Počeci trash filma
(Naslov filma:JA SAM TVOG BOG; Godina proizvodnje: 1983.; Trajanje: 88 minuta; Tehnika: boja; Režija: Maycug Zvonimir; Produkcija: FRZ Panonija film; Filmski rod: Igrani film; Zemlja proizvodnje: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (Socijalistička republika Bosna I Hercegovina); Scenarij: Zvonimir Maycug; Fotografija: Željko Paprica; Glazba: ; Montaža: Dragan Huzjak; Scenografija: Mile Kojić; Kostimografija: ; Uloge: Ružica Sokić, Senada Latić, Ismet Veljić, Maja Mršić, Zvonimir Maycug Sadržaj: Umornu putnicu koja pronalazi prenočište u bosanskoj kasabi obuzimaju erotske maštarije i snovi...) Početak osamdesetih godina prošloga stoljeća protjecao je u znaku provođenja ekonomskog programa stabilizacije, što su ljudi osjetili ponajprije po nedostatku osnovnih životnih potrepština, dugim redovima za kupnju, kupovinom goriva za automobile na bonove, vožnjom samo parnim, odnosno samo neparnim danima… Svuda se osjetilo često proklamirana parola o stezanju remena, čije sprovođenje u Uskoplju, zahvaljujući našim mnogobrojnim gastarbajterima, koji su se stjecajem okolnosti na već poodmaklom stupnju razvoja socijalističkoga društva prometnuli u švercere, nije opravdalo očekivanja državnog i partijskog rukovodstva. U dane vikenda u grad bi se slijevala sva sila autobusa koji su prometovali na linijama od Uskoplja do Beča, Munchena, Linza, Frankfurta… (bila je to Europa zdaj, kako su koju godinu kasnije govorili Slovenci) noseći u svojim prtljagama pakete kave, banana, deterdženata,čokolade…. Svega onoga čega u bivšoj državi nije bilo ni za lijek. U takvim okolnostima deklarativno sveopće štednje u Uskoplje je došetao školovani konobar Zvonimir Maycug i odgovornim ljudima naše društveno-politčke zajednice i rukovodiocima društveno-političkih organizacija ponudio, a ovi, unatoč programu stabilizacije, objeručke prihvatili snimanje filma; pravog, igranog, onog, obećao je Maycug, u kojemu će čak glavnu ulogu igrati tadašnja srpska glumačka zvijezda Ružica Sokić. Tako je, otprilike, počelo stvaranje trash filma Ja sam tvoj bog kojeg su iznimno velikim novčanim sredstvima podržala sva uskopaljska poduzeća i, dakako, cijela društveno-politička zajednica. Nitko, naravno, nije htio ostati izostavljen s dugačkog popisa koji će se pojaviti na odjavnoj špici filma. Sadržaj filma bio je krajnje jednostavan: umornu putnicu, koja u bosanskoj kasabi nalazi prenočište, obuzimaju erotske maštarije i snovi… Okvir je to, naravno, kao stvoren, za gomilanje prizora seksa i nasilja, a da se pri tome ni najmanje ne osvrće na standarde dobroga ukusa. Ružica Sokić, koja je uistinu i glumila umornu putnicu, nakon što film nije ušao u službenu kino distribuciju, prosvjedovala je, jer je, navodno, bila uvučena u projekt koji joj nije bio jasno predočen, a njene seksualne fantazije bile su realizirane s naturšćicima. Projekcije u uskopaljskoj kino dvorani upriličene za uzvanike, a potom i za cijeli puk, što je u ono vrijeme, dakako, podrazumjevalo odlazak cijelih škola u kino, bile su i jedine javne projekcije ovoga filma. Gledatelji su u početku bili zainteresirani gledanjem njima poznatih mjesta i ljudi na velikom platnu (izlazak Ružice Sokić automobilom jajačkih registarskih oznaka iz uskopaljske benzinske crpke na početku filma nagrađen je, čak, i pljeskom), no, to, dakako, nije bilo dovoljno da zaustavi sveopći podsmjeh autoru filma, a još više onima koji su ga izdašnim novčanim sredstvima omogućili, pa se film od strane uskopaljske partijske vrhuške nastojao što prije zaboraviti. Tek je u školskom listu osvanuo komentar jednoga profesora koji je na zub uzeo, koliko se sjećam, samo Maycuga nazvavši ga “zagrebačkim hohštaplerom”. Maycug je dakako nestao iz Uskoplja, ali se je s lovom koju je ovdje pokupio mirne duše mogao upustiti u snimanje svog novog filma, tvrdog pornića Oaza, koji je najprije zabranjen, ali je njegova druga verzija doživjela navodno, veliki uspjeh na video tržištu tadašnje države. 