Povodom 73. rođendana književnika Stjepana Džalte (bio jučer - vidi post 73.) donosimo jednu njegovu kratku priču iz knjige Spaljeno ognjište (Hrvatska uzdanica, Uskoplje 2000.)
ŠARAC
Istoga dana, kada sam u parku nedaleko od splitskog autobusnog kolodvora susreo Maru Perinu, sreo sam i Stipu kojeg je selo prozvalo Šarcem. Krenuo je iz Splita u Zagreb, iz kojega je, opet, kako mi je rekao, namjeravao krenuti kamo ga vjetar odnese, a odnio ga je, nažalost, kako sam kasnije čuo, čak preko Oceana, u daleke zemlje Amerike. Vjetar koji ga je odnio, zamest će mu, vjerojatno, u Americi svaki trag, pa se ni on, kao ni tisuće Hrvata više nikada neće vratiti, tim više jer je Šarac u daleki svijet otišao sam, bez ikoga svoga.
Doduše, nikoga svoga nije ostavio ni kod kuće. Žena, s kojom se je oženio desetak godina prije ovoga nesretnoga rata, umrla je dok je on bio u zatvoru, tako da je u razgovoru i sam često znao reći da se je u jednoj godini i oženio i raženio. A u zatvor je otišao onako kako se je u ona, komunistička vremena, čini se, jedino i odlazilo: na pravdi Boga. Njegovi susjedi, neki Sead i Mustafa, optužili su ga da je govorio nešto protiv bratstva i jedinstva, a revni suci ubrzo su na te optužbe nakalemili malo Titove vile u Koprivnici, malo ustaških terorista koji su još 1972. godine upali na Radušu, malo nacionalne netrpeljivosti i - osudili Šarca na sedam godina strogog zatvora. Tako je jedan mali, bezazleni Šarčev ubod na račun vlasti, upornim češanjem, što susjeda, što neovisnih sudaca, pretvoren u zastrašujuću krastu, dugu sedam memljivih, zeničkih godina.
Nešto više od godinu dana prije početka Domovinskog rata, Šarac je pušten kući u kojoj je sve do prvih četničkih granata živio potpuno samotnjačkim životom. Izlazio je rijetko, a i kad bi se pomolio iz kuće na susjede bi ostavljao dojam čovjeka koji svaki razgovor, svaki, pa i najkraći, susret želi po svaku cijenu jednostavno - izbjeći. No, kad je izbio rat, Šarac je bio prvi dragovoljac koji je iz sela otišao braniti najprije Hrvatsku, a potom, kad se u njoj ratni plamen malo stišao, i Herceg Bosnu. U početku se nagađalo otkuda je i kako Stipo nabavio neku staru tešku strojnicu poznatiju po imenu šarac, ali je ubrzo sam Stipo ispričao da mu je šarca ostavio njegov otac Jozo kao amanet poslije svoje smrti. Skrivao je tu strojnicu u gaju više kuće i tek pred samu smrt tajnu o njemu otkrio je Stipi rekavši mu da ju čuva kao oči u glavi, zlu ne trebala, a u Bosni će mu, dodao je, sigurno zatrebati, jer se u njoj nijedan sukob nikada do kraja ne stišava.
I tako, prolazeći sa svojim Šarcem sva iskušenja surovog rata Stipo nije ni zamijetio da ga njegovi suborci zapravo poistovjećuju s tom teškom strojnicom. Zamijetio je to tek kad se ratni požar u njegovu kraju stišao, a prijatelji su ga i dalje, svejednako, nastavljali oslovljavati, neprimjetno stečenim nadimkom: Šarac. Nekako u isto vrijeme Šarcu se vratilo nešto od onih predratnih, osamljeničkih osjećaja, koji su, u čudnim bosanskim postratnim okolnostima, veoma brzo prerasli u odluku da napusti svoj kraj, isti onaj kojeg je sa svojim prijateljima, svakako uz mnogo krvi, uspio obraniti i od četnika i od Muslimana.
I čim smo se sreli na splitskoj autobusnoj stanici Stipo je, nekako kao da se pravda, započeo svoju priču, sličnu svim pričama koje pričaju oni koji odlaze.
- Moram. Neću ni ja sam ostati, - šapnuo je, na kraju, suznih očiju.
- Tko odlazi i zašto odlazi, a mjesto ste sačuvali i od četnika i od Muslimana, - prekinuo sam ga uznemiren.
- Skoro svi odlaze, a profiteri i dezerteri se vraćaju. Oni koji su pobjegli dok smo mi koji sada odlazimo krvarili za onu našu ilovaču… Nisam izbjeglica, ali bježim jer ne mogu više s njima, - odgovorio je susprežući suze koje kao da su svaki čas htjele nahrupiti niz grubo, izbrazdano lice.
- S tim profiterima i dezerterima?
- Ne, ne. Barem da oni ostanu. Možda bi onda i mi ostali. Nego oni dođu, prodaju svoje Muslimanima i opet bježe, ostavljajući nas same na sve užem i užem prostoru. A kako ću s onima protiv kojih sam krv prolijevao?
- Pa tko će onda ostati? Zar će nam Bosna ostati pusta… - počeo sam redati pitanje za pitanjem, a potom ušutio. I Šarac je šutio sa mnom. Kao da smo obojica osjetili da je besmisleno uvijek iznova postavljati ista pitanja, razbijati glavu istim dvojbama. No, ipak sam, na kraju, ma koliko to bilo dosadno i uzaludno rekao:
- Stipo, brate, valja spašavati što se spasiti da. Kamo ti bježiš? Kamo? Kome ostavljaš svoju kuću, njive? Svoju dušu, bolan Stipo? Ona će ti uvijek ostati tamo gdje si nebo ugledao.
Šarac je nakratko spustio pogled i kakav možebitni naivniji slušatelj našeg razgovora mogao je u tom trenutku pomisliti da će se nakon mojih pomalo patetičnih riječi desiti preokret, da će Šarac ozaren podići glavu i u istom trenu donijeti odluku da će ostati na svom ognjištu i boriti se za zemlju svojih predaka. No, dakako, to se nije dogodilo. To se čak i u pričama danas rijetko događa. Umjesto toga Šarac mi je šutke stisnuo ruku i krenuo ka svom peronu.
Nekako u isto vrijeme počela je padati kiša, krupna i hladna. Sve više je močila Stipu koji, udaljavajući se, ni na trenutak nije uvukao glavu među ramena, niti pružio korak u želji da se od kiše ili bilo čega drugoga zaštiti.
Post je objavljen 22.10.2004. u 23:28 sati.