so far away...

srijeda, 24.10.2007.

vrijeme za nas...

Koliko ste puta u zadnjih,ne znam,recimo godinu dana...

Šetali uz more?
Uživali gledajući zalaske sunca?
Napravili nešto posebno za nekog vama dragog?
Proveli 5 sati na kavi sa prijateljicom,a da niste ni primjetili kako je vrijeme prošlo?
Napravili nešto što jako želite,a za to nikad nemate vremena?
Jedan dan iskoristili samo za sebe,zavalili se u kadu,slušali glazbu,ljenčarili i gledali filmove,čitali knjige?

Ne,nisu ovo retorička pitanja,stvarno bi voljela čuti odgovore na tako nešto. No,pravo pitanje je zapravo trebalo biti; koliko si vremena date za uživanje, za sebe? Koliko toga napravite zato što vam je to gušt,a ne obveza ili potreba...

Ja vjerujem da sam zapravo grozna sama prema sebi...neki dan me pitao prijatelj,jesam se zabavila za vikend...naravno,rekla sam mu da baš i nisam,opet ništa pametnog nisam napravila...a kaže on meni,pa i ne čudi me,danju samo radiš i spavaš, noću surfaš...nije ni čudo da se ne zabavljaš...

I,zbilja,sve to stoji...cijeli život mi se sad sveo na posao,spavanje...i jedini mali gušt koji si dozvoljavam...nekoliko sati surfanja dnevno...
Nema više čitanja nekih predivnih knjiga i uživljavanja u to,nema filmova, izlazaka, ljenčarenja... odlazaka nekud za vikende,dugih šetnji,igre sa psom,svega onoga što me silno veseli i opušta...sve je to postalo nešto za što jednostavno nemam vremena...nešto što je na to do listi tek iza posla,spavanje i pukog preživljavanja...

I zato me ne čudi što su mi neki dani izrazito naporni...a većina dana isti...zato me ne čudi što i nisam pretjerano sretna iako imam sve uvjete da to budem...zapravo nemam...nemam ono neko vrijeme koje bi iskoristila samo za sebe...ali,probat ću ga naći...toliko se ipak nađe...

A,kad bi baš birala...pobjegla bi na kratko negdje jako daleko...u neke tople krajeve,na neku plažu,sa nekim dragim...šetala bi,igrala se,čitala knjige,pričala,fotkala...radila ono što volim,zaboravila na posao,gužvu,kišu i grad...

Da,da,to iz mene ipak jesen progovara....

24.10.2007. u 22:57 • 12 Komentara • Print • #

subota, 20.10.2007.

da te bar mogu probuditi....

Ne,nisam više mogla...a da me ne dotakne napokon ova tragedija koja mi je bila toliko bolna da sam ju pokušala jednostavno ignorirati...kada sam to čula,nisam željela povjerovati...čitajući novine na sred autobusne stanice jedva sam se suzdržala da ne briznem u plač...suze su navrle,ali,uspjela sam ih zadržati...
Kasnije sam vidjela kako svi pišu o tome na blogovima,sve su novine bile prepune...a ja sam se isključila,nisam ni gledala ni slušala ništa slično...poželjela sam ponovo čuti nešto njegovo,ali,jednostavno se nisam mogla prisiliti na to...

Danas kad sam došla do svog najdražeg,pustio je ovu pjesmu...i jednostavno,pale su ograde,počela sam plakati i tražiti objašnjenje od onog nekoga tko bi o tome trebao odlučivati...iako u tog nekoga čak ni ne vjerujem...
Nije mi jasno,zašto je netko toliko prekrasan,dobar i uspješan morao jednostavno nestati...znam,nije nestao...živjeti će i dalje u našim sjećanjima, u svojim predivnim pjesmama...

Moj najdraži ga je otkrio davno prije nego što je uopće bilo ikakvog govora o njegovoj popularnosti...mi smo ga slušali dok smo samo mi znali da se u njemu krije talent,nevjerojatan talent...dok je pjevao na makedonskom,a malo je ljudi i u Makedoniji znalo tko je on, a kamoli pak kod nas...slušali smo one njegove stare pjesme o boli i tužnoj ljubavi,te su mi bile i ostale najdraže...željeli smo otići na neki njegov koncert...ali,sad je za to prekasno...