1996. snimio je, također, film Kalvarija, koji još uvijek čeka svoju premijernu promociju. Bilo kako bilo, zaljubljenik u erotiku, kako mu tepaju jedni, ili zagrebački hohštapler, kako ga zovu drugi, Zvonimir Maycug smatra se najznačajnijim hrvatskim trash autorom, a njegovi počeci, kako vidimo, neraskidivo su vezani za Uskoplje. I na kraju, umalo zaboravih. Spominjana Oaza prikazana je, čak, i na motovunskom filmskom festivalu (!?). Kao da filmsko smeće (trash) prestaje to biti ukoliko se uokviri u nekakav Off Off Croatia program. Moj prijatelj je, komentirajući ovu informaciju, zlobno primjetio da vjerojatno na odjavnim špicama Maycugovih filmova ionako nema nikakve razlike. (“Trash film pretjerivanje je koje se ne stidi pretjeranosti, naivnost koja je istodobno i subverzivna, beskompromisna bizarnost, izlet u područje suludosti koji ne uključuje povratak u normalnost” Susan Sontag). |
Studentarija
“Promicanje i zastita interesa i prava studenata, čuvanje, promicanje i sirenje hrvatske kulture i duhovnosti ovoga kraja i uopće, odgojno-obrazovni rad (predavanja, tečajevi, repeticije i sl.), pomoć i stipendiranje studenata, uspostavljanje suradnje s institucijama vlasti i lokalne uprave, udrugama, svima drugim udrugama i institucijama koji mogu pomoći ostvarenju ciljeva Udruge, suradnja s ovakvim i sličnim udrugama”Tako glasi Članak 6. Statuta Udruge hrvatskih studenata Uskoplja osnovane u Uskoplju 19. kolovoza 2004. godine, u kojemu su sadržana programska načela i ciljevi zbog kojih je ova Udruga i osnovana. Svojim osnutkom udruga uskopaljskih studenata pridružila se je šturom popisu udruga iz Uskoplja koje često volimo zvati nevladinim, a koje su, opet, osnovni nosioci ideje civilnog društva. Značaj ovakvih udruga u razvijenom svijetu danas je izuzetno velik, a tradicija duga, pa se tako, pola u šali, pola u zbilji zna reći da je svaki Englez predsjednik jedne, a član još nekoliko udruga ili klubova.
Značaj ovih udruga za razvoj društva u cjelini uvidjeli su i naši susjedi, pa tako u BiH danas djeluje preko 600 nevladinih udruga. Bh Hrvatima je, za razliku od Srba i Muslimana, značaj nevladinih udruga ostao, čini se, nepoznat, a kako je u drugim hrvatskim sredinama u BiH, tako je, nažalost, i u Uskoplju. Uskopljani su, čini se, jako marljivi kada je potrebno osnovati neku udrugu, no, kada na red dođu akcije, koje, dakako, zahtijevaju mnogo rada i odricanja, entuzijazam naglo splasne, a pograbljene funkcije još neko vrijeme ostaju krasiti zlatne epolete naših zaslužnih sugrađana. Tko se još uopće sjeća udruge Ranjeno Uskoplje, tko uopće zna da je u Uskoplju nekad osnovan Klub hrvatskih intelektualaca, a tko je čuo da je i neka udruga koja okuplja Uskopljane izvan Uskoplja, poput one pompozno najavljivane zagrebačke udruge, organizirala i sprovela bilo kakvu akciju? Izuzetak su podružnica Napretka, mada se njen rad, donekle s pravom, može označiti kampanjskim i, osobito, Hrvatska uzdanica, koja je, između ostalih, na polju izdavaštva učinila ono što do sada nitko u Uskoplju, a i šire nije učinio. Vrijeme koje je pred nama odredit će u koju će se skupinu Udrugâ svrstati studentska udruga. Vjerujem da će, s obzirom na karakteristike populacije koju zastupa, ova Udruga zauzeti mjesto među aktivnim Udrugama i, čak štoviše, da će i sve druge oko sebe učiniti aktivnijima. Na kraju, spomenimo i to, da se o Udruzi hrvatskih studenata Uskoplja više može pročitati na studentarija(a: Mario Juričević) |
Cenzurama, pritiscima i zabranama rada nepoćudnim medijima do veće slobode tiska
Međunarodna organizacija Novinari bez granica, koja prati slobodu medija širom svijeta, u godišnjem izvješću navodi popis od 167 zemalja od kojih najveća sloboda tiska postoji u Danskoj, a BiH se po slobodi medija, prema novinarima bez granica, nalazi na 21. mjestu, jedno mjesto prije Sjedinjenih Američkih Država.
