Ovo nije kraj

ponedjeljak , 15.05.2006.

Želim sada nešto reći : Prazna sam. Želim se svima vama ispričati ako me ne bude neko vrijeme...
Prazna sam - nemam više...nikakav izvor inspiracije. Ni tugu, ni sreću, ni ljubav...
Moram se sredit. Moram napravit korak naprijed i zato se moram bar na nekoliko dana odreć ovog bloga.
Ne mogu tu prazninu ispisat ovdje...nemam više riječi...Našla sam nekoga s kime mogu pričat i imam podrške.
I dok to vrijeme ne prođe ne mogu ostavljati komentare...jer čitam postove i ne osjećam ništa...
Ne osjećam ljubav u vašim pjesmama, ne osjećam sreću u vaši postovima...
...Žao mi je zbog toga. Kako je to ništa ne osjećati - sad znam...ali vratit ću se. Uvjerena sam u to da će se sve sredit, da ću se opet smijat od srca, jer imam prijateljice koje su sada uz mene...


Image Hosted by ImageShack.us

Tuga, ti i ja

subota , 13.05.2006.

Razgovor je rješenje? Nama nije. Mi trebamo još one suze, poslije sitnica. I one ne pomažu kada je teško. Mi imamo ranjivu dušu. Krhki smo – Kao najtanje staklo. Ne razumiju nas.
Nađi nekoga koga razumiješ: Evo ja sam tu. Sada smo zajedno. Možda postanemo jači, zajedno. Tvoja slabost je dokazana. (Sumnjaš da smo jednaki…?!)
Moje slabosti sve spavaju još u sumnji. Možda je ovo samo tvoja tuga koja je noćas prešla na mene. Najteže mi je spriječiti utjecaje izvana, bol meni dragih osoba. Najteže je gledati patnju prijatelja. Teže od bilo koje moje boli.
Kriva je psiha – tako smo stvoreni. Osjećajni. (I nismo mi krivi ako smo takvi.) Možda se možemo promijeniti. Imam li ja izbora ili me zaokupila ista mračna sila? Spavam li već dugo? Ili je to nešto što je tek ušlo u moj život?
Zašto sam uvijek tražila razloge za tugu…? (Mrzim tu svoju stranu.) Pa makar to bila nakupina osjećaja. Tuga je uvijek bila tu. Skrivena, neprimjetna. Ne sjećam se da li me je ikada napuštala…
(I tebi je bilo tako.) Vidjela sam kako si plakao... Vidio si i ti mene. Nismo nikada zajedno plakali. Nikada. Uvijek smo jedan drugog tješili…Uvijek je jedan od nas bio sretan, kada je drugi plakao. Ali sada, danas, zajedno tugujemo. Zašto? (Osjećajni smo i ne razumiju nas.)
Da, plakala sam često. Znala sam noći poklanjati suzama. Nisam sumnjala da je i tebi tako. Nisam znala da smo toliko slični.
Sada smo samo mi tu - tuga, ti i ja.
Ne idi nikada. Ne napuštaj me - ostat ću sama! Ne čini si zlo...znam da se ne bojiš smrti! - Ni ja se ne bojim svoje smrti, ali bojim se tvoje...Ne idi. Sama sam slaba i sama ne mogu. Zajedno ćemo biti jaki. Tu sam za tebe, zauvijek.


Lonely Day

Such a lonely day,
And it's mine.
The most loneliest day of my life.
Such a lonely day should be banned.
It's a day that I can't stand.

The most loneliest day of my life.
The most loneliest day of my life.

Such a lonely day shouldn't exist.
It's a day that I'll never miss.
Such a lonely day, and it's mine.
The most loneliest day of my life.
And if you go, I wanna go with you.
And if you die, I wanna die with you.
Take your hand and walk away.


The most loneliest day of my life.
The most loneliest day of my life.
The most loneliest day of my life.

Such a lonely day, and it's mine.
It's a day that I'm glad I survived.

- System of a down


Image Hosted by ImageShack.us

Dvije pjesme

četvrtak , 11.05.2006.

Napisala sam, iznenada, sinoć, dvije pjesme...Inspiracija me samo pukla, odjednom...Riječi kao da su jedva čekale da izađu iz mene - samo sam ih "prosula" po papiru...

Probudi se

Najteže je gledati svoje tijelo
Kako trune od žudnje
I gledati ruke kako traže te
Među divovima,
A oči kišama zalijevaju
Vrtove mladosti koja želi
Otići u sutra
Pokriveno crnim plaštem.

Moje ruke uvijek će te milovati
U snovima.
Probudi se!
San tek je bijeg i suha ružina latica!
Probudi se!
Ljubit će te druge usne, kao moje,
Ako dopustiš mjesecu da otiđe.

Sunce traži u drugom zagrljaju
Jer moj je zagrljaj već hladan kamen,
rosan od rosnih jutara.

Zatvori se zvijezdama,
Daleke su i nepoznate
- Nikada pasti neće u tvoje naručje!
Probudi se!
Još čekaju te slapovi bistrih spoznaja!
Probudi se – jer oživjeti nećeš mrtvaca
Žednoga života…

Samo se probudi…udahni neku drugu ljubav
I ja ću zablistati u magli!
Ne dozvoli srcu da plovi u snovima:
San je samo zabluda, oaza u pustinji.
Probudi se!
Ne čekaj pticu zatvorenu u krletci!

Probudi se, daleki cvijete,
Ne vraćaj se u san –
Nosi me tek u tihom potoku sjećanja…

Image Hosted by ImageShack.us

Moje srce bije negdje u noći

Ne prilazi mi
Vidiš da sam samo tijelo napušetno,
Bezdušno.
Moje srce bije negdje u noći, u mjesecu,
U crnoj ptici visoko na tornju.

Ja vidim samo travu zelenu
I nebo vedro, pokraj rijeke.
Oči suzne od očaja
- Životnih brzaka koji stišću dušu.
Vidiš li
Ispisana je pjesmama,
I kao krpa naslonjena na srce
I sniva.

Ne prilazi mi.
Tek mogu da ti dam ruke i nježnosti,
Isprazno tijelo.
Jer moje srce bije negdje u noći, u mjesecu,
U crnoj ptici visoko na tornju…

(11. svibanj 2006.)

Potonule lađe

ponedjeljak , 08.05.2006.

I.
Nekada, ne razumijem zašto mi se život stalno vrti u krug. Sada, ne razumijem čime zaslužujem biti osoba kojoj se ne vjeruje, smatrana osobom kakva nikada nisam bila. Ne razumijem zašto se «vidi koliko vrijedim!». Zar odjeća, izgled, mora činiti čovjeka u očima oca, kojeg sam, kada sam bila dijete, smatrala pametnim čovjekom vrijednom mog poštenja. Smatrala sam da me, bar u nekim situacijama, razumije. Da mi vjeruje...I da će me unatoč mom oblačenju, mojim frizurama ili ocjenama, smatrati dobrom osobom. Jer davala sam uvijek više nego što sam prihvaćala, da, nekada. Što se promijenilo, jer imam dojam da mi je sada više potrebna pomoć. I ne želim da me se sažaljeva…odavno sam prihvatila činjenice. I majka koja je u očima mojih frendica «tako super žena» izražava bolesna sumnje u mene i moje činove. Rekla bi da sam naivna, propalica, kao i uvijek. I oprostila sam svaki puta, kada su mi nanijeli bol, a nisu shvatili težinu svojih riječi…I ponovo ću oprostiti sve, jer ljutnju smatram samo negativnom! Oprostit ću jer je i meni mnogo oprošteno s njihove strane, ali zaboraviti neću nikada. Ne znam kako da dobijem uvid u njihov svijet i želje? Znam, znam…želja im je da učim, da si stvorim budućnost. Da izgledam onako kako oni to žele i da budem savršeno ozbiljna. A ja to ne mogu. Ja jednostavno ne želim pustiti ono što mene čini osobom kakva sada jesam. Već duže vrijeme prestala sam tražiti od njih ono materijalno. Sumnjam i u to da ću upisati bilo kakav fakultet, jer vjerojatno nisam dostojna njihovih novaca. Jer se i sami tuže za svaku kunu potrošenu s moje strane ili traže nešto za uzvrat, hm «Pa sve ti kupujem…blabla». Poželjela sam otići daleko, stvoriti sebi svoj mali svijet, da oslobodim njih i sebe patnji. Jer imam dojam da sam postala previše teška. Rijetko, kao što je to bilo jučer, pomislila bih da bi bilo bolje da ne postojim. Vjerojatno bi im bilo lakše. I imam dojam da im je teško sve, štogod imalo veze sa mnom. Iako nisam jedina kćer – uvijek sam teži slučaj. Ne znam što da činim da me lakše podnesu. Jer sam, izgleda, samo ja njihov problem. Jer sam krivac za sve pogrešno učinjeno. Kao neka žrtva. Jesam li stvarno kriva? Ne, kažu da je krivac moj izgled, moje ocjene… Ne znam kako sam uspjela stvoriti se lošom osobom u njihovim očima? Vjerojatno je to ono moje «ja» koje se ne želi pretvarati. Ona iskrenost kojom sam odgajana i koja izbija iz mene, previše – a ta iskrenost, moja osobnost, nije dovoljno dobra?
Unatoč svemu ja živim. Živim kao i do sada, možda vrijeme čak i bolje iskorištavam. Volim se smijati…i voljela bih da mi je dozvoljeno smijati se – bez one sumnje da sam «uzela nešto»…
Ali smijem se i živim. I živjet ću. Ne želim odustati. Nada umire zadnja.

Image Hosted by ImageShack.us

II.
Jel' ja pretjerujem? Rekla si – da sve to nije tako strašno. Ali ne znaš kakva je bol, biti povrijeđen od osoba s kojim si odrasla, koje si smatrala svojim prijateljima i s kojima si uvijek bila iskrena. «Vidi se koliko vrijediš!» Što da još činim da zavrijedim biti čovjek? Jesam, osjetljiva sam, rekla bi – ne smiješ to biti. Ali ja se ne mogu učiniti drugačijom. I jedini izlaz je razgovor…uzaludno je pokušavanje izvlačenja tog razumijevanja od tebe. Ali zahvalit ću ti – jer me slušaš – iako me ne razumiješ, važno mi je što me slušaš i pokušavaš pokazati mi sve ono lijepo. I kada lađa potone, moguće je da ostane čovjek, da preživi. Teško je bez potpore, te «lađe» tzv. obitelji. Zamisli da se tvoj otac, tvoja majka i tvoja sestra okrenu protiv tebe. Da svi dijele ono mišljenje da si «propalica» i da to svaki dan slušaš. Pitam te, kako bi se ti tada osjećala? Bi li pomislila «Ako oni svi misle isto, da li je to možda stvarno istina??». Bez one lađe, sama nasred mora? Ne bi ti bilo svejedno… Ja sam počela razmišljati o tome koliko sam zapravo vrijedna…? Da li previše dobro mislim o sebi…?
Uvijek se pitam «Zar mora toliko boljeti?» Mene boli, i boli me već dugo, a toliko je neprimjetno. I naravno, plačem kada sam sama, jer ne znam drugačije…I kako da ti objasnim da sam sretna što te imam? Da sam sretna što živim, unatoč boli koja je uvijek tu. I da ne mora sve biti savršeno…ali opet često razmišljam o obitelji, moja žalost za njima je često primjetna. Fali mi prava obitelj i mislim da to nikada neću imati, zato žalim. I to je ono za čime najviše žalim trenutno. Ovaj blog, koji pišem, samo je moje trenutačno stanje, u trenutcima razočaranja. Nisu to velike riječi. Samo riječi slomljene duše - U jednom trenutku. Nešto čemu se povjeravam kada sam sama, jer ne volim biti sama s obitelji. Ta samoća me čini tako slabom osobom, jer se osjećam kao u kavezu s vukovima. Jer su svi oni protiv mene…
I trudim se da ti i ja svaki dan provedemo zajedno bar onih sat vremena…jer me činiš sretnijom, jer nisi pesimist kao ja i jer uvijek iz mene izvlačiš ono sretno «ja»…Puno mi značiš…Puno mi značite obje. Jedine ste koje ste tu i na ovom mjestu sa mnom. Hvala. Sretna sam kada sam s vama. Sretna sam kada nisam sama sa ljudima koji me osuđuju. sretna sam kada čitam pjesme, kada vidim koliki su patili...Sretna sam što ovdje svaki dan vidim komentare ljudi koji znaju kako je to…Oni koji to shvaćaju kao trenutačnu stvar – vrijeme kada su emocije najjače i popraćene suzama, to je vrijeme kada pišem. Hvala vam…svima.

X.

Sav trud života moga
Okrenut bješe drugima.
Ne vjerovah u Boga
Al povjerovah ljudima.

Oprostih svakome
A da i ne znam zašto
I kandže lakome
I nadmetanje tašto.

I jer izbrusih povjerenje
Da sija kao drago kamenje
- sad meni se ne vjeruje.

Bezazlenost jer uzvisih
U pjesme ponajskuplji stih
- sad krivac me optužuje.

Vesna Parun

My Vietnam

nedjelja , 07.05.2006.

Zar ne vidite koliko me te riječi bole?! A nekada ste mi bili cijeli svijet…I ova rečenica, danas mi je cijeli dan prolazila kroz glavu… »Vidi se koliko vrijediš!»

Image Hosted by ImageShack.us
"Svaki čovjek griješi, mislim da je moja greška živjeti."

My Vietnam

Daddy was a soldier he taught me about freedom
Peace and all the great things that we take
advantage of
Once I fed the homeless, I'll never forget
I look upon thier faces as I treated them with
respect
And

This is my Vietnam
I'm at war
Life keeps on dropping bombs
And I keep score

Momma was a lunitic, she liked to push my buttons

She said I wasn't good enough, but I guess I
wasn't trying
Never like school that much, they tried to teach
me better
But I just wasn't hearing it because I thought I
was already pretty clever
And

This is my Vietnam
I'm at war
They keeps on dropping bombs
And I keep score

What do you expect from me?
What am I not giving you?
What could I do for you to make me OK in your
eyes?

This is my Vietnam
I'm at war
They keep on dropping bombs
And I keep score

This is my Vietnam
This is my Vietnam...


- Pink

Zaspala

četvrtak , 04.05.2006.

3.5.

Nekada, sjedim kraj prozora i gledam u oblake. Zapitam se - koliko će nama trebati da prođemo, ovako, kao oblaci. Da nestanemo, svatko svojim putem. Zašto da prolazimo, kada naše «mi» još nije nastalo.
Činjenica je da se ne trudim dovoljno. Vrlo je jasno. Neka bezvoljnost me obuzela, u trenutku kada nisam marila za sebe. Pokušala sam misliti na sutra. Prazno je. Čini mi se – prerano je. Čovjek koji još živi u prošlosti nespreman je da nauči novo. Nije to davna prošlost. Možda jučerašnja ili prošlih tjedana. Možda je posljedica mog pretjeranog umora. Napori mi nikad nisu bili teški - sigurno sam previše «lebdjela» ovih dana.
Istina je, sjetim se nas svaki dan. Riječi koje su prošle među nama česte su, u svakidašnjem govoru. A ja – netko tko voli buditi uspomene, tko pamti riječi. Želja me pregazila. Stvarno se osjećam zgaženo. Volja sigurno leži negdje u meni, možda je zaspala. Umara i mene.

4.5.

Teško je držati u sebi želju i čežnju. Nemogućnost njenog «ispuštanja» sjeti te koliko si nemoćan kao nesamostalan čovjek.
I sada nije jedan od onih dana kada se osjećam toliko moćno. Previše tražim od sebe. Da se pustim na miru, možda bi bilo…jednostavnije? Ne želim dozvoliti stvarima da same teku od sebe. Previše planiram, ovih dana. A ne planiram ono što bi trebala. Zaboravila sam svoje stvarne obveze.
Želim zagrljaj. Baš mi fali. Umor me napustio. Kava čini čuda u većim količinama. Kako sam samo društveno biće. Poludjela bih da jedan dan ne vidim bar par svojih frendica, da brbljam, da ludim.
Opet previše lebdim. Stalno sam u nekim snovima. Stvaram sama sebi zablude. Previše maštam.
Opet čitam pjesmice. Kako ih volim! Jedna mi se posebno svidjela…

Image Hosted by ImageShack.us

DA SI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i nasmiješena
Ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
Ne može da usne ni u noćnoj travi
Ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako
Nestalno blizu kao kišni oblak
Nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
Pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu
Kao cvijet što spava zatvorenih očiju
Pod bijelim pokrovom snijega u tišini
Kamenih šuma čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
Neveselim vrtovima mojim
Što već sahnu, klonuli od bdijenja.

Ali noć je i svijet je daleko
A ja ne znam mi tvoj. Ptice moje
S tvojih grana su sašle. I sjaj zore
Iz mojih zjena odlazi zauvijek
U uvrijeđenu zemlju zaborava
U kojoj je neznano ime ljubavi.

Vesna Parun

Najteže je svladati samoga sebe

ponedjeljak , 01.05.2006.

JA:
Da li je najbolje pokleknuti pred bolima ili boriti se s nadom u bolje sutra? Trebamo li odustati kod tisućitog sloma ili za inat životu skupljati snagu još jednom, još jednom..?
Nije li uvijek tu onaj mrak, koji nas vara? Ono što ti govori da nemaš budućnosti. Da sve svoje želje možeš pokopati…Da će tvoji snovi ostati neispunjeni. Ono nešto što ti ne dozvoljava da misliš kao optimist. Zapravo jesi optimist. Optimist koji svaki dan trpi druge uvrede, koji svaki dan biva uboden.

JA:
Ali ti si optimist – sutra će biti bolje. Bit će bolje. Uvijek bude bolje, bar na tren, na sekundu. Ali bolje je!
«Ako te sreća napusti, pođi s njom» . Pomisliš li na to, bar kada vidiš da ti je okrenula leđa? Misao…samo je jedan dio. Ali čin ne postoji. Kukavica je. Život je njemu drag, a zna da je on drag sreći. Sreća ne može otići zauvijek…Sutra će biti bolje.
«Ne čini što bi mogla požaliti. Ojačaj zbog sebe. Pokaži im koliko si snažna. Pokaži im – izgradi svoju budućnost na čvrstim temeljima. Pokaži im da nisi propalica kakvom te nazivaju! Bit ćeš nešto važno…bit ćeš važnija od njih. A kada te budu tražili, u budućnosti, s milim riječima, okreni se. Okreni se od njih, kao što su se oni nekada okretali od tebe…Reci im: Propalice ste!»
Sada si slomljena. Jer ne činiš ono «pravo». Ali znaš, jednom ćeš činiti ono što je samo tebi «pravo» i nećeš morati uzimati u obzir njihove riječi. I ako se dogodi da ostaneš na dnu, gdje si i sada – budi sretna. Jer imaš svoje ja. Jer razmišljaš osjećajno i u korist svima. Jer nisi sebična, jer nemaš predrasude, jer si voljena od prijatelja…Jer nisi kao oni!

JA:
Nikada to ne želim postati!

JA:
Budi TI! Cijenjena si…očajanje je samo posljedica straha. Bojiš li se ostati sama? Ne boj se…tu će uvijek biti netko…makar virtualni prijatelj…makar JA… tvoje drugo JA…Želim da budeš jaka! Slušaj me, tješit ću te…Gle i ljubav je tu. TVOJA ljubav je najvažnija. Važnije je voljeti, nego biti voljen…Voli. Pomozi. Sve će se jednom vratiti u tvoju korist. Vjeruj mi, sreća će se vratiti…već ju čujem izdaleka. I ako zastane na čas – ne znači to zauvijek! Ako ostane – ne znači to zauvijek…Stvori svoju sreću. Ostani sebi vjerna. Poštuj sebe, ne ponižavaj se. Voli…

Image Hosted by ImageShack.us

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>