so far away...

četvrtak, 16.04.2009.

negdje između žuto-plavih korica knjige...

Zatvaram korice knjige…žuto plave, polovica je plavo nebo, druga polovica je pšenica u kojoj leži usnula žena. Suze su tu negdje, na rubovima očiju. Priča je…predvidljiva, romantična, tipično sladunjava. Onakva kakve odbijam priznati da volim. A volim ih, ostave me u nekom nježnom i sretnom raspoloženju. Mogu se zavaliti među mekane jastuke i sanjariti…neke svoje priče. Tisuće njih, sanjane zajedno sa svakom radnjom svake ikad pročitane knjige… svake priče i svakog filma. Ponekad i samog izlaska sunca ili kapi kiše na prozoru. Banalne stvari znaju biti inspiracija. Snovi.

Ponekad se pitam kamo sa svim tim pričama. Čemu? Što s njima, jednom kad se zaklope korice…i kad ih odložimo nekamo…gdje ih više nećemo sresti. Dali su vrijedile samo tada dok smo pogledom pratili svaki novi redak u želji da što prije otkrijemo ništa drugo nego kraj? Ili je ipak…putovanje ono koje je bitno? Što kad jednom zaboravimo da smo ih čitali…da smo ih sanjali? Možda i živjeli na neki način, možda i osjećali? Što kada postanu ništa drugo doli žute stranice u nekome kutku koje više nitko ne pamti?

Možda ipak…ostave trag…možda se usjeku u neki dio nas…i ostaju i tamo. Upisane zauvijek, ovisno o tome koliko smo sebe pronašli u njima. I njih u nama. Stranice su kao i ljudi…ostave barem neki trag. Bez obzira na to na koliko smo ih kratko susreli. Zato mislim da sve što je zabilježeno…i što negdje postoji nije izgubljeno. Zbog toga ponekad i pišem ove besmislene nizove nalik rečenicama. Kaos svojih misli. Iz nastojanja da ostanu…tu negdje. Za mene, jednom kad ih se budem željela sjetiti…za nekoga tko ih možda shvati. Za nas. Tko god bili. A znam da se ponekad…tražimo…a i pronalazimo. Na najneobičnijim mjestima. Tamo gdje ni sanjali nismo da bi nas život odveo. Negdje, gdje možda nismo ni željeli ići. Negdje gdje smo slučajno zalutali…iako u slučajnost ni ne vjerujem. Možda…ali samo možda…se netko i ovdje pronađe. Možda neki zbrkani dio mene…pomogne nekome da pronađe neki djelić sebe. Možda sve one pročitane stranice…i odsanjane…nisu bile uzalud. Možda…

A možda su i uzalud. Nezapažene. Kao i tako mnogo toga. Ali, svejedno…postoji neko nevjerojatno zadovoljstvo koje se u meni budi kad prsti brzo prelaze preko slova i redova. Kad dio sebe saspem tu negdje. Stvaranje. Nečega. Koliko god to malo i beznačajno bilo. Meni je ponekad veliko i značajno…

Već sutra…ispisat ću možda neke nove stranice. Pogledom letjeti preko drugih redaka. Sanjati nešto drugo. Ali, ovo ovdje…ostaje…barem ovdje. Ako nigdje. A nadam se…da ostaje i u ponekom od onih…koji su prošetali…mojim stranicama…života…i ovog tu kutka svemira…

utorak, 14.04.2009.

balkon i to...

Probudila se u novom i nepoznatom krevetu…neobično udobnom, pod mekanim poplunom. Nije otvarala oči, pitala se gdje je…okrenula se na drugu stranu i prebacila ruku preko njega…bio je kraj nje…mmmm….ako je ovo san…onda je to dobar san. Nije željela otvoriti oči, da se ne probudi iz tog divnog sna. Oko nje mirišalo je jutro, svježe, toplo, nježno, on je bio kraj nje…ovo je savršeno…ovo želim da traje, pomislila je.

Razmislila je…nije bila ni u svom ni u njegovom krevetu. Prisjetila se dana prije. Ahhh. Ovo doista mora biti san. Jučer su uselili u njihov stan. Nov, prekrasan. Otud ovaj nevjerojatno udobni krevet kojem posteljina fino miriše. Otud toliko svjetla ujutro. Otud tišina njihovog novog kvarta. Ne vjeruje…ovo je bio san. Ali, ostvaren. Dugo sanjani. Svako ono jutro kad se budila sama u svom stanu, ili još davno u svom krevetu u kući njenih roditelja i željela da je kraj nje. Svako ono jutro kad je bilo gotovo bolno biti daleko od njega. Svako ono jutro kad je poželjela popiti kavu s njim, grliti ga. Pojesti doručak, poljubiti ga i krenuti na posao. Jeli moguće…da to sad napokon imaju?