Nažalost, ovakvoj vijesti nitko se u BiH ne može radovati, budući da svatko u njoj za razliku od Novinara bez granica, zna koliko je u BiH medija kojima je zabranjen rad i kakvu sve kontrolu prolaze oni mediji, osobito elektronički, koji još uvijek rade. Za razliku od Novinara bez granica, novinarska pera u BiH imaju sasvim oprečno mišljenje o slobodi medija. Tako su svojedobno Bhdani konstatirali da “ovako doba cenzure i pritisaka na elektronske medije ne pamte ni najstarija bosanskohercegovačka pera. Današnji kontrolori elektronskih medija, oličeni u Regulatornoj agenciji za komunikacije, toliko su ozbiljno shvatili svoju ulogu spasioca naroda od "neizbalansirane vijesti" da su se pretvorili u dresere urednika. Nema tog urednika na televiziji ili radiju kojem je jasno šta je to izbalansirana informacija i šta treba staviti u dnevnik a da ga glava ne zaboli. A glava boli od tajnih eksperata Regulatorne agencije, koji svakodnevno ocjenju rad i urednika i novinara na bh. elektronskim medijima. Ni dan-danas javnost ne zna ko ocjenjuje rad informativnih kuća u BiH, jer njihova imena Agencija krije kao zmija noge. Samo od 6. aprila ove godine (riječ je o 2001. godini – op.a.) Regulatorna agencija pokrenula je 43 istrage protiv isto toliko medija pod opaskom kako je emitovani program neizbalansiran. U nemušto sročenom saopćenju za javnost o pokrenutim istragama Regulatorna je agencija istovremeno pozvala redakcije na poštivanje kodeksa, te, kao slučajno, napomenula kako je upravo ovo vrijeme kada se dodjeljuju dozvole za rad TV stanica. Pod takvim pritiskom urednici, bukvalno pod strahom, redaju događaje u dnevniku, razmišljajući je li balans dobar i koliko su kome dali prostora. Naravno, taj pritisak raste zbog činjenice da se sa svakim kaznenim bodom smanjuju šanse za izdavanje dozvole. A na kaznu koju izrekne Regulatorna agencija, elektronski mediji se mogu žaliti samo njoj! “ Od 2001. do danas malo se toga promijenilo. Zabranjen je rad brojnim medijima, a ovi koji su ostali mogu slobodno i nadasve izbalansirano govoriti i pisati u granicama propisa koje odredi Regulatorna komisija i Visoki predstavnik. Uostalom, šta se imamo žalit, kao da poručuju Novinari bez granica. Zapitajmo se samo kako li je tek u Americi ili, pak, u Hrvatskoj, koja je tek 54.. |
Galeb iznad Uskoplja
Vijest o smrti Zdenka Runjića u prvi mah ostavila me gotovo ravnodušnim, no, trenutak kasnije, kada sam u podlozi vijesti začuo Galeba, nesvjesno sam zadržao dah i, odjednom, osjetio tugu koja je rasla kako su mi u svijest pristizale riječi ove, odjednom sam shvatio, strašne vijesti.
Shvatio sam da su mi sjećanja, baš kao, uvjeren sam, i mnogim Uskopljanima, doslovno ljepljiva od Magdalene, Galeba i brojnih drugih (ima ih ukupno 666) Runjićevih uvijek nježnih, a nikada frajerskih, kakve smo tobože preferirali, pjesama. Tko se neće prisjetiti "igranki" na Pavić Polju i Trnovači, beskrajnih sati provedenih u uskopaljskim kafićima ili, pak, onog ludog programa ratnog Radio uskoplja, kada se je u Uskoplju penjalo i padalo kao u Skalinadi, a Galeb se, usprkos snajperskoj vatri, uzdizao i letio visoko, visoko... Kažu da tijelo svakoga čovjeka kada umre postane lakše za 21 gram koliko je, tvrde, teška ljudska duša. Runjićev 21 gram, ma što to bilo, prosut je nad Uskopljem gdje će, poput Sunčicina čarobnog praha, zasvjetlucati uvijek kada nas obuzmu sjećanja... |
Hoćemo film
U prošlom postu (v. Kuna po komadu) spomenuo sam snimanje filma po romanu Živi i mrtvi Josipa Mlakića. O ekranizaciji tog nagrađivanoga romana govori se već dugo, praktično od samog pojavljivanja romana u knjižarama, 2002.. Kao redatelj filma prvotno je najavljivan Eduard Galić, a projektu su već odavno dodijeljena i određena novčana sredstva hrvatskih i bosanskohercegovačkih institucija. Producent filma, također Uskopljanin, Miro Barnjak izvjestio je javnost i o odabranim terenima za snimanje, castingu, odabiru glumaca …., a onda je sve nekako stalo.
Tek na proteklom sarajevskom filmskom festivalu u okviru predstavljanja bh filmova u predprodukciji i postprodukciji, Barnjak je izišao s novim informacijama o filmu. Javnosti je predstavio novog redatelja: riječ je o Kristijanu Miliću, koji je u prvoj varijanti trebao biti Galićev asistent, ali i izrekao precizan datum za početak snimanja: 15. listopada 2004. Najprije bi se, prema Barnjakovim riječima, trebala odraditi priča iz Drugog svjetskog rata. No, petnaesti je prošao, a nema vijesti da je snimanje počelo. Zna li tko gdje je opet zapelo? |
Kuna po komadu
Sjajni hrvatski književnik iz Uskoplja Josip Mlakić prije tri godine pobijedio je na natječaju izdavačke kuće VBZ za najbolji neobjavljeni roman i tako postao prvim dobitnikom velikih 100.000,00 kuna. Baš kao njegov roman Živi i mrtvi (po kojemu se treba, kako je najavljeno, konačno početi snimati film), i nagrada, koja ga je iznjedrila, nastavila je živjeti svoj život i razvijati se.
Nedavno se VBZ-u u dodjeli nagrade priključio i Večernji list, a jučer je objavljeno (D.Derk u Večernjem listu) da će roman koji osvoji nagradu, sada VBZ-a i VL-a, tešku 100.000 kuna, biti i tiskan u 100.000 primjeraka. Nagrada će ulaskom Večernjaka u igru nagrađenom autoru osim novčanog dobitka donijeti i, hoćeš-nećeš, ogromnu čitanost, no, ulazak jednoga novinskog izdavača na ovakav način u sponzorstvo ove hvalevrijedne književne nagrade, siguran sam neće proći bez polemika. Osim što će protivnici izdavanja knjiga od strane novinskih izdavača ukazivati na štete, koje takav način izdavanja knjiga, donosi hrvatskim nakladnicima, na nov način dodijeljena nagrada na najzorniji način će, uvjeren sam, ukazati na položaj autora na domaćem knjižarskom tržištu. Naime, iz naprijed rečenog vidljivo je da će autor za svoj rad dobivati tek 1 kn za primjerak svoje otisnute knjige, a ostale 23 kune podijelit će nakladnici, distributeri, tiskari…. To bi, nadalje, značilo da bi, po tom principu, autor uspješnog hrvatskog romana koji se u prosjeku tiska u 1500 do 2000 primjeraka za autorski honorar dobio 1500 do 2000 kuna. VBZ i VL ulaze u posao vrijedan 2.400.000,00 kn, a od tog iznosa odlučili su autoru dati 100.000 kn ili “čak” 4 %. Bit će zanimljivo što će na sve reći književničke udruge koje se tobože bore za propisivanje najnižeg autorskog honorara. U apsolutnom ili u postotnom iznosu? |
