so far away...

četvrtak, 27.09.2007.

bit ću dobro...

Razmišljam o tome da promijenim ime...barem danas...

U moje ime, pa tužna i depresivna pa moje prezime... možda bi to dalo ljudima do znanja ono što skoro pa vrištim a nitko ne čuje...da sam stvarno sve samo ne svoja ovih dana...da me slomilo nešto i da ne znam kako da se vratim u normalu, da opet budem ono optimistično i poletno biće koje mi se sad čini miljama daleko....
Ovih posljednjih dana razočaralo me dosta ljudi...i više nego što bi ih se moglo izbrojati na prste jedne ruke...ali nije to ono najgore...da su to neki ljudi koje nazivam samo znancima, nebi se ja žalila...a ne...odmahnula bi rukom i išla dalje...ali ne, to su ljudi koji su mi mahom u životu jako bitni...to su ljudi do kojih mi je najviše stalo...ljudi za koje se borim čak i kad zbog toga dobijem po nosu...baš kao što i jesam...ne jednom....
I,da, znam da će ovaj post možda pročitati i moj najdraži i reći mi da opet ružno pišem...pitati se što je skrivio...e, pa skrivio si to što me ne primječuješ...što ne vidiš više na temelju mog izraza lica kako se osjećam...
A osjećam se kao da me pregazilo nešto...a i je...nije da sam jednom pretrpjela u ovo zadnje vrijeme nećije bijesne i bezrazložne ispade...nije da sam ispala kriva i za ono što jesam kriva i za ono što nisam...i za to što pada kiša i što je nekome loš dan...

Osjećam se kao da nikog nema za mene kad mi je to potrebno...ni prijatelja ni ljubavi ni obitelji...osjećam se ostavljeno i odbaćeno, od strane svoje obitelji kojoj samo očito postala nešto na što gledaju samo kao nepotreban trošak...ne kao osobu na koju bi možda mogli biti i ponosni jer studira, postiže ponešto u životu, osobu koju čeka posao u struci i sve nešto lijepo...nešto na što bi neki drugi roditelji bili ponosni...ne gledaju na mene kao osobu koja ima probleme i kojoj možda ponekad i treba savjet...ne, oni kad im govorim prave se da ne čuju...ili kažu koliko im moje priče smetaju...
A ja pobjegnem i zatvorim se još više u sebe...tužna jer se ne ponose ničim što postižem,jer me ne vide...a onda se zareda još poneki nemili događaj....i dođe mi da pobjegnem još dalje....negdje gdje me nitko neće vidjeti,negdje daleko od ljudi koji me ionako ne primjete...

Ah...to je samo moja tuga i razočaranje koje je našlo načina da se barem negjde pokaže....da negjde bude viđeno...
Ne brinite se, bit ću ja dobro...i nemojte mi govoriti kako je to sve dio života...ne,nije dio života da uvijek kad trebaš pomoć budeš sam...da te ne primjete ljudi koji bi te trebali primjetiti...ne,nije to dio života...nije u redu da je to tako!

27.09.2007. u 14:48 • 4 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 24.09.2007.

All That You Can't Leave Behind

All That You Can't Leave Behind

Ovi dani mi nisu bili laki...jučer sam se dosta ozbiljno posvađala sa svojim najdražim...spremila sam stvari u namjeri da odem doma...opet...to često radim,spremam stvari i pokušavam otići...kad god svađa postane toliko ozbiljna da nisam više sigurna da se ima smisla svađati...ili miriti...

Ali još uvijek nisam ni jednom uspjela otići...jer kad bih otišla,poznavajući sebe,teško da bi se vratila...a nisam otišla jer svaki put sva ta ljutnja i tuga nestanu pred onime što mi znaći moj najdraži...jednostavno zaboravim zbog čega se svađamo i osjetim potrebu da ga zagrlim...i grlim ga dugo,dugo...
I ništa,ni jedan problem nije dovoljno velik da zaboravim ljubav koju osjećam prema njemu...i onu koju on osjeća prema meni...

Ima stvari kojih se jednostavno ne možemo odreći...stvari koje previše volimo...koje su nekako,putem,postale veliki dio nas...i bez kojih bi ostali i bez sebe...

Neke stvari,osobe,snovi,stavovi...sve je to ono od čega ja ne odustajem...ne lako, ne bez borbe...to su stvari koje su dio nas i koje uvijek nosimo sa sobom...koliko god daleko bile od nas...

24.09.2007. u 18:59 • 6 Komentara • Print • #

četvrtak, 20.09.2007.

make a memory ....

Hello again, Its you and me
Kinda like how it used to be
Sippin' wine, killin' time
Tryin' to solve lifes mysteries

How's your life?
Its been a while
God, it's good to see you smile
I see you reaching for your keys
Looking for a reason not to leave

If you don't know if you should stay
If you don't say what's on your mind
Baby just breathe,
There's nowhere else tonight we should be
You want to make a memory

I took out this old photograph
Look at all the hair we had
It's bittersweet to hear you laugh
Your phone is ringing, I don't want to ask

If you go now, I'll understand
If you stay here, I've got a plan

You want to make a memory

You want to steal a piece of time
You can sing the melody to me
And I can write a couple lines
You want to make a memory

If you don't know if you should stay
And you don't say what's on your mind
Baby just breathe
Theres nowhere else tonight we should be
we should be, we should be

You want to make a memory
You want to steal a piece of time
You can sing the melody to me
And I can write a couple lines

You want to make a memory
You want to make a memory

Baš mi je legla nekako ova pjesma...ima nešto u njoj...lijepo i neuhvatljivo,baš kao i u trenucima o kojima je tekst...

Kažu: Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego trenucima koji nam oduzmu dah ...

Mjeri se trenucima u kojima otmemo dio vremena...u kojima stvorimo sjećanje..koliko je samo takvih trenutaka...koliko je ljudi koji su na nama ostavili trag...toliko lijep,sjećanje koje nam izmami osmjeh na lice...tragova i trenutaka koji nam oduzimaju dah...riječi i dana...mirisa,snova koji su nevjerojatno stvarni...trenutaka koji su nam se urezali u pamčenje...trenutaka koji žive u nama zauvijek...koji su se oteli vremenu,oteli zaboravu...

Ponekad mi se čini da mi i nismo ništa drugo nego samo skup tih trenutaka...koji nas oblikuju,za koje živimo...koji nas podsjete na to koliko je život lijep,koliko smo voljeni...koji nas šokiraju i razvesele...a onaj poseban osjećaj nas prati i kad ih se samo sjećamo...

Želim sebi i svima vama što više takvih trenutaka...trenutaka koji se pamte...i da smo tih trenutaka svjesni kad nam se događaju...da znamo koliko su posebni...da znamo da ćemo baš te trenutke pamtiti...

make a memory

20.09.2007. u 16:07 • 2 Komentara • Print • #

srijeda, 19.09.2007.

krenuti dalje...

Ponekad mi se čini da mi život samo prolazi uz mene...ne dotiće me,vrijeme prolazi,a samnom i u mom životu se ne mijenja baš previše toga...ljudi dolaze i odlaze,stvari se događaju nekim svojim logičnim redom...a ja stojim na mjestu,neodlučna i nesigurna kojim putem krenuti...

Znam,proturječim sama sebi,u jednom postu govorim o tome kako se znam izboriti za ono što želim,a u drugom da život prolazi mimo mene...da,to je još jedna moja strana...obično idem iz krajnosti u krajnost...nema sredine...

I nije da sam lagala kad sam rekla da se znam boriti...samo,ponekad ne znam za što...

Gledam ljude u svom životu kako dobivaju prve prave poslove,jedan bolji od drugih..kupuju stvari koje im trebaju,sređuju si život...priušte si ono što si u studentskim danima nisu mogli...većina mojih vršnjaka je diplomirala...a ja još muku mučim sa faksom koji volim...ne,nisam neki vječni student,već samo apsolventica već drugu godinu,ali ionako mi se to čini predugo...ne znam zašto mi toliko treba,zašto sam stala u nekom međuprostoru na pola puta između onoga što želim biti,onoga što želim ostvariti i početka tog nekog puta...i zašto mi toliko dugo treba da se konačno odlučim riješiti taj faks do kraja,a ne davati ispit mjesečno...ili niti jedan...zašto mi treba toliko da odlučim potruditi se još malo,dati te sve ispite do roka koji mi je zadan od osobe koja mi nudi predivan posao...u struci,u dobroj firmi...to je ponuda o kakvoj sam samo sanjati mogla...a ja se dvoumim dali da ju prihvatim...možda zato što to ipak nije ono o čemu sam sanjala?možda zato što jedan svoj hobi volim više od svoje struke?iako su usko vezani,iako mi je i to struka djelomično...ili jednostavno zato što sam lijena?

Svejedno,trebam se pokrenuti...ne onako napola sneno,gledajući kako je cijelom svijetu bolje nego meni...nego,onako srčano i tvrdoglavo kako samo ja znam kada to doista želim...
Nije mi lako pronaći taj razlog koji će me pokrenuti...ali ipak,možda osjećaj kada primim u ruke svoju diplomu,ili prvu plaču...je vrijedan tog truda...

19.09.2007. u 20:10 • 3 Komentara • Print • #

petak, 14.09.2007.

Isplati se boriti :)

Jednostavno,takva sam...borim se i uporna sam...čak i u trenucima kad bi svi odustali.Čak i kad se čini da je sve to jedna velika ludost,čak i kad nitko ne vjeruje da je to nešto za što se borim ostvarivo...jednostavno,ono što doista želim ne puštam olako...ili ne puštam nikada...

I puno su mi puta zbog toga govorili da sam luda,da to ne vodi nikuda...smijali su se mojoj beskrajnoj tvrdoglavosti...ali,neka znaju,bili su u krivu....
Jer boriti se za ono do čega ti je stalo isplati se,čak i kada se ne vide rezultati...
Jer kao prvo,tada znaš da si napravio sve što si mogao...znaš da si dao sve od sebe i nemaš razloga biti nezadovoljan sobom jer si odustao,a možda je još i bilo šanse...pokušao si...čak i ako nije ostvareno,barem je nešto iz svega toga naučeno...

A s druge strane....ako nešto želiš,to i dobiješ....znam to,iz iskustva i nije da to samo tako kažem...znam jer je doista tako...sve što sam ikad u životu istinski željela...oko čega sam se trudila i nisam odustajala...to sam i dobila...ne nabrzinu i bez truda....već sa godinama upornog rada,pokušajima nakon padova...puno padova...i svaki puta sam krenula dalje,svaki puta sam pokušala ponovo...
I presretna sam zbog toga što sam takva....jer dobijem što želim,jer živim onako kako želim živjeti...jer se trudim i ustrajem....i zato ostvarujem svoje snove....
a snovi kao snovi su predivni....jedino ljepše od njih...je gledati kako ti se ostvaruju sretan

Imala sam jedan san...bio je težak put do toga da ga ostvarim...a danas polako gledam rezultate...rezultate trogodišnje borbe,odricanja,truda...ali i velike ljubavi...
uz želje i ljubav prema nečemu,sve je moguće...samo treba vjerovati u sebe i u trenucima kad želite odustati...treba se dići čak i kada se čini da ste na dnu...
i snovi postanu stvarnost sretan

ps....bila sam uporna i sa ovim svojim prijateljem...i isplatilo se...opet pričamo,opet je sve kao prije,koliko to može biti...ali znam da će s vremenom opet naše prijateljstvo biti kakvo je i bilo....lijepo,puno povjerenja,smijeha i lijepih trenutaka...pravo

14.09.2007. u 11:22 • 5 Komentara • Print • #

srijeda, 12.09.2007.

info pult,pusti me na miru,čekanje i pekmez...

Danas nemam inspiracije...a ipak,piše mi se...
Da pišem o tome kako sam baš ja ta osoba koju svi pitaju koliko je sati,kuda ide koji vlak,bus,tramvaj...gdje je javni bilježnik,banka,nsb...
Ili o tome kako svi vječno kasne...samo ja uvijek,dolazim i prerano?
Ili da pišem o ovom svom prijatelju koji to nije...
Ili o nečem predivnom što mi je nekidan rekao moj najdraži...heh,to je lijepo,ali ću to ipak zadržati za sebe...
Očito me svi vide kao pristupačnu osobu....ili kao info pult...jel imam natpis na leđima možda takav?pitajte što god ne znate...ili znam sve rasporede autobusa,vlakova,kartu grada,uvijek sam i svima na usluzi?jer broj upita raznoraznih je barem 3 dnevno...
A svi kasne...zašto dovraga svi kasne?u zadnje vrijeme,kad se dogovaram sa nekime nešto,kažem da se nalazimo desetak minuta ranije nego što mislim doći...čisto zato da ih ne čekam pola sata već desetak minuta...jel to odraz nepoštivanja?bezobrazluk?ili jednostavno nesposobnost upravljanja vlastitim vremenom?jel i vi tako kasnite?
A prijatelj...hm,progovorili smo još nekoliko rečenica...izjavio je da se ne ljuti,samo da ga pustim na miru...heh,pustila sam ga...u miru za sve vijekove...što ću mu ja,svoje sam napravila,ispričala se,pokušala sve izgladiti...rekla da mi fale naša klafranja,da ne želim ostati bez frenda zbog glupe svađe...a on je na to samo rekao...da ga pustim na miru...e,pa dobro,puštam te...
Svejedno,povremeno se ulovim kako čekam da mi se javi na netu,kad smo oboje online...valjda će i to proči...
A moj najdraži...raspekmezio me neki dan...i to tako,da sam se rastopila cijela...heh,ima i u njemu romantike...
Eto,o svemu ponešto,a sve skupa ništa pametno...neki drugi puta ću pametno...ako ja to uopće mogu...kad me neće boljeti glava cijeli dan i kad neću biti mrtva umorna nakon cijelodnevnog jurcanja...
pozdrav

12.09.2007. u 19:32 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 10.09.2007.

izgubljeno...

teško je izgubiti nešto...teško je to preboljeti,preživjeti...osjećaš prazninu...nema više nećega što je bilo tebi važno...nećega ili nekoga tko te nasmijavao,tko ti je pomagao kad ti je bilo teško...

ja sam eto,danas izgubila prijatelja....
pitate se kako?kako je to moguće samo tako izgubiti prijatelja?

a ja kažem...lako...samo ovisi kakvog prijatelja...
ja sam ovog svog doživljavala kao pravog prijatelja...osobu od povjerenja...nekoga tko te tješi kad treba,tko se sa tobom veseli,tko ti pomogne kad ti je teško...
ali...nema ga više...jednostavno,to prijateljstvo je nestalo....onoliko lako koliko lako nestane mjehurić od sapunice :(

možda je i bilo to prijateljstvo upravo mjehur od sapunice...moja imaginacija...moje pretjerano povjerenje u dobrotu u ljudima....moj grijeh i samo moj grijeh...jer,eto,zašto bi inače samo tako,nestalo zbog jedne glupe i nevažne svađe?

da,sklona sam raditi mjehure od sapunice od svog života...sklona sam zamisliti i ono čega nema...pa tako i to prijateljstvo...doduše,bilo je ono tu,izgledalo je tako....kao pravo prijateljstvo...ali tko zna što se ispod toga skrivalo....

ali,znaš što....moj prijatelju nekadašnji?nije lijepo izgubiti prijatelja...čak i kad se to prijateljstvo samo činilo kao pravo...kao neslomljivo i lijepo...
nije lijepo ne imati više nekoga da te tješi i hrabri,da te nasmije...
morat ću naći nekog novog prijatelja....i još ću više cijeniti one koje imam,stare prijatelje...
ali ostati će neki ožiljak...ožiljak i poruka....
da nisu sva prijateljstva onakva kakvima se čine....
neka prijateljstva su samo mjehuri od sapunice....

a ti...ti si mi bio prijatelj...žao mi je što nisi i ostao...znaš,falit će mi naši razgovori...bili su lijepi,zanimljivi,iskreni....
barem sa moje strane...

zbogom,ti moj prijatelju koji to nisi bio....

10.09.2007. u 12:43 • 3 Komentara • Print • #

utorak, 04.09.2007.

Back Again...

Pronalazim se polako,ponovo nakon puno,puno godina...ili možda tek prvi put u životu postajem svjesna tko sam i što želim! I to je najljepši osjećaj na svijetu...znati što i kako...znati što želiš postići i kako to dobiti!Osjećam da sam na putu na kojem mi se ništa loše ne može desiti...putu koji me zasigurno vodi upravo onamo kamo želim stići,na putu na kojem sam našla sebe.A s time i sreću,zadovoljstvo samom sobom.
Do sada sam živjela tiho i mirno,studirala na faksu koji volim, pronašla dečka koji je predivan, sve je teklo nekim svojim normalnim tokom,nakon nekoliko godina u kojima sam svašta zabrljala,prošla kroz mnoge probleme i bilo povrijeđena mnogo puta...nakon svega toga pronašla sam taj neki mir,neki život koji mi je davao sve što sam trebala,sve se činilo normalno i u redu...
Ali negdje na tom putu,od onih problema i svega,pa i prije njih...a i poslije,kad se sve sredilo izgubila sam se....
Negdje tada neke moje davno sanjane želje su izblijedile,prestala sam sanjati...željeti...i voljeti samu sebe...iako sam zapravo imala sve,nisam imala ono najbitnije;samu sebe...
A sada se vraćam,osjećam to svakim danom,kad se budim nasmijana,kad sanjarim,kad ostvarujem svoje želje,razvijam sve ono što sam nekako zatomila u zadnje vrijeme...
Važno je sjetiti se onoga što te veseli,uživati u tome i pronaći svoje snove...bez toga nikada nisi svoj!
A ja...ja sam sada napokon ponovo svoja! I sretnija nego ikad,a to svi oko mene osjete i sva ta moja ljubav i strast prema životu,stvarima i ljudima koje volim mi se vraća duplo!Jednostavno,sretna sam!

04.09.2007. u 13:06 • 1 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>