Marketing
crossing lines...
Jeli to dobra ili loša stvar? Priječi granice, napraviti nešto što niste trebali…ili ste možda ipak trebali, no, svijet ne očekuje baš da se te granice prelaze? I što onda s tim? Jeste li zbog toga hrabri i odvažni, spremni se suočiti sa izazovom kojeg mnogi ni ne vide. Jeste li spremni suočiti se sa osudama i pogledima ispod oka. Jer, ipak ste napravili nešto što je za veći dio populacije gotovo kažnjivo…čeka vas moralna osuda. Ali, čeka vas i svijet koji je izazovan i primamljiv. Nov. I zanimljiv. Nepoznat, uzbudljiv.
Zar nisu ipak granice tu da bi ih pomicali? Svijet se mnogo promijenio s vremenom, sada je liberalniji, tolerira se toliko više toga. Zašto ne bi i mi bili ti koji još malo dalje pomičemo te granice. Znam, nije to uvijek dobra stvar… sloboda daje mogućnost da se zloupotrijebi. Sve ono u čemu je svijet danas otvoreniji i liberalniji nam se jednim dijelom možda i obilo o glavu. No, ipak je sloboda ono čemu težimo, zar ne?
Zaista ne znam. Pisala sam i u prošlom postu o svojoj sklonosti da odbijam živjeti prema ustaljenim konvencijama. Zašto bi isto pravilo vrijedilo za sve, zašto bi svi trebali težiti samo jednoj idealnoj slici, koja je za svakoga idealna. Ne, nismo svi isti. Netko se jednostavno ne uklapa u tu sliku. I samim time već je prešao granicu…onoga što ljudi od njega očekuju, onoga što se nameće svakom pojedincu kao neki univerzalni cilj.
Ne, nije mi žao. Tu granicu ću rado ponovo i ponovo prelaziti.
No, ima i onih drugih. Tankih linije koje možemo prijeći, no poslije više nema povratka. Kao kad sretneš nekog, a sreo si sve što si u životu tražio, nakon tog trenutka tvoj život više nikada ne može biti isti. I to ne biramo mi.
Ima linija koje kad prijeđemo, povrijedimo nekoga. I to jako. Nekoga koga ne želimo povrijediti. No, ipak ih prelazimo. Što tražimo tamo, na toj drugoj strani, van zakona?
Što nam to nedostaje unutar svih tih okvira koje smo stoljećima gradili i prihvaćali dragovoljno? Kao zidove koji su tu ne da nas ograničavaju, već da nas štite.
Pa ipak, ima i nas…kojima je znatiželja jača od svih posljedica…nas koji volimo prolaziti preko. Koliko god to boljelo nas i sve oko nas. I koliko god bespovratno otišli. Ne znam što tamo nalazimo. Svaka granica je možda neka nova spoznaja, neki novi osjećaj koji tražimo, možda tamo pronalazimo neke dijelove sebe koje u ovom svijetu ne možemo pronaći. No, znam jedno…pomalo smo mazohisti…jer zapravo ne znamo što nas čeka sa one strane…a svejedno idemo tamo u nadi da ćemo pronaći ono što tražimo. I ostavljamo sve što imamo ovdje i sada…za taj komadić nečega, a ne znamo ni čega.
Zaista smo neobični. Drugačiji. Ostavljamo sve. A znamo da možda ništa ni nećemo pronaći. Riskiramo. Jeli to hrabro, ili ludo? I zašto nas ima tako malo koji preuzimamo takve goleme rizike…
Post je objavljen 09.03.2009. u 14:06 sati.