Čvrsto ga je zagrlila i stavila glavu na njegovo rame dok ju je njegova kosa škakljala po licu. Čula je njegovo mmmmmm dok se meškoljio kraj nje. Otvorila je oči. Gledale su je njegove. Poljubila ga je u čelo, pa u usta. Jutro ljubavi, rekao je. Mmmm, jutro…odgovorila je, gledajući ga u nevjerici. Legla je na jastuk kraj njega, još uvijek u njegovom zagrljaju. Ležali su tako i gledali se. Sretni. Bio je to jedan od onih savršenih i blistavih trenutaka koji ti se urežu u pamćenje. Jedan od početaka. A ovo je bio početak. Nečeg divnog.

Osvrnula se oko sebe. Veliki prozori i puno svjetla. Zavjese neke svijetle, žute boje, lijepi namještaj… koji su pažljivo birali…zajedno…kao i svaki detalj, a zbilja su bili picajzle, oboje. Bijeli čupavi tepih na podu koji...je,hm... poslužio svrsi. Osmjehnula se. Prostrani dnevni boravak spojen sa lijepom kuhinjom i blagovaonom. Obožavala je takve prostore…prostrane, ne odijeljene. Prekrasna terasa na vrhu zgrade. Ovo je bio san. Stan pun boja i svjetla. Svijetlo zelene, svijetlo plave i žute. Prepun raznih detalja, vaza. Velike fotografije na zidovima. One njihove. One na koje su bili ponosni i koje su voljeli. I puno puno uspomena. Onih njihovih. Onih…koje su sanjali da će ih jednog dana imati. Ovo je bio dom.

Polako se izvukla od ispod popluna. Privukao ju je natrag sebi i poljubio. Ma, daj, pusti me, idem nam po kavu, odgovorila je gledajući ga nježno. Ok, ok...ali, ima da se vratiš, odgovorio je. Otapkala je bosa do kuhinje. Obojane u nježno žutu, nasmijala se kako je dobar dio boje završio i na njenoj koži dok su ju bojalii divljali, naravno. Iz narančastih elemenata uzela je šalice i lonac za kavu, te pripremila vodu. Otišla je u dnevni i uključila radio. Osvrnula se. Ovo mora da je san. Ali, bila je budna. U svom, njihovom predivnom, novom stanu.
I on je ipak ustao, prišao joj je s leđa i zagrlio je. Obožavala je to. Mmmmm. Sretna. Bila je zaista sretna.

Pomislila je kako će sad to biti tako. Grlit će se ujutro kad otvore oči, zajedno popiti kavu. Sjediti na terasi i listati časopise, slušati radio. Došuljat će joj se ovako iza leđa da je zagrli. I ona njemu. Imat će neku svoju rutinu, neki svoj ritam života. Izležavat će se navečer zajedno, zagrljeni. Gledati filmove. Ludovati. Fotkati. Kuhati. Prepucavati se. Ljutit će ju. Svađati će se i miriti. Bio je to život…na koji bi se mogla naviknuti…pomislila je…heh…a mogao bi joj on biti puno toga…bila je još jedna pomisao. Jedna od njihovih internih šala. Koju je obožavala.


još jedna...buduća priča...

četvrtak, 09.04.2009.

dio mene...

Dio mene ti pripada.
Sada.
I zauvijek.
Tebi sam ga namijenila.
Bio si prvi i jedini
Kojemu je tako nešto pripalo.

Zašto, pitaš me?

Zato, što sam jedino tebe voljela.
Zato, što ću te, makar krišom, uvijek voljeti.

Možda je oduvijek bio tvoj?
Tko zna koje su nam staze
Još odavno namijenile zvijezde.
Kad su nam krojile putove.

Tko zna dali smo mi
Bili slučajan susret.
Ili sudbina.
Ako vjeruješ u nešto nalik tome.

Vjerovat ću u to.
Da je taj dio mene.
Oduvijek i zauvijek tvoj.
I voljet ću te.
Kao što se vole
Svi prvi poljupci.
I jedine ljubavi.

