Kazaljke na satu otkucavale su u tišini…bila je ponoć…njena prazna soba bila joj je pretijesna.
Ležala je na krevetu..nije se željela pomaknuti…nije mogla spavati…više nije mogla ni plakati. Osjećala se kao prazna ljuštura. Sve što je sanjala, voljela i željela nekako je uspjela izgubiti. Svojom vlastitom krivnjom. Svaka pomisao na njega…a samo je o njemu mislila…izazivala je valove boli. Valove koji su je razdirali iznutra, željela je da više ne bude tu. Da ne bude živa. Da ne osjeća. Jer ova bol je bila nešto što nije mogla podnijeti. Bilo je to previše za nju.
Uvijek je bila hrabra…i čvrsta. Nije dozvoljavala ničemu da je slomi. A imala je brodoloma. I katastrofa. I svega. Što već život donese.
A onda je došao on. Verzija nje. Bili su isti…preslični…they were ment to be, mislila je. I živjela za svaku sekundu s njim. Za svaki njegov pogled. Za njega. Dali su si poticaja i snage za hrabre i velike stvari. Postali su bolji ljudi jedno kraj drugoga. Oslobodili se.
No, naravno, bila je tako dobra u uništavanju stvari. Uništavanju svega onoga do čega joj je bilo stalo. Samo jedan nepromišljeni, glup, djetinji postupak… i danas je sve bilo gotovo. Izgubila ga je. Ta pomisao izazivala je pulsiranje glavobolje toliko jako da je morala zažmiriti. Pa val mučnine. Pa val žestoke boli koja je kretala od trbuha, a širila se u svaki atom njenog tijela.
Bila je izgubljena. Nitko je nikad više neće utješiti. Samo jedno je željela; da otupi, da više ne osjeća ništa. Da zaboravi. Da zaboravi jedno subotnje popodne kad je ležala u njegovom naručju, promatrala mu lice i micala mu kosu iza uha. Ta slika joj je neprekidno titrala pred suznim očima. Slika raja. Jer je i mislila da je u raju tad.
Znala je da nikada više neće imati tu priliku. Da nikada više neće biti sretna kao tad.
Da nikada više neće biti sretna. Ne bez njega. Bio je sve što je sanjala. I izgubila ga je. Ne…nije se mogla pomiriti sa time. Još je suza navrlo na oči. Sve što je željela bilo je vratiti se u taj trenutak. Ispraviti pogrešku. Grliti ga. Poljubiti. I zadržati zauvijek.
Kako se uopće nositi sa time?
Nikako.
Vrijeme liječi sve rane…
Ovu…ne može ni vječnost zaliječit. She was damaged… i sve što je sad mogla…je preživjeti. Ne i živjeti. Smijati se. Ne i biti sretna.
Njena sreća je bila u onom trenutku. Prošlost. Izgubljena. Zauvijek.
Još se jedna suza skotrljala niz obraz.
I još jedna.
Post je objavljen 23.03.2009. u 20:08 sati.