Prvi put komentiram nekome koga ne poznajem i tko ne poznaje mene. Nadam se da ti to neće smetati, ali zaintrigirala si me ovim postom i svojim pozivom za odgovorima. Iako će i u mom komentaru biti puno pitanja, vjerujem da će se naći i poneki odgovor za tebe...koja i nisi baš tako daleko. Stvarnost koju živimo je zaista stvarna da stvarnija ne može biti. Zastrašujuće, zar ne?! Otići na trenutak u virtualnu stvarnost je mali "Loganov" bijeg iz ove zastrašujuće svakodnevnice. I tako, plutamo po toj virtualnoj stvarnosti - VI, pravi igrači-blogeri, i mi mali koji čirimo kroz ključaonicu u vaš sjajni blogerski svijet. To me podsjeća na onu reklamu za Coca-Colu kad tip na ulici skupi momka i pokaže mu ključaonicu kroz koju se vidi super zabava! (No, čiribimbaši koji put dobiju i neočekivanu pljusku! - ponekad i od drugih čiribimbaša) Već neko vrijeme u meni raste crvić koji se meškolji i šapće mi: Ajde napravi i ti svoj blog. Vidiš kako je to super! Svi tamo guštaju, iskazuju svoje talente, otvaraju dušu, vesele se, i tuguju kad im se tuguje. To je pravo mjesto za bit ono što jesi, ono što zaista jesi, bez pretvaranja, lažnih osmijeha... Biti svoj! Bez straha da će te neko napast, bit grub prema tebi. A ako se i pojavi neka faca koja te hoće ogadit i po tebi svalit drvlje i kamenje, jer je tvoje mišljenje drugačije, opet nije tako strašno... pa to je samo na ekranu. Nema "oči u oči" trenutka. I uvik je više onih koji će te podržat, pohvalit, savjetovat. Sve što napišeš, pišeš bez bojazni da će te netko prekinuti, ulijetati usred rečenice, komentirati uzvicima, grimasama i sl. Blogosfera je zaista vrlo sigurno mjesto za življenje. Crvić u meni je uporan, svi su aduti na njegovoj strani, a ipak se pitam: Želim li ja to? Nešto iz dubine mi govori da sebe trebam pokazivati i otvarati se ljudima koji mi mogu vidjeti oči, i kojima ja vidim oči. Oči su ogledalo duše. Kod upoznavanja želim čovjeka pogledati u oči, želim osjetiti dlan te osobe u svom dlanu. Kad za stolom nazdravljamo, gledamo se u oči dok čaše zvone. I osmijeh, naravno! Nijedan virtualni osmijeh ne može se nositi sa stvarnim osmijehom!. Jednom sam, u obitelji izjavila kako ću i ja jednom napraviti svoj blog, a mlađi 13-god. sin mi je rekao: Meni je to baš glupo! Ljudi bi se trebali zapravo družiti i pričati, a ne preko kompjutera." Dao mi je misliti tada. Jer, nekad je tako i bilo, prije pojave i epidemije TV-a, kompjutera i mobitela. Danas, više nema vremena za druženje u živo, a želimo to, želimo se družiti, izmjenjivati mišljenja, pokazati jedni drugima koliko smo slični i različiti, istovremeno. Jesmo li ipak samo usamljene duše koje plove po ovom blogerskom moru u potrazi za sebi sličnima? Ban je u svojoj prvoj pjesmi pjevao o tome kako ima mali brodić s kojim će po moru ploviti, i kaže prijatelju, nabavi i ti jedan pa ćemo se onda skupa regatavat! Možda onaj crvić u meni ipak i pobijedi, neznam...priznajem da volim poviriti i malo zaploviti , svratiti u ovu uvalu, pa još koju, jer svaka je na svoj način lijepa. U mnogima prepoznajem sebe, pronalazim mnoge srodne duše i to na različitim poljima. Dođe mi da uletim i viknem: "Eto i mene među vas!" I znam da bi me većina lijepo i velikodušno dočekala. Godi taj osjećaj i teško se oduprijeti. A opet, možda je onaj glas iz dubine, zapravo strah da ću naići na odbijanje , u stilu: Vraćaj se natrag u svoju kućicu! Onaj tko ne kuca neće mu se ni otvoriti vrata. Onaj tko ne uđe, neće nikada saznati što se nalazi iza vrata. Hvala ti što si imala strpljenja sve ovo pročitati.