A vrijeme će pokazati.
Dali su nam suđeni
Oni dani
Koje smo sanjali.

Ona jutra.
I oni osmjesi.



..............................................

srijeda, 08.04.2009.

sunny day...

Večer je…dosadan i tmuran dan. Cijeli me prokleti dan boli glava. Provela sam ga vegetirajući. Nadajući se da će proći, jer sutra će biti bolji dan.

Jutro…budim se…vani je sunce, ptice neumorno pjevaju. Iskačem iz kreveta, jurim u kupaonicu, umijem se, na brzinu perem zube. Jurim po stepenicama natrag u sobu, navlačim traperice…hmmm, što ću gore? Heh, karirasta ljubičasta košulja, toplo je, zašto ne…volim ju. Kosa mi je živi kaos… strši na sve strane, jednostavno je neukrotiva…ma, neka je, baš me briga…meni se sviđa takva. Šminka…ne danas…prolazim četkom kroz kosu, stavljam malo voska da ju barem malo prilijepim uz glavu…uzimam mobitele, slušalice, torbu i istrčavam iz kuće. Stavljam slušalice, hodam visoko dignute glave…svira nešto dobro na radiu…ooo,bit će danas prekrasan dan.

Zvonim mu, ne odgovara. Javio mi je malo prije da ako ne otvara vrata, da je pod tušem i da mu pošaljem sms. Pišem sms. Čekam pred ulazom u zgradu. Javlja se i otvara vrata, opet pita tko je…ljuti me to…pa valjda zna tko mu dolazi, nevolja jedna. Izlazim iz lifta, kucam na vrata. Prolazi susjed koji me pozdravi. Vau, kako ima lijepog psa. Čupavog. Obožavam pse. Posebno čupave. Otvara mi, ulazim, ljubim ga. Sjedamo za stol, skuhao je kavu. Donosi ju, smije se, samouvjereno kao i uvijek. Pomalo bezobrazno. To me ljuti, ali i opako privlači.
Zadirkuje me, naravno. Pijemo kavu. Uf, kako me razljutio, opet. Kao i uvijek, obožava kad se ljutim. Govori mi da sam tada tako seksi. Ne znam koja je fora u tome. Nek mi netko objasni ako zna.

Slušamo nešto. Ušutkava me.
- Sjedi i šuti i slušaj. Autoritativno jedno zlo, kako si uopće dozvoljava tretirati me tako? Pjeva. Volim kad pjeva. Pjeva samo kad je opako predobre volje. Zadirkujem i ja njega. Ljubim ga.
- Ajde više, idemo šetat.
- Stvarno ću ti počet stavljat ritalin u kavu, govori mi.
- Ma nemoj, voliš me ovakvu, hiperaktivnu.
- Pa daj se smiri, bar dok popušim ovu pa idemo.
- Ma, da to govoriš već pola sata.
- Mala, ne seri.
- Ti, mali ne seri. Govorim, dok me ljubi.

Hodamo po cesti.
- Dobre su ti te naočale, znaš?
- Znam da jesu…smijem se samouvjereno.
- I hvaaaala, kažem.
- Daj malo popusti s onim tvojim.
- Kojim, pitam.
- Pa, onim da sam stalno vani.
- A kad jesi. Pušten si s lanca i divlji.
- A kakav bi trebao bit? Ponizan i miran? Ne, to nisam ja.
- Znam da nisi. I to je ok. Nije uopće u tome problem. Ali i ja bi tako.
- Ti nemreš tako, starci te drže na lancu.
- E, neće stalno. Kad se odselim, onda me pitaj u 8 ujutro di sam… a ja ću ti reč da sam tek došla doma i da idem spavat.
- Dobro, i kaj onda.
- Ništa, uživat ću.
- Samo, uvijek imaj gumicu sa sobom.
- Wtf????? Jesi ti normalan? Pa neću se zato s prvim koji naiđe.
- Ne,budeš s prvim dobrim koji naiđe.
- Dobro, onda ću ti reč di sam. Nije shvatio. Bleso.


