Vijest o smrti Zdenka Runjića u prvi mah ostavila me gotovo ravnodušnim, no, trenutak kasnije, kada sam u podlozi vijesti začuo Galeba, nesvjesno sam zadržao dah i, odjednom, osjetio tugu koja je rasla kako su mi u svijest pristizale riječi ove, odjednom sam shvatio, strašne vijesti.
Shvatio sam da su mi sjećanja, baš kao, uvjeren sam, i mnogim Uskopljanima, doslovno ljepljiva od Magdalene, Galeba i brojnih drugih (ima ih ukupno 666) Runjićevih uvijek nježnih, a nikada frajerskih, kakve smo tobože preferirali, pjesama.
Tko se neće prisjetiti "igranki" na Pavić Polju i Trnovači, beskrajnih sati provedenih u uskopaljskim kafićima ili, pak, onog ludog programa ratnog Radio uskoplja, kada se je u Uskoplju penjalo i padalo kao u Skalinadi, a Galeb se, usprkos snajperskoj vatri, uzdizao i letio visoko, visoko...
Kažu da tijelo svakoga čovjeka kada umre postane lakše za 21 gram koliko je, tvrde, teška ljudska duša.
Runjićev 21 gram, ma što to bilo, prosut je nad Uskopljem gdje će, poput Sunčicina čarobnog praha, zasvjetlucati uvijek kada nas obuzmu sjećanja...
Post je objavljen 28.10.2004. u 17:04 sati.