(Naslov filma:JA SAM TVOG BOG; Godina proizvodnje: 1983.; Trajanje: 88 minuta; Tehnika: boja; Režija: Maycug Zvonimir; Produkcija: FRZ Panonija film; Filmski rod: Igrani film; Zemlja proizvodnje: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (Socijalistička republika Bosna I Hercegovina); Scenarij: Zvonimir Maycug; Fotografija: Željko Paprica; Glazba: ; Montaža: Dragan Huzjak; Scenografija: Mile Kojić; Kostimografija: ; Uloge: Ružica Sokić, Senada Latić, Ismet Veljić, Maja Mršić, Zvonimir Maycug
Sadržaj: Umornu putnicu koja pronalazi prenočište u bosanskoj kasabi obuzimaju erotske maštarije i snovi...)
Početak osamdesetih godina prošloga stoljeća protjecao je u znaku provođenja ekonomskog programa stabilizacije, što su ljudi osjetili ponajprije po nedostatku osnovnih životnih potrepština, dugim redovima za kupnju, kupovinom goriva za automobile na bonove, vožnjom samo parnim, odnosno samo neparnim danima… Svuda se osjetilo često proklamirana parola o stezanju remena, čije sprovođenje u Uskoplju, zahvaljujući našim mnogobrojnim gastarbajterima, koji su se stjecajem okolnosti na već poodmaklom stupnju razvoja socijalističkoga društva prometnuli u švercere, nije opravdalo očekivanja državnog i partijskog rukovodstva.
U dane vikenda u grad bi se slijevala sva sila autobusa koji su prometovali na linijama od Uskoplja do Beča, Munchena, Linza, Frankfurta… (bila je to Europa zdaj, kako su koju godinu kasnije govorili Slovenci) noseći u svojim prtljagama pakete kave, banana, deterdženata,čokolade…. Svega onoga čega u bivšoj državi nije bilo ni za lijek.
U takvim okolnostima deklarativno sveopće štednje u Uskoplje je došetao školovani konobar Zvonimir Maycug i odgovornim ljudima naše društveno-politčke zajednice i rukovodiocima društveno-političkih organizacija ponudio, a ovi, unatoč programu stabilizacije, objeručke prihvatili snimanje filma; pravog, igranog, onog, obećao je Maycug, u kojemu će čak glavnu ulogu igrati tadašnja srpska glumačka zvijezda Ružica Sokić.
Tako je, otprilike, počelo stvaranje trash filma Ja sam tvoj bog kojeg su iznimno velikim novčanim sredstvima podržala sva uskopaljska poduzeća i, dakako, cijela društveno-politička zajednica. Nitko, naravno, nije htio ostati izostavljen s dugačkog popisa koji će se pojaviti na odjavnoj špici filma.
Sadržaj filma bio je krajnje jednostavan: umornu putnicu, koja u bosanskoj kasabi nalazi prenočište, obuzimaju erotske maštarije i snovi… Okvir je to, naravno, kao stvoren, za gomilanje prizora seksa i nasilja, a da se pri tome ni najmanje ne osvrće na standarde dobroga ukusa. Ružica Sokić, koja je uistinu i glumila umornu putnicu, nakon što film nije ušao u službenu kino distribuciju, prosvjedovala je, jer je, navodno, bila uvučena u projekt koji joj nije bio jasno predočen, a njene seksualne fantazije bile su realizirane s naturšćicima.
Projekcije u uskopaljskoj kino dvorani upriličene za uzvanike, a potom i za cijeli puk, što je u ono vrijeme, dakako, podrazumjevalo odlazak cijelih škola u kino, bile su i jedine javne projekcije ovoga filma. Gledatelji su u početku bili zainteresirani gledanjem njima poznatih mjesta i ljudi na velikom platnu (izlazak Ružice Sokić automobilom jajačkih registarskih oznaka iz uskopaljske benzinske crpke na početku filma nagrađen je, čak, i pljeskom), no, to, dakako, nije bilo dovoljno da zaustavi sveopći podsmjeh autoru filma, a još više onima koji su ga izdašnim novčanim sredstvima omogućili, pa se film od strane uskopaljske partijske vrhuške nastojao što prije zaboraviti. Tek je u školskom listu osvanuo komentar jednoga profesora koji je na zub uzeo, koliko se sjećam, samo Maycuga nazvavši ga “zagrebačkim hohštaplerom”.
Maycug je dakako nestao iz Uskoplja, ali se je s lovom koju je ovdje pokupio mirne duše mogao upustiti u snimanje svog novog filma, tvrdog pornića Oaza, koji je najprije zabranjen, ali je njegova druga verzija doživjela navodno, veliki uspjeh na video tržištu tadašnje države.
1996. snimio je, također, film Kalvarija, koji još uvijek čeka svoju premijernu promociju. Bilo kako bilo, zaljubljenik u erotiku, kako mu tepaju jedni, ili zagrebački hohštapler, kako ga zovu drugi, Zvonimir Maycug smatra se najznačajnijim hrvatskim trash autorom, a njegovi počeci, kako vidimo, neraskidivo su vezani za Uskoplje.
I na kraju, umalo zaboravih. Spominjana Oaza prikazana je, čak, i na motovunskom filmskom festivalu (!?). Kao da filmsko smeće (trash) prestaje to biti ukoliko se uokviri u nekakav Off Off Croatia program. Moj prijatelj je, komentirajući ovu informaciju, zlobno primjetio da vjerojatno na odjavnim špicama Maycugovih filmova ionako nema nikakve razlike.
(“Trash film pretjerivanje je koje se ne stidi pretjeranosti, naivnost koja je istodobno i subverzivna, beskompromisna bizarnost, izlet u područje suludosti koji ne uključuje povratak u normalnost” Susan Sontag).