Šećemo po Maksimiru. Savršeno je. Tepa labudu. Kako je sladak dok tepa. Pričamo. Daj pridrži aparat. Ok, držim ga. Daj mi pridrži cigaretu.
- Jebemu, pa samo me iskorištavaš ko držač.
- Nego, kaj bi ti htjela?
Uh, koje zlo, mislim. Hodamo dalje. Nešto fotka u nekoj smiješnoj pozi. Blejim mu u dupe. Hehe.
- Koje micice. Komentira neke klinke koje prolaze pred nama.
- Ma, joj, pa to je još maloljetno. Odgovaram.
- Dječice, dječice, dođite čiki.
- Perverznjak jedan. Stvarno si odvratan. Govorim mu i smijem se. Ispreplićem prste kroz njegove. Zastajkujemo, ljubimo se.

Kraj jezera smo. Gledamo okolo, sjedimo na klupici. Pogledavam ga. Fakat je zgodan. I moj. I volim ga. Kako je lijep dan. Komentiramo neku curu koja je protrčala kraj nas. Fakat je prezgodna. Sviđa mi se. Naravno i njemu. Odvratni smo. Jednako odmjeravamo cure i ja i on. On to voli kod mene. Da volim pogledati i lijepe cure. Ja se ne bunim, komentiramo svaku malo zanimljiviju zajedno. E, ovu bi ja rado fotkala, kažem mu. Fotkamo vjevericu. Sjedimo na kavi. Prepucavamo se opet nešto. Govori mi neke moje mane, opet, tjera me da to popravim. Što je u redu. Konstruktivne kritike su ok stvar, volim poraditi na tome, popraviti to. Govorim mu kako je užasan, zao. I ti to obožavaš je njegov odgovor, na koji nemam kontru. Kad je tako. Zaista ga obožavam. To bahato, samouvjereno, sebično biće kraj sebe. Koje me smotalo oko malog prsta. Ali s kojim provodim najljepše i najluđe dane u životu.

Hvala ti zlobo. Na predivnom danu.
Ostali…znam, djeca smo…ovo je bilo strašno i za čitat. Sva sreća pa nas niste sreli u tramvaju. Znat ćete, vjerujte mi, kad nas sretnete. Da, ona visoka čupava cura i onaj dugogokosi lik, nešto niži, s predobrim sunčanim naočalama…koji se nešto stalno prepucavaju sa bezobraznim i bahatim osmjesima na licu. I koji se ljubakaju dok stoje na sred tramvaja. Ma, užasan prizor. Zaista.

ponedjeljak, 06.04.2009.

follow your dreams...

Bila je na kraju svijeta. Hodala je nepreglednim bijelo plavim prostranstvom. Pod nogama joj je bio topli bijeli pijesak, pokraj nje je šumio ocean. Bilo je predvečerje, jednog prekrasnog dana. Bila je tamo gdje je sanjala jednom doći, no nije se previše nadala. Na sasvim suprotnoj točki svijeta, ako bi se od njene domovine, probilo globus.

Vruć dan zamijenila je ugodna večer. Morski povjetarac je hladio njeno lice. Hodala je plažom koja je bila jedno od najljepših mjesta na svijetu. Sa ogromnim, čudesnim kamenjem koje ju je uokvirivalo. Bila je to zapravo velika laguna, sa zeleno plavim morem koje je bilo vrlo plitko. Sa zalascima sunca toliko divnim da je i večeras, kao i svaki dan svog boravka ovdje ponovo napunila sve kartice fotografijama. I poželjela snimiti još pokoju, no, bilo je vrijeme da se vrati.

Kao i uvijek, hodala je sa ruksakom fotoopreme na leđima. Stativom pričvršćenim sa strane, te slušalicama na kojima je slušala neku od svoje omiljene glazbe. Već po raspoloženju. Danas je to bio nezaobilazni U2 kojem se uvijek vračala. I njihova pjesma. So cruel. Njihova, jer su tako odabrali još na početku njihove priče…jer je odgovarala njima. Jer ju je voljela neizmjerno. I slušala bezbroj puta. Jer joj je otpjevao cijeli tekst kad je spomenula da se zaljubila u tu pjesmu. Naravno da ju je i on uvijek volio.

Sada…znala je samo da je negdje na drugome kraju svijeta. Da ganja svoje snove, baš kao što je i ona ganjala svoje. I znala je da su oboje na dobrom putu da ostvare baš sve o čemu sanjaju. Pogledala je oko sebe…da, ovo je bio jedan od njenih snova.