Neopisivo mi je žao zbog toga i suze kreću svaki put kad slušam te lijepe tekstove,taj predivan glas...

˝Da te bar mogu probuditi˝ to je ono što pomislim...

Shvatili smo da nemamo previše vremena ovdje...
Da treba uživati u svakome danu,jer ne znamo koliko nam ih je još ostalo...
Da trebamo nositi najdraži parfem,a ne čuvati ga za neku posebnu prigodu...da trebamo dragoj nam osobi donjeti doručak u krevet...da im trebamo dati do znanja koliko ih volimo...
Da trebamo živjeti...
Da je premalo vremena,a previše želja i neostvarenih snova...i da nikada više nećemo imati priliku da ih ostvarimo,ako ih ne ostvarimo danas...
Da nam nikada više neće Toše pjevati...

Zato,molim vas,živite svaki dan kao da vam je posljednji...da ne požalite,tamo negdje gore,kada bude kasno...što niste otišli na taj koncert,što joj ili mu niste rekli koliko ih volite...što niste nosili omiljeni parfem,što si niste dali vremena da uživate u zalasku sunca ili šetnji gradom...što niste živjeli...

Igra bez granica
Da se bar mogu probuditi
u svijetu ljubavi
bez starih dugova
i ovih nakaza sto su me stalno pratile

Da te bar mogu poljubiti
bez losih sjecanja na hladna proljeca
bez slike stradanja
sto se bas na nas zalijepe

Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise

Jer moj je zivot vjecito padanje
kad zbrojim poraze nista ne ostane
samo jos vucem navike
i sve na tome ostane

Da te bar mogu probuditi
kavu ti skuhati, u krevet donijeti
pa te poljubiti
al' toga nema i ne postoji

Da se bar mogu zaljubiti
u malu seljanku na nekom proplanku
gore u svemiru
tako da dolje ne vidim

Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise

Jer moj je zivot vjecito padanje
kad zbrojim poraze nista ne ostane
samo jos vucem navike
i sve na tome ostane

20.10.2007. u 19:53 • 1 Komentara • Print • #

srijeda, 17.10.2007.

slomljena krila...

Prijateljstvo?Ljubav?

To su dva pojma u koja polagano gubim vjeru...prije su mi predstavljali dvije najuzvišenije i najvažnije stvari na svijetu...bez kojih se neda živjeti,bez kojih život gubi smisao...

Desi se da jednom,dvaput,triput...stoti put ostanem sama kada mi treba prijatelj,da me podigne...oraspoloži,da mi savjet...a nikoga nema od onih koji mi se nazivaju prijateljima...

Već razmišljam da raspišem natječaj...za nove prijatelje...išao bi ovako nekako: traži se netko tko će me slušati kad zatreba,veseliti se skupa samnom,ubijati dosadu,šetati,šutiti,biti tu za mene čak i u 3 u noći ako sam u problemima,biti osoba od povjerenja i netko na koga se uvijek mogu osloniti...

Dobro,jel to toliko nemoguće biti?za naći?znam da meni nije...napravim to za svakoga tko me zamoli,a kako tek nebi za prijatelje?slušam plakanje na telefonu,trčim u pomoč...ali,zašto ne mogu dobiti isto to kad mi je to potrebno?očito,imam krive prijatelje...a nove je jako teško naći...

S druge strane...ljubav...sve dalje,sve mi se više čini kao iluzija koju su izmislili holivudski scenaristi,da bi imali o čemu pisati sladunjave scenarije...u stvarnosti,ona je ponekad kao i život,okrutna...

Nitko nije zbog ljubavi spreman pobjeći na kraj svijeta,odreći se svega...nitko ne poštuje nekoga toliko da mu dozvoli da sam bira kako će živjeti...u ljubavi,volimo kontrolirati,volimo posjedovati...ne prepuštamo joj se,ne dajemo da nas vodi i da nam se ostvaruju snovi...

