Uhu....tuzno...nemoj ono sa smrti, plasis me :) Ja sve cesce imam taj glupi filing da sam sama na svijetu...ma ne znam.. Nemoj bit u banani, zivot je prekratak...a kurac ko sam ja da to govorim, meni je non stop nesto..aj drz se
14.05.2006. (11:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
browneyedgirl
neću ti govorit o prekratkom životu, uživanju u svakom danu...znam da su te riječi suvišne sve dok ih ti sama ne spoznaš... često sam razmišljala o smrti i navrlo mi je jedno pitanje, ili zagonetka kako god hoćeš: zašto je se svi toliko boje? to jest mnogo je onih što strepe za vlasitu smrt. i baš ono što si napisala da se bojiš tuđe boli, tu te u potpunosti razumim... zapravo cijelom ovom misterijom tjeskobe upravljaju naši strahovi....
14.05.2006. (13:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
razumijem te...nekako sam i ja imala osjećaj da je tuga uvijek tu negdje, oko mene. Pa čak i u trenucima moje najveće sreće...sve više i više mislim da smo sami krivi za to. Možda zato što se ne trudimo dovoljno da otjeramo tugu od sebe, možda zato što nam se ne da jer smo se već naviknuli na to, a možda nam nekad i paše taj osjećaj uvijek prisutne tuge. To je ono što mene najviše plaši. Dugo vremena sam mislila da je tuga uzvišeni osjećaj, tek kada sam osjetila istinsku žalost jasno mi je koliko sam pogriješila. Ne znam ni sama...neki misle da će odgovor naći s onu stranu groba dok ja mislim da odgovore trebamo naći ovdje, za našeg vremena..
14.05.2006. (14:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
teško pronalazi riječi kojima bi opisala osjećaj koji me prožeo dok sam ovo čitala...pretužno...ti si tužna...ne želim da je tako...želim da nađeš makar malu utjehu u ovom suncu koje nas obasjava ovih dana...u pjevu ptica koje čuješ čim ujutro otvoriš oči...u SITNICAMA koje čine život...koje ga čine mogućim za življenje...nadam se....nadam se da ćeš barem na tren osjetiti tu sreću...
15.05.2006. (17:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ja
daj brijes ...
13.05.2006. (23:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Breakdown
... :(... osjećaji nas izgrađuju..a ponekad se čini da nas potapljaju..
14.05.2006. (11:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
kučka u cvijeću
Uhu....tuzno...nemoj ono sa smrti, plasis me :)
Ja sve cesce imam taj glupi filing da sam sama na svijetu...ma ne znam..
Nemoj bit u banani, zivot je prekratak...a kurac ko sam ja da to govorim, meni je non stop nesto..aj drz se
14.05.2006. (11:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
browneyedgirl
neću ti govorit o prekratkom životu, uživanju u svakom danu...znam da su te riječi suvišne sve dok ih ti sama ne spoznaš... često sam razmišljala o smrti i navrlo mi je jedno pitanje, ili zagonetka kako god hoćeš: zašto je se svi toliko boje? to jest mnogo je onih što strepe za vlasitu smrt. i baš ono što si napisala da se bojiš tuđe boli, tu te u potpunosti razumim... zapravo cijelom ovom misterijom tjeskobe upravljaju naši strahovi....
14.05.2006. (13:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
seamaiden
razumijem te...nekako sam i ja imala osjećaj da je tuga uvijek tu negdje, oko mene. Pa čak i u trenucima moje najveće sreće...sve više i više mislim da smo sami krivi za to. Možda zato što se ne trudimo dovoljno da otjeramo tugu od sebe, možda zato što nam se ne da jer smo se već naviknuli na to, a možda nam nekad i paše taj osjećaj uvijek prisutne tuge. To je ono što mene najviše plaši. Dugo vremena sam mislila da je tuga uzvišeni osjećaj, tek kada sam osjetila istinsku žalost jasno mi je koliko sam pogriješila. Ne znam ni sama...neki misle da će odgovor naći s onu stranu groba dok ja mislim da odgovore trebamo naći ovdje, za našeg vremena..
14.05.2006. (14:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
BlackRose28
...jao ovo me strašno podsjeća na moj post 24/09 ''Posjet Prijateljice Tuge'' ...=((
14.05.2006. (17:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
carmina
teško pronalazi riječi kojima bi opisala osjećaj koji me prožeo dok sam ovo čitala...pretužno...ti si tužna...ne želim da je tako...želim da nađeš makar malu utjehu u ovom suncu koje nas obasjava ovih dana...u pjevu ptica koje čuješ čim ujutro otvoriš oči...u SITNICAMA koje čine život...koje ga čine mogućim za življenje...nadam se....nadam se da ćeš barem na tren osjetiti tu sreću...
15.05.2006. (17:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...