Svoju vezu izgradili su na nekim sasvim neobičnim temeljima. Obično se veze grade na međusobnom prilagođavanju, bezbroju kompromisa. Nastojanju da se sve radi zajedno. Kako su oni bili daleko od toga. Nije znala koliko ih tisuća kilometara sada točno dijeli. Ali je znala da je sretna. Jer se nije odrekla svojih snova…jer nikada nisu jedno od drugoga tražili ništa manje ni više nego da oboje ostvare sve svoje snove. Kamo god ih to, i koliko god ih to daleko odvelo jedno od drugoga.

Bili su zaista neobičan par…upoznali su se na neobičan način, zaljubili ludo i nepovratno u trenucima kad su to najmanje očekivali. Oboje su bili izašli iz dugačkih i kompliciranih veza. I pronašli se kao nevjerojatno slični. Razumjeli su se. Bili su jednako neovisni, sebični, željni toga da u životu postignu puno. Da ganjaju svoje snove i ostvaruju ih. I da više nikada i ni zbog koga ne izgube iz vida svoje snove, želje i ciljeve.

Nisu se željeli prilagođavati nikome. Nisu željeli kompromise. Željeli su osvojiti svijet i ništa manje od toga. I znali su da to mogu. I da nikada jedan drugome neće stajati na putu. Već potaknuti jedno drugo da dosegnu zvijezde. I baš zato su uspjeli.

Zato je sad bila tu, na otocima koji su bili raj, daleki, nestvarni. No mogla ga je opipati, udahnuti mirise. Osjetiti povjetarac i sol koju je nosio na svojoj koži. Udahnuti duboko.

Stigla je do hotela. Bila je odsjela u jednom od bungalova kakve je nekad gledala na Travelu i sanjala da jednom dobije priliku vidjeti ih uživo. Bio je to malen prostor, ali sa svime što joj je trebalo. Jednom lijepom i otvorenom spavaćom sobom kojoj su vrata vodila na terasu s pogledom na ocean. Malim dnevnim boravkom, malom kupaonicom i kuhinjicom. Sve što joj je trebalo, a uređeno s maksimumom dobrog ukusa i nimalo pretjerivanja.

Uzela je laptop, odnjela ga skupa sa fotićem na terasu. Stavila je fotke da se prebacuju i otišla si pripremiti kavu. Vratila se sa velikom šalicom omiljenog joj napitka i sjela na drvenu stolicu. Pregledala je fotografije, odabrala one koje su bile dobre i koje će vjerojatno iskoristiti za posao.
Odabrala je i nekolicinu koje će objaviti na svojoj foto stranici. Koju je obožavala. Stranici na kojoj je pronašla hrpu divnih ljudi, stranici koja joj je bila dom.

Uključila je Internet, provjerila mailove. Naravno, stiglo je nekoliko njegovih. Čuli su se kad god su mogli, posebno kad su ovako bili svaki na svom kraju svijeta. Ponekad nije bilo lako, no, taj su put izabrali. I drago joj je da jesu, jer je znala da nikad za ničim neće žaliti.
Ostvarivali su jednu po jednu stvar o kojima su sanjali. A to je zaista bilo mnogo. I nije bilo puno ljudi na svijetu kojima je to pošlo za rukom.
Oboje su puno proputovali. Oboje su se bavili poslovima koje su voljeli. Oboje su imali živote koji su bili ispunjeni. I bili su sretni. Čak i ovako daleko.

Pisao joj je o svojim dogodovštinama. Divio se zemlji u kojoj se nalazio, životu tamo. Prirodi, ljudima. Svemu.

Još nekoliko dana i oboje se vračaju sa svojih putovanja. Konačno će ponovo vidjeti onaj njegov samouvjereni osmjeh. Onaj koji je obožavala. Konačno će moći pričati si priče sa svojih putovanja noćima. Konačno će zajedno ispijati kave i gledati zalaske sunca. Zadirkivati će ju i privlačiti sebi da ju poljubi dok se voze tramvajem, poput kakvih tinejđera. Ljutit će ju, samo zato da ju vidi ljutu jer mu je tad neopisivo slatka. Micati će mu kosu iza uha i gledati ga dok sjedi kraj nje i nezaustavljivo priča o svemu i svačemu.

Nasmijala se tome. Imali su si što prepričavati. Godinama. I vrijedilo je. Uhvatili su snove...
Osmjehnula se gledajući sunce koje tone nad oceanom.

ovo je priča koja se tek treba ostvariti....

nedjelja, 05.04.2009.

bjelina...