I opet,ja sam tu drukčija...ja se prepustim,ja bih pobjegla...ali,ipak,to sam samo ja...jedna romantična duša koja još uvijek vjeruje da ljubav vrijedi više od ičeg i da se zbog nje isplati pobjeći...samo što mi ponekad lome krila...malo pomalo...oduzimaju mi vjeru u snove i ljubav i prijateljstva...jer toliko je puno dokaza da nam te dvije stvari sve manje znaće,a toliko malo onih koji mi daju snagu da poletim,da sanjam,da vjerujem...da volim...

Možda me ni slomljena krila neće spriječiti da se i dalje nadam da to postoji...da i dalje budem spremna pobjeći i na kraj svijeta zbog ljubavi, da i dalje vjerujem da će se netko naći tko će me razumjeti i biti mi pravi prijatelj...
možda ću i dalje letjeti,možda ću i dalje sanjati...samo ponekad...nije lako...

17.10.2007. u 23:28 • 6 Komentara • Print • #

nedjelja, 14.10.2007.

blogovi,virtualni i ini svjetovi i mašta....

Nemam pojma je li sanjarenje loše illi ne, ali znam da sam u nekim fazama životu toliko "sanjario" da sam imao osjećaj da vodim dvostruki ili trostruki život. Ne zbog toga što sam tako htio, nego su mi svakojake misli navirale ko bujica u glavu...
Sad ih nastojim nekako kanalizirati da ne nastaju poplave...
Ma pogledaj ti, možda sam sad zahvaljujući tvom postu i nesvjesno otkrio zašto uopće pišem blog!?

brod u boci • 04.10.2007. u 13:44

ne tako davno pisala sam nešto o maštanju,sanjarenju...bijegu u neke ljepše svjetove,svjetove u kojima možemo birati kako će nam biti,svijetove koji sami možemo stvoriti i prilagoditi sebi...
ja sam u tome majstor,živim za svoje snove i nebi ih se odrekla ni zbog čega...volim svoj život i živim punim plučima,nije da bježim u taj neki svijet mašte...ali,on mi je ipak potreban...
uvijek je tu kad mi je potreban,kao najbolji prijatelj,kao mjesto na koje se uvijek mogu skloniti od nevolja,čak i kad nikoga nema u blizini da mi bude rame za plakanje...
u njemu mogu biti bilo tko,raditi bilo što,biti bilo gdje...
imam nekoliko najdražih mi svjetova...u jednome me ne brinu financije i jedrim cijelim svijetom...taj mi je jedan od dražih...lunjam lijepim otocima,predivnim uvalama,ispijam kave ujutro na brodu,uz miris kave,mora,lagani povjetarac i sveopći mir...
mir je upravo ono što nigdje ne nalazim u toliko potpunom obliku kao u svojoj mašti...

ovaj komentar od broda potaknuo me da razmislim malo o virtualnim svijetovima,o snovima i blogovima...
kažeš da sam ti možda pomogla otkriti zašto pišeš blog,možeš li biti malo jasniji oko toga?

znam,možda se to jednostavno odnosi na sanjarenje,na mogućnost izgradnje jednog novog svijeta,tu na blogu,na netu...
svijeta u kojem susrećemo neke nove,prekrasne ljude,stvaramo prijateljstva,kako ona koja će zauvijek ostati samo u tome virtualnome svijetu,tako i ona prava,u pravome svijetu...
u tom svijetu pišemo što nam je volja,dio sebe unosimo u ove stranice...unosimo svoje snove i svoje želje,svoje stavove,svoje nade i tuge...svoje pobjede i poraze...
i ponajprije,stvaramo,stvaramo neki svoj,samo svoj svijet,koji je pomalo mašta,a pomalo stvarnost,jer svi smo mi stvarni tu...
stvaramo lijepši svijet,isprepličemo riječi i sudbine...dotičemo jedni druge,ponekad i više nego što to možemo priznati...
pomažemo si,dajemo savjete...lažemo i skrivamo sami sebe,ali još se više otkrivamo...