Telegram
Krijesnice
- Sedmi po redu festival duhovne glazbe Frama fest umjesto u subotu održan je (?) u nedjelju, 24. listopada u Bosanskom kulturnom centru (moš mislit) u Sarajevu. Dakako, nastupile su i uskopaljske Krijesnice. Rezultati izbora Riječ je o još uvijek "neobrađenom, djelomičnom, preliminarnom izvješću" za 1.općinskog načelnika: Pol.stranka/Koalicija/Nez. kandidat: Broj glasova : Postotak STRANKA ZA BOSNU I HERCEGOVINU 1525 21,3675% SDP - SOCIJALDEMOKRATSKA PARTIJA BOSNE I HERCEGOVINE - SOCIJALDEMOKRATI BIH 246 3,4468% HDZ - HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA BIH 2306 32,3104% SDA-STRANKA DEMOKRATSKE AKCIJE 2849 39,9187% NOVA HRVATSKA INICIJATIVA 211 2,9564% UKUPNO 7137 100% 2. općinsko vijeće Pol.stranka/Koalicija/Nez. kandidat: Broj glasova : Postotak BOSANSKOHERCEGOVAČKA PATRIOTSKA STRANKA - BPS 272 3,8619% STRANKA ZA BOSNU I HERCEGOVINU 1257 17,8475% HKDU - HRVATSKA KRŠĆANSKA DEMOKRATSKA UNIJA 13 0,1845% SDP - SOCIJALDEMOKRATSKA PARTIJA BOSNE I HERCEGOVINE - SOCIJALDEMOKRATI BIH 301 4,2737% HDZ - HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA BIH 2283 32,4151% SDA-STRANKA DEMOKRATSKE AKCIJE 2632 37,3704% NOVA HRVATSKA INICIJATIVA 84 1,1926% STRANKA PENZIONERA - UMIROVLJENIKA BIH 88 1,2494% 'HRVATSKI PRAVAŠKI BLOK' - BIH 113 1,6044% UKUPNO 7043 100% Poskupjeli ugalj i drvo - Cijena uglja u Rudniku Gračanica porasla je prvi put nakon rata i to čak za 20 %, pa će sada tona uglja, umjesto dosadašnjih 47 KM koštati 56 KM. Srećom cijene prijevoza nisu povišene (nisu još?), pa će kupci s područja Uskoplja i Bugojna prijevoz i dalje plaćati 10 KM po toni, a kupci s područja Donjeg Vakufa 16 KM po toni. I ŠPP Koprivnica ovih dana najavila je poskupljenje drveta i to u prosjeku oko 1,5 posto, pa sada prostorni metar, umjesto prijašnjih oko 35 KM, sada košta oko 40 KM. Sve u svemu: crkni sirotinjo! |
Kratko prisjećanje: vrijeme "Drugog sukoba"
Dogodilo se na današnji dan
Nakon eskalacije sukoba između HVO-a i Armije BiH na području susjednih općina, Novog Travnika i Prozora, te povremenih incidenata na području Uskoplja noć s 24. na 25. listopada na području Uskoplja protekla je mirno. No, pripadnici Armije BiH oko 10.00 sati 25.20.1992., kada su pretpostavljali da će se veliki broj Hrvata vraćati s nedjeljne Svete mise, obnovili su napade. Muslimanski snajperisti bili su osobito aktivni u gradu, a žestoke pješačke borbe vodile su se u donjem dijelu sela Bistrice, te na Rajcima, Lokavlju i Prisonjice, koje je Armija BiH već odavno zauzela i na njima se utvrdila. Muslimanski vojnici bili su prisiljeni povući se s položaja, a njihovi civilni i vojnji predstavnici tek nakon toga pristaju obnoviti razgovore o prekidu sukoba. Predstavnici HVO-a ipak prihvaćaju njihove prijedloge. Muslimanski ekstremisti uhićuju četiri civila hrvatske nacionalnosti, među kojima i starca koji ima više od 90 godina, te za njihovo puštanje traže četiri puške koje su njihovi vojnici ostavili bježeći s položaja. |
U boj, u boj penziću moj
Vjerujete li da i danas, u 21. stoljeću, postoje mjesta na zemaljskoj kugli gdje vas mogu osuditi "bez suda", gdje postoje sudovi na kojima se okrivljeni nemaju pravo braniti? Vjerujete? Da, ali to mjesto ne zove se Zanzibar ili Gvineja, već Bosna i Hercegovina. Uostalom u Zanzibaru ili Gvineji ljude možda tek jedu, ali u BiH ih sigurno jebu. Uostalom, pročitajte cijeli članak J.(osipa) Šende iz Slobodne Dalmacije.
TV pretplata stavlja zabrane na mirovine USKOPLJE - Davno je rečeno da su mediji zrcalo društva, ako je tako, onda je slika u tom zrcalu veoma ružna, ma koliko mnogi pokušavali dokazati da se o umjetničkom dojmu ne raspravlja. Valjda bi trebali biti zadovoljni bez obzira kakva ta slika izgledala. Bez namjere da poistovjećujem sociološke kategorije društva i naroda u ovom slučaju u odnosu na medije, a mislimo s razlogom na federalni i državni TV program i Hrvate, želimo samo ukazati na nevjerojatna događanja vezana uz TV program koji je svakako neprimjeren. Radi se o postupku Federalne radio-televizije koja preko općinskih sudova naplaćuje naknadu za posjedovanje TV prijamnika ili TV pretplatu od najugroženije kategorije u ovoj državi - umirovljenika. Ta se naplata obavlja putem administrativne zabrane na njihove ionako niske mirovine. Žalosno je da, primjerice, Općinski sud Bugojno koji je nadležan za općinu Gornji Vakuf-Uskoplje sudskim rješenjem, bez pozivanja navodnog okrivljenog, od Federalnog zavoda MIO/PIO Mostar prisilno naplaćuje TV pretplatu. Teško je bilo slušati, a posebice uvjeriti, primjerice, Branka Arežinu iz naselja Voljice, Antu Lončara iz Vinić Polja, te Josipa Ivankovića, Niku Ivića, Vilmu Vučak, Ivku Šekeriju te mnoge druge umirovljenike koji primaju zajamčen iznos BiH mirovine od 150 KM da im netko putem suda može naplatiti pretplatu za nešto što ne gledaju. Posebice im je teško prihvatiti da su umirovljenici jedina kategorija i naravno, većinom Hrvati, koji na ovakav način putem sudskoga rješenja plaćaju TV pretplatu za televiziju koja nije i njihova. Objašnjenje je Općinskoga suda u Bugojnu da oni samo provode zakon i da postupaju, vezano uz naplatu TV pretplate, po Zakonu o televiziji. Teško je prihvatiti objašnjenje Općinskoga suda da je zbog nedostatka prostora i ljudstva nemoguće naplatu izvršiti putem pljenidbe za sve one koji ne plaćaju TV pretplatu, kako su to oni istaknuli, jer zapravo i ne znaju što bi s tim zaplijenjenim predmetima. Ovako ostaje da su umirovljenici jedina kategorija koja putem sudskih zabrana plaća pretplatu za TV koja nije njihova a da ih nitko ne pita od čega će živjeti. J. ŠENDA |
Enduro utrka "Uskoplje 2004."
U nedjelju 05.09.2004. godine u Uskoplju je održana 3. ovosezonska utrka Otvorenog Prvenstva Bosne i Hercegovine u Enduru.
Utrka je, kako piše pungas.com, izvanredno organizirana od strane moto kluba ''Jastrebovi'' iz Uskoplja. U utrci su nastupila 23 vozača, a po lijepom vremenu njih je gledalo oko 1000 gledatelja. Postignuti su sljedeći rezultati: Ukupni poredak na utrci: Klasa 2T 1. Dario Čerkez AMK ''Kreševo'' Yamaha 2. Mario Drežnjak MK ''Jastrebovi'' Kawasaki 3. Ivan Livančić AMK ''Kreševo'' Yamaha Klasa 4T 1. Davor Komšić AMK ''Kreševo'' Yamaha 2. Ivan Mikulić MK ''Jastrebovi'' KTM 3. Danijel Vilić MK ''Jastrebovi'' KTM Klasa OLD BOYS 1. Markica Novaković MK ''Jastrebovi'' KTM 2. Zdravko Gadža MK ''Jastrebovi'' KTM 3. Ilija Šandro MK ''Jastrebovi'' KTM Klasa TOURIST 1. Elhar Bukarić MK ''Jastrebovi'' Honda 2. Antonio Vilić MK ''Jastrebovi'' KTM 3. Senad Halilović MK ''Insula'' Otoka Husqvarna Najbolji ukupni rezultat računajući sve klase ostvario je Dario Čerkez sa ukupno 731,6 kaznenih bodova, a oboren je i rekord staze. Novi rekorder je Davor Komšić sa vremenom 2 min 57 sec i 20 stotih. Poredak klubova: 1. MK ''Jastrebovi'' Uskoplje 148 bodova 2. AMK ''Kreševo'' 83 boda 3. AMK ''Vitez'' 23 boda 4. MC ''Vukovi'' Livno 21 bod 5. MK ''Insula'' Otoka 0 bodova Konaćan poredak u Prvenstvu BiH u Enduru 2004-09-13 Klasa 2T 1. Dario Čerkez AMK ''Kreševo'' 125 bodova 2. Ivan Livančić AMK ''Kreševo'' 96 bodova 3. Igor Vidović AMK ''Vitez'' 32 boda Klasa 4T 1. Davor Komšić AMK ''Kreševo'' 105 bodova 2. Andrew O'Hara AMK Kreševo 100 bodova 3. Daniel Vilić MK ''Jastrebovi'' 42 boda Klasa OLD BOYS 1. Markica Novaković MK ''Jastrebovi'' 65 bodova 2. Boško Rezo MK ''Jastrebovi'' 50 bodova 3. Zdravko Gadža MK ''Jastrebovi'' 20 bodova KLASA TOURIST: nema konačnog poretka, jer klasa nije bodova na sve tri trke. POREDAK KLUBOVA 1. AMK ''Kreševo'' 617 bodova 2. MK ''Jastrebovi'' Uskoplje 313 bodova 3. AMK ''Vitez'' 97 bodova (više na: www.pungas.com) |
Kratka priča
Povodom 73. rođendana književnika Stjepana Džalte (bio jučer - vidi post 73.) donosimo jednu njegovu kratku priču iz knjige Spaljeno ognjište (Hrvatska uzdanica, Uskoplje 2000.)
ŠARAC Istoga dana, kada sam u parku nedaleko od splitskog autobusnog kolodvora susreo Maru Perinu, sreo sam i Stipu kojeg je selo prozvalo Šarcem. Krenuo je iz Splita u Zagreb, iz kojega je, opet, kako mi je rekao, namjeravao krenuti kamo ga vjetar odnese, a odnio ga je, nažalost, kako sam kasnije čuo, čak preko Oceana, u daleke zemlje Amerike. Vjetar koji ga je odnio, zamest će mu, vjerojatno, u Americi svaki trag, pa se ni on, kao ni tisuće Hrvata više nikada neće vratiti, tim više jer je Šarac u daleki svijet otišao sam, bez ikoga svoga. Doduše, nikoga svoga nije ostavio ni kod kuće. Žena, s kojom se je oženio desetak godina prije ovoga nesretnoga rata, umrla je dok je on bio u zatvoru, tako da je u razgovoru i sam često znao reći da se je u jednoj godini i oženio i raženio. A u zatvor je otišao onako kako se je u ona, komunistička vremena, čini se, jedino i odlazilo: na pravdi Boga. Njegovi susjedi, neki Sead i Mustafa, optužili su ga da je govorio nešto protiv bratstva i jedinstva, a revni suci ubrzo su na te optužbe nakalemili malo Titove vile u Koprivnici, malo ustaških terorista koji su još 1972. godine upali na Radušu, malo nacionalne netrpeljivosti i - osudili Šarca na sedam godina strogog zatvora. Tako je jedan mali, bezazleni Šarčev ubod na račun vlasti, upornim češanjem, što susjeda, što neovisnih sudaca, pretvoren u zastrašujuću krastu, dugu sedam memljivih, zeničkih godina. Nešto više od godinu dana prije početka Domovinskog rata, Šarac je pušten kući u kojoj je sve do prvih četničkih granata živio potpuno samotnjačkim životom. Izlazio je rijetko, a i kad bi se pomolio iz kuće na susjede bi ostavljao dojam čovjeka koji svaki razgovor, svaki, pa i najkraći, susret želi po svaku cijenu jednostavno - izbjeći. No, kad je izbio rat, Šarac je bio prvi dragovoljac koji je iz sela otišao braniti najprije Hrvatsku, a potom, kad se u njoj ratni plamen malo stišao, i Herceg Bosnu. U početku se nagađalo otkuda je i kako Stipo nabavio neku staru tešku strojnicu poznatiju po imenu šarac, ali je ubrzo sam Stipo ispričao da mu je šarca ostavio njegov otac Jozo kao amanet poslije svoje smrti. Skrivao je tu strojnicu u gaju više kuće i tek pred samu smrt tajnu o njemu otkrio je Stipi rekavši mu da ju čuva kao oči u glavi, zlu ne trebala, a u Bosni će mu, dodao je, sigurno zatrebati, jer se u njoj nijedan sukob nikada do kraja ne stišava. I tako, prolazeći sa svojim Šarcem sva iskušenja surovog rata Stipo nije ni zamijetio da ga njegovi suborci zapravo poistovjećuju s tom teškom strojnicom. Zamijetio je to tek kad se ratni požar u njegovu kraju stišao, a prijatelji su ga i dalje, svejednako, nastavljali oslovljavati, neprimjetno stečenim nadimkom: Šarac. Nekako u isto vrijeme Šarcu se vratilo nešto od onih predratnih, osamljeničkih osjećaja, koji su, u čudnim bosanskim postratnim okolnostima, veoma brzo prerasli u odluku da napusti svoj kraj, isti onaj kojeg je sa svojim prijateljima, svakako uz mnogo krvi, uspio obraniti i od četnika i od Muslimana. I čim smo se sreli na splitskoj autobusnoj stanici Stipo je, nekako kao da se pravda, započeo svoju priču, sličnu svim pričama koje pričaju oni koji odlaze. - Moram. Neću ni ja sam ostati, - šapnuo je, na kraju, suznih očiju. - Tko odlazi i zašto odlazi, a mjesto ste sačuvali i od četnika i od Muslimana, - prekinuo sam ga uznemiren. - Skoro svi odlaze, a profiteri i dezerteri se vraćaju. Oni koji su pobjegli dok smo mi koji sada odlazimo krvarili za onu našu ilovaču… Nisam izbjeglica, ali bježim jer ne mogu više s njima, - odgovorio je susprežući suze koje kao da su svaki čas htjele nahrupiti niz grubo, izbrazdano lice. - S tim profiterima i dezerterima? - Ne, ne. Barem da oni ostanu. Možda bi onda i mi ostali. Nego oni dođu, prodaju svoje Muslimanima i opet bježe, ostavljajući nas same na sve užem i užem prostoru. A kako ću s onima protiv kojih sam krv prolijevao? - Pa tko će onda ostati? Zar će nam Bosna ostati pusta… - počeo sam redati pitanje za pitanjem, a potom ušutio. I Šarac je šutio sa mnom. Kao da smo obojica osjetili da je besmisleno uvijek iznova postavljati ista pitanja, razbijati glavu istim dvojbama. No, ipak sam, na kraju, ma koliko to bilo dosadno i uzaludno rekao: - Stipo, brate, valja spašavati što se spasiti da. Kamo ti bježiš? Kamo? Kome ostavljaš svoju kuću, njive? Svoju dušu, bolan Stipo? Ona će ti uvijek ostati tamo gdje si nebo ugledao. Šarac je nakratko spustio pogled i kakav možebitni naivniji slušatelj našeg razgovora mogao je u tom trenutku pomisliti da će se nakon mojih pomalo patetičnih riječi desiti preokret, da će Šarac ozaren podići glavu i u istom trenu donijeti odluku da će ostati na svom ognjištu i boriti se za zemlju svojih predaka. No, dakako, to se nije dogodilo. To se čak i u pričama danas rijetko događa. Umjesto toga Šarac mi je šutke stisnuo ruku i krenuo ka svom peronu. Nekako u isto vrijeme počela je padati kiša, krupna i hladna. Sve više je močila Stipu koji, udaljavajući se, ni na trenutak nije uvukao glavu među ramena, niti pružio korak u želji da se od kiše ili bilo čega drugoga zaštiti. |
73.
"Džalto je pisac koji osjeća narod, narodni humor, tipičan je dobar pučki pripovjedač i čovjek izvanredno suptilnih zapažanja..." zapisao je Enver Čolaković davne 1972. godine u povodu izlaska prve knjige Stjepana Džalte Selo Svađalovo. Od tada do danas Džalto je napisao više od dvadeset knjiga, a mnoštvo članaka, putopisa i priča razasuto je po brojnim novinama i časopisima u kojima je Džalto surađivao i, unatoč bolesti i poodmakloj dobi, još uvijek surađuje.
O Džaltinu književnom djelu pisali su, između ostalih i Dubravko Horvatić, Svevlad Slamnig, Radovan Grgec, Božidar Petrač, Živko Kustić, Vjekoslav Boban, Franjo Jezidžić, Slavko Harni i brojni drugi. Član je Društva hrvatskih književnika. Rođen je 21. listopada 1931. godine u selu Voljicu kod Uskoplja. Danas slavi 73. rođendan. |
listopad, 2004 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |