Još jedna prokleta nedjelja
Beskrajna i dosadna
Opet sam zatvorena
Među ovim bijelim zidovima
Zidovima koji me uvijek prate
Baš kao i samoća između njih
A vani je sunce
I divan je dan
Ali, čemu sunce
Kad ga nemam sa kime podijeliti?
Čemu ptice i brda i doline i jezera?
I sve ove divne stvari na ovome svijetu,
Kad ti nisi kraj mene…
Da im se zajedno divimo.
U samoći, nikakva radost nije potpuna.
Jer, doista smo sretni samo kad dijelimo.
I zato ovi zidovi.
Ovi bijeli, tužni i prazni zidovi moje duše.
Jer je sve što želim i volim sada daleko.
Jer sreća nije u mom dosegu.
Pa zašto se onda ne bi,
Barem ogrnula ovom bjelinom.
Da me štiti.
I čuva.
Da me tješi svojom hladnoćom.
Da me uspavljuje.
Da se izgubim u njoj…
Dok čekam neke bolje dane.
Dok jednom ne bude sunca…
I dok nestanu zidovi.
Bolno je čekati.
Da ostvarimo tako daleke snove.
Da srušimo zidove.
I da budemo slobodni.
Bolno je biti u samoći.
A žudjeti za društvom.
Bolno je biti izbačen.
Neshvaćen.
Bolno je biti blizu nečega što sanjaš,
A opet tako beskrajno daleko.
Bolno je gledati bijele zidove.
A sanjati plava prostranstva.
Koja nam pripadaju.
Daleko više od ovih zidova.
Ali, plavetnilo je daleko…
A bjelina je tu…
Da nas čuva i boli…
Kao i svaka bol na koju smo gotovo navikli.
Poznata je i utješna.
Barem ona.
Post je objavljen 05.04.2009. u 18:02 sati.