jesmo li to doista ovdje,u ovom virtualnome svijetu pravi mi?jesmo li sasvim svoji,otkriveni,bez ikakvih maski?
ili sakrijemo ponešto,a još više toga otkrijemo?
u kojem svijetu nosimo više maski?u ovome virtualnome ili onome stvarnome?
koliko utječe na nas ovaj virtualni svijet,koliko nas mijenja?
koliko nam je drag ovaj svijet?

bezbroj je pitanja,imate li pokoji odgovor?
voljela bih na ovaj post dobiti malo više komentara,mislim da se tiče svih nas,koji smo u ovim predjelima našili dio sebe i ostavili ga drugima da ga vide,čitaju,procjenjuju,osuđuju,savjetuju...

znam samo da mi je i ova stvarnost jednako draga kao i svaki drugi svijet u kojem pronađem pokoji djelić same sebe...i pokojeg prijatelja i savjet koji cijenim...

14.10.2007. u 11:04 • 8 Komentara • Print • #

petak, 12.10.2007.

jesen u meni...

stigla je jesen...jučer...
prvi sam puta osjetila onaj pravi jesenski vjetar ujutro kad sam izašla iz kuće, onaj miris jeseni, vidjela maglu i put pun lišća...

obično mi jesen sa sobom donese nešto malo od tog za nju tipičnog hladnog i tmurnog raspoloženja...naime,ja volim sunce i ljeto i more,a kiše u meni probude neku melankoliju...ali ne i ovaj put...
nekako mi je sve krenulo na bolje u zadnje vrijeme,sve mi se više želja i snova ostvaruje...nažalost,kako je život ponekad okrutan,možda bi bilo za očekivati da mi svu tu moju sreću nadoknadi nekim velikim porazom ili tugom...nekom neslanom šalom...jing i jang...nešto dobro za nešto zla...
nadam se da neće...jer mi je toliko lijepo...

dobila sam dobar posao,postoji šansa da u njemu i napredujem,ili da za istu firmu ponekad radim i kao fotograf,što je super...
atmosfera je u firmi super,kao i kolege...mogu si sama odrediti kolko ću raditi,ako imam obaveza za faks ne moram doći raditi...to mi je bila bitna stavka...sve je fenomenalno na tom području...

s faksom je konačno sve krenulo naprijed...dajem polako ispite,diplomirat ću sigurno u roku.ako ne i prije...
ovih dana ću početi pripremati i diplomski,veseli me to jako,radim ga iz fotografije,jedva čekam da to napravim,bit će super...

što se ljubavi tiče,sve je po starome...jako dobro...
prijateljstva...neka su se razvila u nešto predivno i sretna sam strašno zbog toga...neka su malo zahladila...ali,ipak i tu je sve super...

čini se da ću ostvariti svoje ciljeve za ovu godinu...
a što je još i važnije,putem sam naučila toliko toga...naučila sam cijeniti sreću,voljeti život,uživati u svakome trenu maksimalno...
boriti se za ono što volim i želim...
smijati se puno...
opustiti se i zabaviti kad god mogu...
baviti se onime što volim...
napraviti one stvari koje želim...

najveće hvala onima koji su mi pomogli da počnem gledati na sve iz drugoga kuta...da počnem disati punim plučima i iskorištavati svaki dan kao da mi je zadnji...
puno sam sretnija zbog toga...
posebno hvala jednom prijatelju koji je za to najviše kriv :)

12.10.2007. u 23:03 • 1 Komentara • Print • #

petak, 05.10.2007.

I Can't Seem To Make You Mine...

baš kao i pjesma,danas sam nekako tužna...kao da mi nešto veliko i važno nedostaje...kao da sam izgubila nešto izrazito bitno,a nemogu čak ni odrediti što bi to moglo biti...

Ne volim čekanje i neizvjesnost...ne volim biti na nekakvim raskrižjima,biti tako blizu nekom cilju,a opet ostati bez njega. Trenutno čekam da vidim što će biti sa onim poslom...poslom koji bi mi sve u život iz temelja promijenio...neke stvari na bolje, druge bi možda ostale zanemarene...

