Večer je…dosadan i tmuran dan. Cijeli me prokleti dan boli glava. Provela sam ga vegetirajući. Nadajući se da će proći, jer sutra će biti bolji dan.
Jutro…budim se…vani je sunce, ptice neumorno pjevaju. Iskačem iz kreveta, jurim u kupaonicu, umijem se, na brzinu perem zube. Jurim po stepenicama natrag u sobu, navlačim traperice…hmmm, što ću gore? Heh, karirasta ljubičasta košulja, toplo je, zašto ne…volim ju. Kosa mi je živi kaos… strši na sve strane, jednostavno je neukrotiva…ma, neka je, baš me briga…meni se sviđa takva. Šminka…ne danas…prolazim četkom kroz kosu, stavljam malo voska da ju barem malo prilijepim uz glavu…uzimam mobitele, slušalice, torbu i istrčavam iz kuće. Stavljam slušalice, hodam visoko dignute glave…svira nešto dobro na radiu…ooo,bit će danas prekrasan dan.
Zvonim mu, ne odgovara. Javio mi je malo prije da ako ne otvara vrata, da je pod tušem i da mu pošaljem sms. Pišem sms. Čekam pred ulazom u zgradu. Javlja se i otvara vrata, opet pita tko je…ljuti me to…pa valjda zna tko mu dolazi, nevolja jedna. Izlazim iz lifta, kucam na vrata. Prolazi susjed koji me pozdravi. Vau, kako ima lijepog psa. Čupavog. Obožavam pse. Posebno čupave. Otvara mi, ulazim, ljubim ga. Sjedamo za stol, skuhao je kavu. Donosi ju, smije se, samouvjereno kao i uvijek. Pomalo bezobrazno. To me ljuti, ali i opako privlači.
Zadirkuje me, naravno. Pijemo kavu. Uf, kako me razljutio, opet. Kao i uvijek, obožava kad se ljutim. Govori mi da sam tada tako seksi. Ne znam koja je fora u tome. Nek mi netko objasni ako zna.
Slušamo nešto. Ušutkava me.
- Sjedi i šuti i slušaj. Autoritativno jedno zlo, kako si uopće dozvoljava tretirati me tako? Pjeva. Volim kad pjeva. Pjeva samo kad je opako predobre volje. Zadirkujem i ja njega. Ljubim ga.
- Ajde više, idemo šetat.
- Stvarno ću ti počet stavljat ritalin u kavu, govori mi.
- Ma nemoj, voliš me ovakvu, hiperaktivnu.
- Pa daj se smiri, bar dok popušim ovu pa idemo.
- Ma, da to govoriš već pola sata.
- Mala, ne seri.
- Ti, mali ne seri. Govorim, dok me ljubi.
Hodamo po cesti.
- Dobre su ti te naočale, znaš?
- Znam da jesu…smijem se samouvjereno.
- I hvaaaala, kažem.
- Daj malo popusti s onim tvojim.
- Kojim, pitam.
- Pa, onim da sam stalno vani.
- A kad jesi. Pušten si s lanca i divlji.
- A kakav bi trebao bit? Ponizan i miran? Ne, to nisam ja.
- Znam da nisi. I to je ok. Nije uopće u tome problem. Ali i ja bi tako.
- Ti nemreš tako, starci te drže na lancu.
- E, neće stalno. Kad se odselim, onda me pitaj u 8 ujutro di sam… a ja ću ti reč da sam tek došla doma i da idem spavat.
- Dobro, i kaj onda.
- Ništa, uživat ću.
- Samo, uvijek imaj gumicu sa sobom.
- Wtf????? Jesi ti normalan? Pa neću se zato s prvim koji naiđe.
- Ne,budeš s prvim dobrim koji naiđe.
- Dobro, onda ću ti reč di sam. Nije shvatio. Bleso.
Šećemo po Maksimiru. Savršeno je. Tepa labudu. Kako je sladak dok tepa. Pričamo. Daj pridrži aparat. Ok, držim ga. Daj mi pridrži cigaretu.
- Jebemu, pa samo me iskorištavaš ko držač.
- Nego, kaj bi ti htjela?
Uh, koje zlo, mislim. Hodamo dalje. Nešto fotka u nekoj smiješnoj pozi. Blejim mu u dupe. Hehe.
- Koje micice. Komentira neke klinke koje prolaze pred nama.
- Ma, joj, pa to je još maloljetno. Odgovaram.
- Dječice, dječice, dođite čiki.
- Perverznjak jedan. Stvarno si odvratan. Govorim mu i smijem se. Ispreplićem prste kroz njegove. Zastajkujemo, ljubimo se.
Kraj jezera smo. Gledamo okolo, sjedimo na klupici. Pogledavam ga. Fakat je zgodan. I moj. I volim ga. Kako je lijep dan. Komentiramo neku curu koja je protrčala kraj nas. Fakat je prezgodna. Sviđa mi se. Naravno i njemu. Odvratni smo. Jednako odmjeravamo cure i ja i on. On to voli kod mene. Da volim pogledati i lijepe cure. Ja se ne bunim, komentiramo svaku malo zanimljiviju zajedno. E, ovu bi ja rado fotkala, kažem mu. Fotkamo vjevericu. Sjedimo na kavi. Prepucavamo se opet nešto. Govori mi neke moje mane, opet, tjera me da to popravim. Što je u redu. Konstruktivne kritike su ok stvar, volim poraditi na tome, popraviti to. Govorim mu kako je užasan, zao. I ti to obožavaš je njegov odgovor, na koji nemam kontru. Kad je tako. Zaista ga obožavam. To bahato, samouvjereno, sebično biće kraj sebe. Koje me smotalo oko malog prsta. Ali s kojim provodim najljepše i najluđe dane u životu.
Hvala ti zlobo. Na predivnom danu.
Ostali…znam, djeca smo…ovo je bilo strašno i za čitat. Sva sreća pa nas niste sreli u tramvaju. Znat ćete, vjerujte mi, kad nas sretnete. Da, ona visoka čupava cura i onaj dugogokosi lik, nešto niži, s predobrim sunčanim naočalama…koji se nešto stalno prepucavaju sa bezobraznim i bahatim osmjesima na licu. I koji se ljubakaju dok stoje na sred tramvaja. Ma, užasan prizor. Zaista.
Post je objavljen 08.04.2009. u 21:52 sati.