14.10.2007. (17:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
oh,hvala ti spuž na ovako opsežnom komentaru....možda i ne dobijem previše komentara,ali upravo sam,definitivno, dobila najdulji :) što se blogosfere tiče,ona je tu za zabavu,za druženje...ne treba zaboraviti stvarni svijet i samo se prepustiti ovome,ali i ovaj je lijep...posebno zato što možda tu sretnemo ljude koje nikada nebi u rl,a koji nam donesu ponešto dobrog :) zato,dođi nam i ti,vjerujem da bi bilo dosta toga zanimljivog i na tom tvom blogu...pa mi javi link u tom slučaju :)
14.10.2007. (18:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
oh,hvala ti spuž na ovako opsežnom komentaru....možda i ne dobijem previše komentara,ali upravo sam,definitivno, dobila najdulji :) što se blogosfere tiče,ona je tu za zabavu,za druženje...ne treba zaboraviti stvarni svijet i samo se prepustiti ovome,ali i ovaj je lijep...posebno zato što možda tu sretnemo ljude koje nikada nebi u rl,a koji nam donesu ponešto dobrog :) zato,dođi nam i ti,vjerujem da bi bilo dosta toga zanimljivog i na tom tvom blogu...pa mi javi link u tom slučaju :)
14.10.2007. (18:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Moj svijet mašte je nekako običan... možda djetinjast... Ne maštam o nekakvim prekrasnim krajevima, duševnom miru... u mojem svijetu mašte sve se vrti oko ljubavi. U zadnje vrijeme se bojim maštati zato što ne želim da sve prestane. Želim stajati nogama čvrsto na zemlji. Ne želim se zanijeti zato što se bojim da ću kasnije teško odvajati maštu od stvarnosti... Prije sam mogla o nečemu takvom samo maštati, pa se nisam morala bojati što će biti kad se suočim sa stvarnošću. Zato što je to bilo daleko od stvarnosti. Sad se radije samo prisjećam svega što se dogodilo. Nije mi žao zbog toga, zato što na neki način živim svoj san. Blog smatram jednim mjestom na koje mogu pobjeći. Napisati sve što prolazi mojim mislima. Podijeliti neke svoje probleme s drugima. Pisati o svemu što bih htjela reći, a možda se ne usudim. Ovo je mjesto na kojem sam upoznala neke drage ljude koje vjerojatno nikad u životu ne bih upoznala, ne u normalnim okolnostima. Vjerojatno nikoga od njih neću upoznati uživo i vidjeti kakvi su zapravo, no ne žalim zbog ničega. Oko tvojeg svijeta okupljaju se ljudi. S njima dijeliš jedan dio sebe koji možda s nikim drugim ne dijeliš. Te osobe ti nešto znače, vjerojatno i više nego što bi htio priznati. Za sebe mogu reći da ovdje puno više otkrivam nego u stvarnom životu. Naravno, nitko nije potpuno iskren, pa tako ni ja. Ne pišem sve najsitnije detalje iz svojeg života. Je li to laž? Nemam pojma... Za mene nije. Neki dio svoje intime moraš zadržati za sebe, iako smo ovdje svi više-manje anonimni. Na mene ovo sve prilično utječe. Pisanjem sam shvatila da sam se promijenila u zadnje vrijeme. Počela sam razmišljati zrelije. Odrastam. Mogu samo reći da mi je ovaj svijet prirastao k srcu, zajedno s nekim dragim ljudima koje sam upoznala preko njega. Pozdrav! ;)
14.10.2007. (22:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Volim lagana pitanja koja zahtjevaju teške odgovore... (to mi jednom netko reče - netko kome sam gledala u oči) Ovo je dobar post i temu nisi mogla bolju izabrati. Dala si nam misliti, a to se i traži..da nas potakneš na razmišljanja. Koji je svijet stvarniji, stvarniji je onaj koji nas okružuje, koji u svim događajima ima veliki utjecaj na nas, na naše živote. Stvarniji je taj naš svijet kojeg gledamo u oči (kako reče "spuž" u tvom komentaru), ali tuđi pogledi mogu zaboljeti, mogu jako povrijediti, mogu ti napraviti svašt-nešt...zato mi (sanjari) bježimo u ovaj svijet, da bi se izjadali nepoznatoj osobi. Osobi koja iznosi slične osjećaje kao mi, koja slično proživljava svoja bolna i sretna iskustva. Opet ću napisati jednu rečenicu od jedne osbe koja me pogodila u srce, ali koja je prema meni bila iskrena i koja me puno toga naučila, a ide nekako ovako: "Pitaš se zašto si se toliko otvorila prema meni kroz dopisivanje, odgovor je vrlo jednostavan, čovjeku je lakše napisati svoje osjećaje, nego ih izreći gledajući nekoga u oči..." I ta rečenica mi je zvonila u glavi, tjerala me da budem otvorena prema njemu i dok ga gledam u oči. Polako sam se otvarala, sve više stvari sam mu mogla reči - gledajući ga u oči, prekrasne oči...a onda, jednog maglovitog jutra, rekao mi je nježno (da me ne povrijedi he he), da malo prikrijem svoje osjećaje, jer se nekada jakoo vide...i zato bježim u ovaj svijet, bježim jer je lakše bol podijeliti s zamišljenom (virtualnom) osobom, nego s nekim koga gledaš u oči... Budi mi pozdravljena i ...navrati ponekad...
14.10.2007. (23:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
spuž
Kuc-kuc! I vrata se otvoriše! Kako i ne bi nakon onolikog kuckanja. Zanesem se u pisanju i tek na kraju vidim koliko sam daleko otišla. Odlučim li se ipak otvoriti svoj blog, neću te zaboraviti. Do tada, ti veselo poskakuj na livadi svojih snova! :)))))))))))))))
15.10.2007. (10:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jesam, već sam danas vidio ovaj tvoj post, i u svakom slučaju ti želim zahvaliti na besplatnoj promociji da se tako izrazim. Dobro je svoje misli zapisivati, ako ni zbog čega drugog ono zbog nas samih jer će nam zasigurno biti vrlo zanimljivo čitati upravo ove naše "škrabotine" za pet, deset ili dvadeset godina. Bolje je ovako, nego da te naše "veleumne" verbalne konstrukcije odu tek tako u vjetar...
15.10.2007. (22:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pozdrav odmah na početku... vidila sam da si svratila do mene... inače nisam neki stručnjak u komentiranju, ipak više čitam blogove nego što pišem, tako da se nadam da ti neće smetat ako ostavim neki glupi komentar ili ga uopće ne ostavim :)
16.10.2007. (01:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
spuž
Prvi put komentiram nekome koga ne poznajem i tko ne poznaje mene. Nadam se da ti to neće smetati, ali zaintrigirala si me ovim postom i svojim pozivom za odgovorima. Iako će i u mom komentaru biti puno pitanja, vjerujem da će se naći i poneki odgovor za tebe...koja i nisi baš tako daleko.
Stvarnost koju živimo je zaista stvarna da stvarnija ne može biti. Zastrašujuće, zar ne?!
Otići na trenutak u virtualnu stvarnost je mali "Loganov" bijeg iz ove zastrašujuće svakodnevnice. I tako, plutamo po toj virtualnoj stvarnosti - VI, pravi igrači-blogeri, i mi mali koji čirimo kroz ključaonicu u vaš sjajni blogerski svijet. To me podsjeća na onu reklamu za Coca-Colu kad tip na ulici skupi momka i pokaže mu ključaonicu kroz koju se vidi super zabava! (No, čiribimbaši koji put dobiju i neočekivanu pljusku! - ponekad i od drugih čiribimbaša)
Već neko vrijeme u meni raste crvić koji se meškolji i šapće mi: Ajde napravi i ti svoj blog. Vidiš kako je to super! Svi tamo guštaju, iskazuju svoje talente, otvaraju dušu, vesele se, i tuguju kad im se tuguje. To je pravo mjesto za bit ono što jesi, ono što zaista jesi, bez pretvaranja, lažnih osmijeha... Biti svoj! Bez straha da će te neko napast, bit grub prema tebi. A ako se i pojavi neka faca koja te hoće ogadit i po tebi svalit drvlje i kamenje, jer je tvoje mišljenje drugačije, opet nije tako strašno... pa to je samo na ekranu. Nema "oči u oči" trenutka. I uvik je više onih koji će te podržat, pohvalit, savjetovat. Sve što napišeš, pišeš bez bojazni da će te netko prekinuti, ulijetati usred rečenice, komentirati uzvicima, grimasama i sl. Blogosfera je zaista vrlo sigurno mjesto za življenje. Crvić u meni je uporan, svi su aduti na njegovoj strani, a ipak se pitam: Želim li ja to? Nešto iz dubine mi govori da sebe trebam pokazivati i otvarati se ljudima koji mi mogu vidjeti oči, i kojima ja vidim oči. Oči su ogledalo duše. Kod upoznavanja želim čovjeka pogledati u oči, želim osjetiti dlan te osobe u svom dlanu. Kad za stolom nazdravljamo, gledamo se u oči dok čaše zvone. I osmijeh, naravno! Nijedan virtualni osmijeh ne može se nositi sa stvarnim osmijehom!.
Jednom sam, u obitelji izjavila kako ću i ja jednom napraviti svoj blog, a mlađi 13-god. sin mi je rekao: Meni je to baš glupo! Ljudi bi se trebali zapravo družiti i pričati, a ne preko kompjutera." Dao mi je misliti tada. Jer, nekad je tako i bilo, prije pojave i epidemije TV-a, kompjutera i mobitela. Danas, više nema vremena za druženje u živo, a želimo to, želimo se družiti, izmjenjivati mišljenja, pokazati jedni drugima koliko smo slični i različiti, istovremeno. Jesmo li ipak samo usamljene duše koje plove po ovom blogerskom moru u potrazi za sebi sličnima? Ban je u svojoj prvoj pjesmi pjevao o tome kako ima mali brodić s kojim će po moru ploviti, i kaže prijatelju, nabavi i ti jedan pa ćemo se onda skupa regatavat!
Možda onaj crvić u meni ipak i pobijedi, neznam...priznajem da volim poviriti i malo zaploviti , svratiti u ovu uvalu, pa još koju, jer svaka je na svoj način lijepa. U mnogima prepoznajem sebe, pronalazim mnoge srodne duše i to na različitim poljima. Dođe mi da uletim i viknem: "Eto i mene među vas!" I znam da bi me većina lijepo i velikodušno dočekala. Godi taj osjećaj i teško se oduprijeti. A opet, možda je onaj glas iz dubine, zapravo strah da ću naići na odbijanje , u stilu: Vraćaj se natrag u svoju kućicu!
Onaj tko ne kuca neće mu se ni otvoriti vrata. Onaj tko ne uđe, neće nikada saznati što se nalazi iza vrata.
Hvala ti što si imala strpljenja sve ovo pročitati.
14.10.2007. (17:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
so far away...
oh,hvala ti spuž na ovako opsežnom komentaru....možda i ne dobijem previše komentara,ali upravo sam,definitivno, dobila najdulji :)
što se blogosfere tiče,ona je tu za zabavu,za druženje...ne treba zaboraviti stvarni svijet i samo se prepustiti ovome,ali i ovaj je lijep...posebno zato što možda tu sretnemo ljude koje nikada nebi u rl,a koji nam donesu ponešto dobrog :)
zato,dođi nam i ti,vjerujem da bi bilo dosta toga zanimljivog i na tom tvom blogu...pa mi javi link u tom slučaju :)
14.10.2007. (18:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
so far away...
oh,hvala ti spuž na ovako opsežnom komentaru....možda i ne dobijem previše komentara,ali upravo sam,definitivno, dobila najdulji :)
što se blogosfere tiče,ona je tu za zabavu,za druženje...ne treba zaboraviti stvarni svijet i samo se prepustiti ovome,ali i ovaj je lijep...posebno zato što možda tu sretnemo ljude koje nikada nebi u rl,a koji nam donesu ponešto dobrog :)
zato,dođi nam i ti,vjerujem da bi bilo dosta toga zanimljivog i na tom tvom blogu...pa mi javi link u tom slučaju :)
14.10.2007. (18:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Girly girl
Moj svijet mašte je nekako običan... možda djetinjast... Ne maštam o nekakvim prekrasnim krajevima, duševnom miru... u mojem svijetu mašte sve se vrti oko ljubavi. U zadnje vrijeme se bojim maštati zato što ne želim da sve prestane. Želim stajati nogama čvrsto na zemlji. Ne želim se zanijeti zato što se bojim da ću kasnije teško odvajati maštu od stvarnosti... Prije sam mogla o nečemu takvom samo maštati, pa se nisam morala bojati što će biti kad se suočim sa stvarnošću. Zato što je to bilo daleko od stvarnosti. Sad se radije samo prisjećam svega što se dogodilo. Nije mi žao zbog toga, zato što na neki način živim svoj san.
Blog smatram jednim mjestom na koje mogu pobjeći. Napisati sve što prolazi mojim mislima. Podijeliti neke svoje probleme s drugima. Pisati o svemu što bih htjela reći, a možda se ne usudim. Ovo je mjesto na kojem sam upoznala neke drage ljude koje vjerojatno nikad u životu ne bih upoznala, ne u normalnim okolnostima. Vjerojatno nikoga od njih neću upoznati uživo i vidjeti kakvi su zapravo, no ne žalim zbog ničega. Oko tvojeg svijeta okupljaju se ljudi. S njima dijeliš jedan dio sebe koji možda s nikim drugim ne dijeliš. Te osobe ti nešto znače, vjerojatno i više nego što bi htio priznati. Za sebe mogu reći da ovdje puno više otkrivam nego u stvarnom životu. Naravno, nitko nije potpuno iskren, pa tako ni ja. Ne pišem sve najsitnije detalje iz svojeg života. Je li to laž? Nemam pojma... Za mene nije. Neki dio svoje intime moraš zadržati za sebe, iako smo ovdje svi više-manje anonimni. Na mene ovo sve prilično utječe. Pisanjem sam shvatila da sam se promijenila u zadnje vrijeme. Počela sam razmišljati zrelije. Odrastam. Mogu samo reći da mi je ovaj svijet prirastao k srcu, zajedno s nekim dragim ljudima koje sam upoznala preko njega.
Pozdrav! ;)
14.10.2007. (22:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sitna prashina
Volim lagana pitanja koja zahtjevaju teške odgovore...
(to mi jednom netko reče - netko kome sam gledala u oči)
Ovo je dobar post i temu nisi mogla bolju izabrati.
Dala si nam misliti, a to se i traži..da nas potakneš na razmišljanja.
Koji je svijet stvarniji, stvarniji je onaj koji nas okružuje, koji u svim
događajima ima veliki utjecaj na nas, na naše živote. Stvarniji
je taj naš svijet kojeg gledamo u oči (kako reče "spuž" u tvom
komentaru), ali tuđi pogledi mogu zaboljeti, mogu jako povrijediti,
mogu ti napraviti svašt-nešt...zato mi (sanjari) bježimo u ovaj svijet, da bi
se izjadali nepoznatoj osobi. Osobi koja iznosi slične osjećaje
kao mi, koja slično proživljava svoja bolna i sretna iskustva. Opet
ću napisati jednu rečenicu od jedne osbe koja me pogodila u srce,
ali koja je prema meni bila iskrena i koja me puno toga naučila, a ide
nekako ovako:
"Pitaš se zašto si se toliko otvorila prema meni kroz dopisivanje, odgovor
je vrlo jednostavan, čovjeku je lakše napisati svoje osjećaje, nego ih
izreći gledajući nekoga u oči..."
I ta rečenica mi je zvonila u glavi, tjerala me da budem otvorena prema
njemu i dok ga gledam u oči. Polako sam se otvarala, sve više stvari sam
mu mogla reči - gledajući ga u oči, prekrasne oči...a onda, jednog maglovitog jutra,
rekao mi je nježno (da me ne povrijedi he he), da malo prikrijem svoje osjećaje,
jer se nekada jakoo vide...i zato bježim u ovaj svijet, bježim jer je lakše bol
podijeliti s zamišljenom (virtualnom) osobom, nego s nekim koga gledaš u oči...
Budi mi pozdravljena i ...navrati ponekad...
14.10.2007. (23:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
spuž
Kuc-kuc! I vrata se otvoriše! Kako i ne bi nakon onolikog kuckanja. Zanesem se u pisanju i tek na kraju vidim koliko sam daleko otišla. Odlučim li se ipak otvoriti svoj blog, neću te zaboraviti. Do tada, ti veselo poskakuj na livadi svojih snova! :)))))))))))))))
15.10.2007. (10:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
brod u boci
Jesam, već sam danas vidio ovaj tvoj post, i u svakom slučaju ti želim zahvaliti na besplatnoj promociji da se tako izrazim. Dobro je svoje misli zapisivati, ako ni zbog čega drugog ono zbog nas samih jer će nam zasigurno biti vrlo zanimljivo čitati upravo ove naše "škrabotine" za pet, deset ili dvadeset godina. Bolje je ovako, nego da te naše "veleumne" verbalne konstrukcije odu tek tako u vjetar...
15.10.2007. (22:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zbunjeno dijete
pozdrav odmah na početku... vidila sam da si svratila do mene... inače nisam neki stručnjak u komentiranju, ipak više čitam blogove nego što pišem, tako da se nadam da ti neće smetat ako ostavim neki glupi komentar ili ga uopće ne ostavim :)
16.10.2007. (01:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...