Još jedna prokleta nedjelja
Beskrajna i dosadna

Opet sam zatvorena
Među ovim bijelim zidovima
Zidovima koji me uvijek prate
Baš kao i samoća između njih

A vani je sunce
I divan je dan
Ali, čemu sunce
Kad ga nemam sa kime podijeliti?

Čemu ptice i brda i doline i jezera?
I sve ove divne stvari na ovome svijetu,
Kad ti nisi kraj mene…
Da im se zajedno divimo.

U samoći, nikakva radost nije potpuna.
Jer, doista smo sretni samo kad dijelimo.

I zato ovi zidovi.
Ovi bijeli, tužni i prazni zidovi moje duše.

Jer je sve što želim i volim sada daleko.
Jer sreća nije u mom dosegu.

Pa zašto se onda ne bi,
Barem ogrnula ovom bjelinom.
Da me štiti.
I čuva.

Da me tješi svojom hladnoćom.
Da me uspavljuje.
Da se izgubim u njoj…
Dok čekam neke bolje dane.

Dok jednom ne bude sunca…
I dok nestanu zidovi.

Bolno je čekati.
Da ostvarimo tako daleke snove.

Da srušimo zidove.
I da budemo slobodni.
Bolno je biti u samoći.
A žudjeti za društvom.

Bolno je biti izbačen.
Neshvaćen.

Bolno je biti blizu nečega što sanjaš,
A opet tako beskrajno daleko.

Bolno je gledati bijele zidove.
A sanjati plava prostranstva.
Koja nam pripadaju.
Daleko više od ovih zidova.

Ali, plavetnilo je daleko…
A bjelina je tu…
Da nas čuva i boli…

Kao i svaka bol na koju smo gotovo navikli.
Poznata je i utješna.

Barem ona.

subota, 04.04.2009.

let...

Dijete sam, znam.

Ali, zar je to toliki grijeh?
Sanjam, znam.
Od kad je to nešto loše?
U oblacima sam,
Zar nisu divni?

Letim, pogledaj…
Znaš li koliko su divne šume
I polja, nepregledne ravnice
Gledane odozgo?

Znaš li kako je lijepo
Prepustiti se vjetru
Biti nošen
Tako
I biti slobodan

Zašto me svi žele vezati?
Spustiti na zemlju?
Oduzeti mi moju bit
Slobodu?

Zar ne znate da sam ptica?
Zašto mi vezujete krila?
Zar je let, tako teško razumjeti?

Zašto ne probate i vi?
Letjeti?
Izaći iz okvira?
Iz krletki?

Hej, pa i vi imate krila…
Zar ne znate koliko je divno?
Nestati
Tamo negdje gore…

Ne,
Ne želim se vratiti.

Pustite me
Da budem
Ono što jesam
Slobodna i daleka…

U svojim lutanjima
Svojoj irealnosti…

Svojim letovima…
Jer to sam ja…
I ne želim se mijenjati…

Meni je dobro
Tamo gore…
U oblacima…
U snovima…

Zašto…da se odreknem toga?
Zašto da se odreknem sebe?
Zašto me uopće to tražite?

Zar ne znate…
Da bi patila
Ovdje dolje?
Vezanih krila…
I daleko od oblaka.

srijeda, 01.04.2009.

dnevnik ljubavi...

Početak:
10mj 2007, subota, fotosajam

Sjedim među hrpom ljudi, ima nas barem dvadesetak. Pričam sa dvojicom simpa likova,jedan stariji i izrazita dobrica…pričamo uglavnom o foto opremi, fotkanju, poslu…standardno. Drago mi je da sam došla, svi ti moji fotografi su stvarno dragi ljudi. Dolazi još netko, kraj mene je slobodno mjesto, mičem stvari sa stolca, da može sjesti. Predstavlja se i ubacuje se u razgovor…koji bezobrazluk…baš je bezobrazno sjeo baš tu kraj mene i ubacio se nepozvan u razgovor. Ali, hej, možda i nije loš. Počinjemo pričati. Vau. Imamo jako sličan način razmišljanja. Bože, što ja sve pričam. Da, s dečkom sam već dosta dugo. Ali ne vjerujem da će to uspjeti, previše smo različiti. Njegova ruka na mom koljenu…govori, ma, sve će biti dobro. Možda je ovo i suviše intimno…ali nemam taj osjećaj. Kao da se godinama znamo. Ne vidim više nikoga osim tih očiju kraj mene…