Svaki uspjeh sa sobom donosi i neko odricanje...treba samo biti spreman na to, ako želimo to nešto..pitanje je koliko smo se toga spremni odreći za neke svoje ciljeve, snove,želje, ambicije?

Nekad bi možda rekla svega...ništa mi osim toga ne treba...tada sam vjerovala da te posao koji voliš može cijelog ispuniti...tada nisam znala da bez ljubavi i prijateljstava ni najveća strast prema poslu nije dovoljna da ti ispuni život...bila sam klinka...

Sada...ima puno stvari koje nikada nebi mogla mijenjati za snove...samo što se tada možda gubi u oba slučaja...gubi se ili san ili ono čega bi se zbog njega morali odreći....nisam sigurna što da mislim o tome.

Danas opet odlazimo na jug...inače se tome veselim jako, ovaj puta to vidim kao priliku da sjednem uz more i razmislim o svemu...možda od ovih prilika ne bude ništa, i na to se moram pripremiti...ali ako mi uspije, sve se mijenja...stil života, odnosi, cijela slika o meni i kuda idem će se pomaknuti...u smijeru u kojem sam svakako vjerujatno više željela da sve i ode, ali i u smjeru koji traži puno više odricanja...

Kad bih barem mogla pobjeći malo od odluka...od svog života, faksa, poslova, svega...

Sjediti negjde na nekoj udaljenoj plaži i slušati samo more i svoje misli...izvaliti se tamo i gledati zvijezde...biti u nekom bezvremenskom prostoru u kojem imam dovoljno vremena za odrediti tko sam i što želim...

Dali i vi ponekad poželite tako,jednostavno pobjeći?samo biti...a ne stalno nešto birati...

05.10.2007. u 08:56 • 4 Komentara • Print • #

četvrtak, 04.10.2007.

snovi ...

Volite li sanjariti?

Ja sam oduvijek voljela maštati, sanjariti, o stvarima koje su jako daleko od mogućeg...potaknula bi me neka dobra knjiga ili film, nešto u što bi se mogla uživiti...ili bi sanjala nešto lijepo, a onda taj san vrtila u glavi ponovo i ponovo, razradila priču dalje, odsanjala ga tisuću puta...dok mi ne dosadi...
Jednostavno imam tu sklonost...zamišljati stalno nešto, ako vidim neku lijepu priliku za čas se već vidim u tom nekom novom svijetu...

Jeli to loše sanjati toliko?
Hoću li se razočarati ako se ti moji snovi ne ostvare? Često se dogodi da se veselim nečemu, zamislim nešto, do čega je teško doći....svejedno, ja se veselim i maštam...dok mi drugi gotovo uvijek govore da ne skaćem pred rudo, da se ne veselim nećemu što je još uvijek neizvjesno...

S druge strane, znate onu priču kad si morate zamisliti da nešto što želite, a teško je radite izuzetno dobro?kažu da taj način razmišljanja je definitivno pozitivan i daje super rezultate, da se na kraju pokaže da ti ljudi koji razmišljaju na taj način na kraju to upravo tako i naprave?

Zašto bi onda bilo loše sanjariti?
Uostalom, ima li ljepšeg osjećaja...od onog poleta koji ti daje zamisao što bi se sve moglo dogoditi...predivnog?
Meni nema...zavaliti se u krevet i pustitit maštu da me odvede u neki prekrasni san...bio on ostvariv ili ne...bio to scenarij filma, knjige, neke moje želje...
Zato,sanjajte.....

04.10.2007. u 08:22 • 4 Komentara • Print • #

utorak, 02.10.2007.

nenadano ostvareni snovi....

evo,ovo je jedna od fotki sa Murtera za brod u boci...bilo je predvečerje sa prekrasnim nebom,a još ljepšim odrazom u moru...
i,jel valjam ko fotograf?ipak mi je to i struka i najveća ljubav...

a to je dijelom i tema ovog današnjeg posta...
kako je predivno kad ti se otvore vrata svijeta o kome sanjaš...kad dobiješ priliku za nešto što želiš više od ičeg,a znaš da je jako jako teško ostvarivo...
danas mi se dogodilo to...nenadano...jednako nenadano kao i pogled koji ti oduzme dah...na predivnu dugu,oblake,prizor koji znaš da je tu samo zato da te razveseli...

krenula sam na razgovor za neki poslić studentski,administracija i nešto dizajna...ništa specijalno...ionako mi to treba samo dok ne diplomiram,znaći na nekoliko mjeseci...
i dođem ja tako na razgovor,ljudi su u firmi jako ljubazni,simpatični...kažu rade virtualne razglednice...i angažiraju freelancere fotografe da im odu primjerice u južnoafričku republiku i pofotkaju sve...
a ja pitam dal trebate fotografa...naravno,uvijek trebaju...tako da mi se nenadano otvorila prilika da radim za njih kao fotograf...naravno,ako im se svidi moj portfolio...
to je nešto o čemu sam oduvijek sanjala,jer obožavam putovati,istraživati gradove,kulture...
a fotografija je nešto što me ispunjava...nešto što sa lakoćom radim i u čemu uživam...
sad se samo nadam da će mi se taj san ostvariti...jer je bliži nego ikad...

zato sam opet sve sretnija...jer,koja je to slučajnost da dođem po jedan posao,a ponudi mi se drugi,onaj o kojem oduvijek sanjam...ako to nije slučajnost,već nekakva namjera onoga nečega što nam pomaže u životu ili nas dovede negdje gdje želimo...ako je to sreća...onda se nadam da mi neće samo odškrinuti vrata,eto,tu ti je prilika...već da ću i dobiti taj posao...jer znam da bi to radila super,davala sve od sebe i više od toga...
jer kad nešto želiš više od ičeg,u to daješ cijelog sebe...sve ono najbolje...

lijepo je imati priliku ostvariti snove...znam da dajem sve od sebe da to i učinim...a samo molim svemir da mi da onu mrvicu sreće koja mi je još uz to potrebna ...

02.10.2007. u 14:38 • 5 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 01.10.2007.

sunce...

mmm,baš sam happy ovih dana...
nakon ovog tmurnog posta prije ipak mi je svanulo sunce...i doslovno i preneseno...
heh,pobjegli smo ovaj vikend najdraži i naši frendovi i ja na Murter...meni najdraže mjesto na svijetu...
sa svojim predivnim malim mjestima i najljepšim plažama,najfinijim restoranima...
bilo nam je predivno,obišli smo cijeli otok,otišli i do Šibenika na izlet,brčkali se malo na Slanici i divljali u pličaku...
stvarno mi je trebalo tako nešto da napunim baterije...
trebala sam nekoliko dana u tom miru,sa tim mirisima predivnim,sa izletima na prekrasna mjesta,sa zezancijama i šetnjama....
trebala sam ponovo u ruke uzeti svoj fotić,koji nisam dotakla već valjda mjesec dana,sramota za jednog fotografa...
i zbilja,napunila sam baterije,prestala gledati samo probleme i počela opet disati punim plučima...
vratila vjeru u prijateljstva i to da ne ispada uvijek sve crno...
isplanirala neke nove prilike za putovanja, zezanje sa društvom, nove prilike za fotkanje...
sad se veselim svemu tome...jedva čekam novu priliku za punjenje baterija...
novu pustolovinu...
jer sam u tim trenucima ja najviše ja...dok jurim okolo,razgledavam,tražim lijepa mjesta i lijepe motive....nikad bez fotića,svog ljubimca...
uživam u tome...u ničem ne uživam više...
osim možda pokojoj šetnji uz plažu uvečer...sa svojim najdražim...ili sa prijateljima koji me razumiju i bez puno riječi...i onima koji su ugodno društvo za šetnju i razgovor,za zajedničko sanjarenje...a imam takvih nekoliko....i to je predivno...

01.10.2007. u 14:59 • 2 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>