baš kao i pjesma,danas sam nekako tužna...kao da mi nešto veliko i važno nedostaje...kao da sam izgubila nešto izrazito bitno,a nemogu čak ni odrediti što bi to moglo biti...
Ne volim čekanje i neizvjesnost...ne volim biti na nekakvim raskrižjima,biti tako blizu nekom cilju,a opet ostati bez njega. Trenutno čekam da vidim što će biti sa onim poslom...poslom koji bi mi sve u život iz temelja promijenio...neke stvari na bolje, druge bi možda ostale zanemarene...
Svaki uspjeh sa sobom donosi i neko odricanje...treba samo biti spreman na to, ako želimo to nešto..pitanje je koliko smo se toga spremni odreći za neke svoje ciljeve, snove,želje, ambicije?
Nekad bi možda rekla svega...ništa mi osim toga ne treba...tada sam vjerovala da te posao koji voliš može cijelog ispuniti...tada nisam znala da bez ljubavi i prijateljstava ni najveća strast prema poslu nije dovoljna da ti ispuni život...bila sam klinka...
Sada...ima puno stvari koje nikada nebi mogla mijenjati za snove...samo što se tada možda gubi u oba slučaja...gubi se ili san ili ono čega bi se zbog njega morali odreći....nisam sigurna što da mislim o tome.
Danas opet odlazimo na jug...inače se tome veselim jako, ovaj puta to vidim kao priliku da sjednem uz more i razmislim o svemu...možda od ovih prilika ne bude ništa, i na to se moram pripremiti...ali ako mi uspije, sve se mijenja...stil života, odnosi, cijela slika o meni i kuda idem će se pomaknuti...u smijeru u kojem sam svakako vjerujatno više željela da sve i ode, ali i u smjeru koji traži puno više odricanja...
Kad bih barem mogla pobjeći malo od odluka...od svog života, faksa, poslova, svega...
Sjediti negjde na nekoj udaljenoj plaži i slušati samo more i svoje misli...izvaliti se tamo i gledati zvijezde...biti u nekom bezvremenskom prostoru u kojem imam dovoljno vremena za odrediti tko sam i što želim...
Dali i vi ponekad poželite tako,jednostavno pobjeći?samo biti...a ne stalno nešto birati...
Post je objavljen 05.10.2007. u 08:56 sati.