Kraj siječnja 2009, nedjelja, 7 sati ujutro

Na netu sam, na našoj foto stranici. Nema poznatih, gotovo da nema nikoga. A,gle njega. On je online, nismo se vidjeli jako dugo. Poruka. Heh, to može biti samo on. - Hej, nismo se sto godina vidjeli, kak si? Kaj radiš budna u ovo doba? Naravno da je on…drago mi je…neobično drago. - Dobro sam, evo meni ti ne ide baš najbolje spavanje. Kaj ima kod tebe?
- Ma, ništa posebno, sve po starom. Ti si još uvijek s onim dečkom? Znam da si se nešto žalila kad smo bili na fotosajmu pričali. – Da,još sam s njim. Ma sve je ok, bilo je ok i tad. - Heh. Ja više baš i ne vjerujem u ljubav.
Hm, možda mu i nije više tako bajno u braku. A šteta.

Veljača, lijep i sunčan dan, podne

Šaljemo si sto poruka dnevno. Šećem šumom. Slušam neku lijepu glazbu. Uživam. Dolazi poruka. Mmmmm, još jedna u nizu. Prekrasna. Pričamo o leptirima u trbuhu. Neopisivim i predivnim osjećajima koji su nas očarali i osvojili. A on je osvojio mene…samo tako…porukama…sjećanjem na onaj neki klik koji nam se dogodio kad smo se prvi puta vidjeli. Baš klik. Savršen spoj. Samo tako. Uživam. Trčim i dišem punim plućima. Nakon dugo vremena. I'm in love.

Veljača, još jedan od dana

Znam, teško je. Nepodnošljiva je pomisao da ne možemo biti zajedno. A ne možemo. Ja sam u vezi, on je u braku. Nikada…nikada neće biti nas. Previše je to bolno.

Veljača

Nalazimo se. Briga me. Što god bilo. Sjedim na klupi u malom parkiću, čekam ga. Nervozna sam kao nikad u životu. Dolazi. Duga kosa do ramena, jako dobre sunčane naočale. Energično neko stvorenje. Predivno. Ne vjerujem. Sasvim je drukčiji nego prije. A opet privlačan na neki novi način. Sjedimo na kavi. Pričamo, neprekidno. Predivno je. Dotiču nam se koljena pod stolom. Osjećam neko strujanje, sve je savršeno. Da me bar poljubi. Ma, znam da neće. Ne smije.

Valentinovo

Na Murteru sam sa prijateljima i dečkom. Prekidamo, gotovo je. Ja volim nekog drugog. Nema tu više nade da se nešto može spasiti. I bolje je tako. Boli, ali će proći.

Nekoliko dana kasnije

Sjedimo na kavi. Tako je dobro. Šali se o tome da bi sad bio red da ga zgrabim, pošto sam mu to prijetila. Ali hrabra sam u porukama, u stvarnosti baš i nisam toliko. Predivan je. Jao.
Odlazimo s kave. Opet ništa od poljupca. Prima me za ruku. Ok, hodamo tako. Povlači me sebi. U šoku sam. Ljubi me. Mmmmmm. Ne vjerujem. Hodamo dalje u šoku. Sretna sam kao nikad. Volim ga.

Neki dan

Sjedimo u bircu. Zagrlio me, ležim mu na ramenu. Ljubi me. Mogla bi se naviknuti na ovo. Smuca mi se oko ramena i vrata…usne su mu kraj mog uha. Šapće volim te. Ne vjerujem.

Tjedan kasnije

Kod njega smo. Drži me u naručju. Ljubi, mazi, grli. Gledam ga…divan je…stavljam mu kosu iza uha. Obožavam to. Ovo je najljepši trenutak u mom životu. U njegovom sam zagrljaju, gledam ga…i on mene gleda. Pogledi puni ljubavi.

Ne toliko davno, kraj, ili, tek početak?

U njegovom smo stanu. Razvodi se…odlučio je. Ni sanjala nisam da bi se to moglo dogoditi. No pronašao je hrabrosti izaći iz toga, a dugo je patio. Sada možemo biti zajedno. Grlim ga čvrsto. Ne želim ga nikad pustiti. Ljubimo se. Ovo je raj. Ležim mu u zagrljaju. Leži mi u zagrljaju. Njegova glava na mom ramenu. Moji prsti mu prolaze kroz kosu. Sretna sam. Volim ga. Ovo je zauvijek. Znam to.

for you... :*

<	travanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv