinu. Svirao je šest Bachovih djela
oko 45 minuta u vrijeme najživljeg prometa u gradu. Proračunao je da
će na hiljade ljudi proći kroz stanicu, većina od njih na putu do
posla. Jedan sredovječan čovjek je, prolazeći kraj njega, tek lagano
usporio korak slušajući muziku, ali je nastavio svojim putem. Minutu
kasnije, violinista je dobio svoj prvi dolar-neka žena je samo pustila
novac u kutijicu i nastavila dalje. Nekoliko minuta kasnije, jedan
mladić se naslonio na zid u namjeri da ga sluša, ali je ubrzo
pogledavši na sat, požurio dalje... Očito je kasnio na posao. Najviše
pažnje pružio mu je 3 godine star dječak. Njegova majka ga je
požurivala, ne dopuštajući mu da se zadržava kraj violiniste. Dječak
je nastavio hodati, stalno se iskrećući na violinistu. .Svi roditelji
i sva djeca koja su prošla, bez izuzetka, tako su se ponašali.
U 45 minuta sviranja, samo 6 ljudi se zaustavilo i ostalo neko
vrijeme. Oko 20 mu je dalo novac, nastavivši hodati istom brzinom.
Prikupio je 32 $.
Nitko nije primijetio kad je prestao svirati. Nitko aplaudirao, niti je
bilo bilo kakvog priznanja i pažnje.
Niko nije znao, da je ovo bio violinist Joshua Bell, jedan od
najboljih glazbenika na svijetu. On je svirao jedan od
najatraktivnijih i najkompliciranijih komada ikad napisanih. Svirao je
na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara
Dva dana prije svoje svirke u podzemnoj željeznici, Joshua Bell
rasprodao je ulaznice u kazalištu u Bostonu, svako sjedalo u prosjeku
100 $.
Ovaj eksperiment organizirao je Washington Post, da ispita socijalnu
percepciju i prioritete ljudi.
Da li ćemo uočiti ljepotu? Da li smo u stanju prepoznali talent u
neočekivanom kontekstu?
Ako nemamo vremena da bismo slušali jednog od najboljih glazbenika u
svijetu koji najbolje svira glazbu ikad napisanu, koliko drugih stvari
propuštamo?





Ovo je jedna od onih priča koje kad pročitam, lagano protrnem.. ostanem zapanjena porukom i poukom koja je sažeta u tako malu priču…zanimljivu i životnu…

Većina ljudi u svojoj užurbanosti, zaboravi dići pogled i vidjeti predivne izlaske i zalaske sunca…
Zaboravi čuti pjev ptica, osjetiti fini miris kave koju si pripreme ujutro…zaboravi duboko udahnuti i krenuti…ispunjeniji i sretniji jer shvaćaju koliko ih divote okružuje…

Ja nisam od tih ljudi…obično mi je prvi pogled ujutro prema nebu, kojem se neprekidno iznova divim…




Kad nekud krenem stavim slušalice i pustim da mi svira muzika ili radio, posebno volim kad na radiju čujem neku pjesmu koja me pokrene….digne…da mi krila…onda onako veselo campam kud god išla…i osjećam se kao da lebdim…slušam nešto lijepo, divim se svakom drvetu i plavom nebu nad sobom…

Pronalaženje ljepote mi je jednim dijelom i posao, kao dizajneru i fotografu, svaki rad treba u sebi sadržavati ljepotu…a fotografija je ništa drugo nego bilježenje iste…detalja ljepote ovog velikog svijeta…




I bila bih sretna kad bi više ljudi na isti način živjelo…i vidjelo ljepotu oko sebe…jer je ona sama dovoljan razlog da živimo…

<	siječanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv