Pronalazim se polako,ponovo nakon puno,puno godina...ili možda tek prvi put u životu postajem svjesna tko sam i što želim! I to je najljepši osjećaj na svijetu...znati što i kako...znati što želiš postići i kako to dobiti!Osjećam da sam na putu na kojem mi se ništa loše ne može desiti...putu koji me zasigurno vodi upravo onamo kamo želim stići,na putu na kojem sam našla sebe.A s time i sreću,zadovoljstvo samom sobom.
Do sada sam živjela tiho i mirno,studirala na faksu koji volim, pronašla dečka koji je predivan, sve je teklo nekim svojim normalnim tokom,nakon nekoliko godina u kojima sam svašta zabrljala,prošla kroz mnoge probleme i bilo povrijeđena mnogo puta...nakon svega toga pronašla sam taj neki mir,neki život koji mi je davao sve što sam trebala,sve se činilo normalno i u redu...
Ali negdje na tom putu,od onih problema i svega,pa i prije njih...a i poslije,kad se sve sredilo izgubila sam se....
Negdje tada neke moje davno sanjane želje su izblijedile,prestala sam sanjati...željeti...i voljeti samu sebe...iako sam zapravo imala sve,nisam imala ono najbitnije;samu sebe...
A sada se vraćam,osjećam to svakim danom,kad se budim nasmijana,kad sanjarim,kad ostvarujem svoje želje,razvijam sve ono što sam nekako zatomila u zadnje vrijeme...
Važno je sjetiti se onoga što te veseli,uživati u tome i pronaći svoje snove...bez toga nikada nisi svoj!
A ja...ja sam sada napokon ponovo svoja! I sretnija nego ikad,a to svi oko mene osjete i sva ta moja ljubav i strast prema životu,stvarima i ljudima koje volim mi se vraća duplo!Jednostavno,sretna sam!
Post je objavljen 04.09.2007. u 13:06 sati.