so far away...

utorak, 14.04.2009.

balkon i to...

Probudila se u novom i nepoznatom krevetu…neobično udobnom, pod mekanim poplunom. Nije otvarala oči, pitala se gdje je…okrenula se na drugu stranu i prebacila ruku preko njega…bio je kraj nje…mmmm….ako je ovo san…onda je to dobar san. Nije željela otvoriti oči, da se ne probudi iz tog divnog sna. Oko nje mirišalo je jutro, svježe, toplo, nježno, on je bio kraj nje…ovo je savršeno…ovo želim da traje, pomislila je.

Razmislila je…nije bila ni u svom ni u njegovom krevetu. Prisjetila se dana prije. Ahhh. Ovo doista mora biti san. Jučer su uselili u njihov stan. Nov, prekrasan. Otud ovaj nevjerojatno udobni krevet kojem posteljina fino miriše. Otud toliko svjetla ujutro. Otud tišina njihovog novog kvarta. Ne vjeruje…ovo je bio san. Ali, ostvaren. Dugo sanjani. Svako ono jutro kad se budila sama u svom stanu, ili još davno u svom krevetu u kući njenih roditelja i željela da je kraj nje. Svako ono jutro kad je bilo gotovo bolno biti daleko od njega. Svako ono jutro kad je poželjela popiti kavu s njim, grliti ga. Pojesti doručak, poljubiti ga i krenuti na posao. Jeli moguće…da to sad napokon imaju?

Čvrsto ga je zagrlila i stavila glavu na njegovo rame dok ju je njegova kosa škakljala po licu. Čula je njegovo mmmmmm dok se meškoljio kraj nje. Otvorila je oči. Gledale su je njegove. Poljubila ga je u čelo, pa u usta. Jutro ljubavi, rekao je. Mmmm, jutro…odgovorila je, gledajući ga u nevjerici. Legla je na jastuk kraj njega, još uvijek u njegovom zagrljaju. Ležali su tako i gledali se. Sretni. Bio je to jedan od onih savršenih i blistavih trenutaka koji ti se urežu u pamćenje. Jedan od početaka. A ovo je bio početak. Nečeg divnog.

Osvrnula se oko sebe. Veliki prozori i puno svjetla. Zavjese neke svijetle, žute boje, lijepi namještaj… koji su pažljivo birali…zajedno…kao i svaki detalj, a zbilja su bili picajzle, oboje. Bijeli čupavi tepih na podu koji...je,hm... poslužio svrsi. Osmjehnula se. Prostrani dnevni boravak spojen sa lijepom kuhinjom i blagovaonom. Obožavala je takve prostore…prostrane, ne odijeljene. Prekrasna terasa na vrhu zgrade. Ovo je bio san. Stan pun boja i svjetla. Svijetlo zelene, svijetlo plave i žute. Prepun raznih detalja, vaza. Velike fotografije na zidovima. One njihove. One na koje su bili ponosni i koje su voljeli. I puno puno uspomena. Onih njihovih. Onih…koje su sanjali da će ih jednog dana imati. Ovo je bio dom.

Polako se izvukla od ispod popluna. Privukao ju je natrag sebi i poljubio. Ma, daj, pusti me, idem nam po kavu, odgovorila je gledajući ga nježno. Ok, ok...ali, ima da se vratiš, odgovorio je. Otapkala je bosa do kuhinje. Obojane u nježno žutu, nasmijala se kako je dobar dio boje završio i na njenoj koži dok su ju bojalii divljali, naravno. Iz narančastih elemenata uzela je šalice i lonac za kavu, te pripremila vodu. Otišla je u dnevni i uključila radio. Osvrnula se. Ovo mora da je san. Ali, bila je budna. U svom, njihovom predivnom, novom stanu.
I on je ipak ustao, prišao joj je s leđa i zagrlio je. Obožavala je to. Mmmmm. Sretna. Bila je zaista sretna.

Pomislila je kako će sad to biti tako. Grlit će se ujutro kad otvore oči, zajedno popiti kavu. Sjediti na terasi i listati časopise, slušati radio. Došuljat će joj se ovako iza leđa da je zagrli. I ona njemu. Imat će neku svoju rutinu, neki svoj ritam života. Izležavat će se navečer zajedno, zagrljeni. Gledati filmove. Ludovati. Fotkati. Kuhati. Prepucavati se. Ljutit će ju. Svađati će se i miriti. Bio je to život…na koji bi se mogla naviknuti…pomislila je…heh…a mogao bi joj on biti puno toga…bila je još jedna pomisao. Jedna od njihovih internih šala. Koju je obožavala.


još jedna...buduća priča...

<	travanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv