Potonule lađe

I.
Nekada, ne razumijem zašto mi se život stalno vrti u krug. Sada, ne razumijem čime zaslužujem biti osoba kojoj se ne vjeruje, smatrana osobom kakva nikada nisam bila. Ne razumijem zašto se «vidi koliko vrijedim!». Zar odjeća, izgled, mora činiti čovjeka u očima oca, kojeg sam, kada sam bila dijete, smatrala pametnim čovjekom vrijednom mog poštenja. Smatrala sam da me, bar u nekim situacijama, razumije. Da mi vjeruje...I da će me unatoč mom oblačenju, mojim frizurama ili ocjenama, smatrati dobrom osobom. Jer davala sam uvijek više nego što sam prihvaćala, da, nekada. Što se promijenilo, jer imam dojam da mi je sada više potrebna pomoć. I ne želim da me se sažaljeva…odavno sam prihvatila činjenice. I majka koja je u očima mojih frendica «tako super žena» izražava bolesna sumnje u mene i moje činove. Rekla bi da sam naivna, propalica, kao i uvijek. I oprostila sam svaki puta, kada su mi nanijeli bol, a nisu shvatili težinu svojih riječi…I ponovo ću oprostiti sve, jer ljutnju smatram samo negativnom! Oprostit ću jer je i meni mnogo oprošteno s njihove strane, ali zaboraviti neću nikada. Ne znam kako da dobijem uvid u njihov svijet i želje? Znam, znam…želja im je da učim, da si stvorim budućnost. Da izgledam onako kako oni to žele i da budem savršeno ozbiljna. A ja to ne mogu. Ja jednostavno ne želim pustiti ono što mene čini osobom kakva sada jesam. Već duže vrijeme prestala sam tražiti od njih ono materijalno. Sumnjam i u to da ću upisati bilo kakav fakultet, jer vjerojatno nisam dostojna njihovih novaca. Jer se i sami tuže za svaku kunu potrošenu s moje strane ili traže nešto za uzvrat, hm «Pa sve ti kupujem…blabla». Poželjela sam otići daleko, stvoriti sebi svoj mali svijet, da oslobodim njih i sebe patnji. Jer imam dojam da sam postala previše teška. Rijetko, kao što je to bilo jučer, pomislila bih da bi bilo bolje da ne postojim. Vjerojatno bi im bilo lakše. I imam dojam da im je teško sve, štogod imalo veze sa mnom. Iako nisam jedina kćer – uvijek sam teži slučaj. Ne znam što da činim da me lakše podnesu. Jer sam, izgleda, samo ja njihov problem. Jer sam krivac za sve pogrešno učinjeno. Kao neka žrtva. Jesam li stvarno kriva? Ne, kažu da je krivac moj izgled, moje ocjene… Ne znam kako sam uspjela stvoriti se lošom osobom u njihovim očima? Vjerojatno je to ono moje «ja» koje se ne želi pretvarati. Ona iskrenost kojom sam odgajana i koja izbija iz mene, previše – a ta iskrenost, moja osobnost, nije dovoljno dobra?
Unatoč svemu ja živim. Živim kao i do sada, možda vrijeme čak i bolje iskorištavam. Volim se smijati…i voljela bih da mi je dozvoljeno smijati se – bez one sumnje da sam «uzela nešto»…
Ali smijem se i živim. I živjet ću. Ne želim odustati. Nada umire zadnja.



II.
Jel' ja pretjerujem? Rekla si – da sve to nije tako strašno. Ali ne znaš kakva je bol, biti povrijeđen od osoba s kojim si odrasla, koje si smatrala svojim prijateljima i s kojima si uvijek bila iskrena. «Vidi se koliko vrijediš!» Što da još činim da zavrijedim biti čovjek? Jesam, osjetljiva sam, rekla bi – ne smiješ to biti. Ali ja se ne mogu učiniti drugačijom. I jedini izlaz je razgovor…uzaludno je pokušavanje izvlačenja tog razumijevanja od tebe. Ali zahvalit ću ti – jer me slušaš – iako me ne razumiješ, važno mi je što me slušaš i pokušavaš pokazati mi sve ono lijepo. I kada lađa potone, moguće je da ostane čovjek, da preživi. Teško je bez potpore, te «lađe» tzv. obitelji. Zamisli da se tvoj otac, tvoja majka i tvoja sestra okrenu protiv tebe. Da svi dijele ono mišljenje da si «propalica» i da to svaki dan slušaš. Pitam te, kako bi se ti tada osjećala? Bi li pomislila «Ako oni svi misle isto, da li je to možda stvarno istina??». Bez one lađe, sama nasred mora? Ne bi ti bilo svejedno… Ja sam počela razmišljati o tome koliko sam zapravo vrijedna…? Da li previše dobro mislim o sebi…?
Uvijek se pitam «Zar mora toliko boljeti?» Mene boli, i boli me već dugo, a toliko je neprimjetno. I naravno, plačem kada sam sama, jer ne znam drugačije…I kako da ti objasnim da sam sretna što te imam? Da sam sretna što živim, unatoč boli koja je uvijek tu. I da ne mora sve biti savršeno…ali opet često razmišljam o obitelji, moja žalost za njima je često primjetna. Fali mi prava obitelj i mislim da to nikada neću imati, zato žalim. I to je ono za čime najviše žalim trenutno. Ovaj blog, koji pišem, samo je moje trenutačno stanje, u trenutcima razočaranja. Nisu to velike riječi. Samo riječi slomljene duše - U jednom trenutku. Nešto čemu se povjeravam kada sam sama, jer ne volim biti sama s obitelji. Ta samoća me čini tako slabom osobom, jer se osjećam kao u kavezu s vukovima. Jer su svi oni protiv mene…
I trudim se da ti i ja svaki dan provedemo zajedno bar onih sat vremena…jer me činiš sretnijom, jer nisi pesimist kao ja i jer uvijek iz mene izvlačiš ono sretno «ja»…Puno mi značiš…Puno mi značite obje. Jedine ste koje ste tu i na ovom mjestu sa mnom. Hvala. Sretna sam kada sam s vama. Sretna sam kada nisam sama sa ljudima koji me osuđuju. sretna sam kada čitam pjesme, kada vidim koliki su patili...Sretna sam što ovdje svaki dan vidim komentare ljudi koji znaju kako je to…Oni koji to shvaćaju kao trenutačnu stvar – vrijeme kada su emocije najjače i popraćene suzama, to je vrijeme kada pišem. Hvala vam…svima.

X.

Sav trud života moga
Okrenut bješe drugima.
Ne vjerovah u Boga
Al povjerovah ljudima.

Oprostih svakome
A da i ne znam zašto
I kandže lakome
I nadmetanje tašto.

I jer izbrusih povjerenje
Da sija kao drago kamenje
- sad meni se ne vjeruje.

Bezazlenost jer uzvisih
U pjesme ponajskuplji stih
- sad krivac me optužuje.

Vesna Parun