Zvijezda

Ja sam zvijezda.

Im nas mnoštvo
Tamnih i svijetlih
Hladnih i toplih
Ja gorim

Neke su tmurne poput tamnih oblaka
Druge sjaje svojim svjetlom
Okružene svojim mjesecima
A opet samotne, u suštini

I u mnoštvu zvijezda
Opet stojim sam

Gle koliko nas je!
Krasimo život ljudima
Slušamo neke riječi
O svojoj ljepoti u noći

Ja gorim u čežnji
Za dodirom

Stoti

Nisam dugo sjedila sama u tišini.
Bez glazbe, zvukova. Sama sa svojim mislima.

Postoji li neka crna rupa u meni, koja proždire sve?
Trenutno...ne znam. Čitam jedan stari tekst. Davno, davno prije. I pitam se, jesam li još uvijek izgubljeni slučaj?

To što tražim - je li to apstraktna slika u mojoj glavi, koja nikome nije razumljiva, osim meni? Jesam li težak malj ili sam možda... Stara nepomična vitrina. Koju se može pomaknuti samo rastavljanjem. Pa onda, kako vratiti sve na mjesto, neoštećeno.

Susreće li se svaki čovjek s trenucima kada ne zna. Kada ne zna treba li biti drugačiji čovjek.
Moje misli su meni sasvim razumljive. Zašto je onda toliko teško opisati ih nekom drugom. Jesu li moje čežnje ludilo?

Želim biti bolja osoba. Nečiji potporni stup. Snaga. Samo...ne uspijevam. Svaka prepreka me vraća unazad. Odbijam se od zidove kao gumena lopta. Odbijam i vraćam.

Nekada, kao danas, osjećam se nevažno. Zapravo, osjetim koliko sam nebitna čestica u moru njih. Treba li se čovjek tako osjećati? Kako se ljudi ne izgube u tom vrtlogu svega? Imaju li više snage od mene ili je moja greška to što želim previše. Previše ljubavi?

Nekada, kao danas, osjećam se kao netko tko ne smijem biti. Novi pečat na starom papiru, ponovna potvrda nečega što sam nekada bila. A mislila sam da je to samo pogreška u administraciji. Da nisam ja to , ta davno nažvrljana slova. Ali eto. Možda ipak jesam.

Stojim između želje da mijenjam sebe i odbijanja da promijenim druge. I što više pokušavam razumijeti to sam više izgubljena, u svojim mislima.

Is it true?

Is it possible that life became a circle of nothing?

Theres sugar on your soul

Jednostavno sam došla, ponovo. Klik - sekunda, tako nekako. Jedan pogled u prazno, tišina i tu sam.

Pokušala bih opisati taj osjećaj. Zove se: sebičnost, zanemarenost, tuga, samoća...jad? Opet mi se piše u muškom rodu. Meni odgovara.


Nedostaješ mi.
Pokušao sam ti prići, ali danas mi to nisi dopustila.

Svaki put kada nestanem sa tvog perifernog vida
tvoje obrve se namršte. Glas ti se promijeni. Tvoj lice se zakreće u nekom drugom smjeru.
Kada nisam u blizini ti se odmičeš dalje. Zatvaraš me u neku vrstu kaveza kako ti ne bih mogao prići,
tu i tamo baciš mi kost pažnje ili me pogladiš riječima.
Jao, tada sam najsretniji. Ponosan što si tu i što si moja.

Ali nestaneš. Ne zadržiš se dugo. Slamaš me, znaš li?
Moram ti se primicati postupno, kao neki stranac. Pružati ti ruku
i sve dok ne odlučiš okrenuti glavu
ja niti neću uspjeti.
Uzaludno te tražim rukama,
uzalud kada ne uspijevam.
Jer doći ću do tebe - onda kada ti to odlučiš. Niti prije, niti kasnije. Neutjecajan?

Osjećam se i opečeno. Kao da sam rekao nešto što nisam smio
pa sam dobio šamar od majke. Kako da dalje opišem? Ne znam.
Nekakva "čama". Nije niti prazno, nego je nekako teško. Kao neki teret na grudima, kliše.
Izjedeno? Ili...nagriženo? Blizu.

Nepotrebno!

Da, nepotrebno. Nešto kao one proculanske figurice koje se čuvaju na vitrinama.
Kao jedan od sto satova na zidovima ili... išarani papir u hrpi čistih papira.

Svejedno volim i svejedno želim. Želim tebe i ne mogu si pomoći.

Volio bih da me trebaš bar nekada. Da ti ponesem većicu iz dućana ili...štogod.
Volio bih sad plakati. Volio bih i spavati, ali ne mogu.
Volio bih i da me nazoveš i izbaciš sve što je loše iz sebe.
Volio bih da se nasmiješ mojim slikama
one koje sam ti poslao kako bih te oraspoložio. Bezvrijedno. Beskorisno?
Jesam li od ikakve koristi, ikada, tebi. Jesam li uopće.
Volio bih da ima koristi to što pravim budalu od sebe. Da ima RAZLIKE.
Volio bih da osjetim da to nešto znači. Volio bih da mi daš do znanja da nije isto
kada šutim i kada govorim. Postojim li?

Je li isto kada sam tu i kada nisam?
Ima li RAZLIKE?

Ja možda ne postojim, a ti želiš umrijeti.

Moja bit je uvijek bila, živjeti za nešto.
Za ljubav, prvenstveno.
Nikada nisam ni volio živjeti samo radi sebe,
zar to ima smisla?
nikada nije imalo smisla
živjeti kako bih samo postojao.
Ja bih morao živjeti za tebe, ali ne mogu!
Ne mogu,
ako mi okrećeš leđa.

nedopuštena žudnja

Stavila je svoje nježne dlanove na njezina prsa. Toliko lagano i tako polako. Bila joj je previše blizu i to ju je izluđivalo. Iako je prvenstveno htjela odgurnuti...kada joj je dotakla tijelo zaboravila je sve svoje namjere. Neke vatrene struje su joj prolazile utrobom. Dok je obrazom doticala kosu. Odmicala je glavu znajući da će, dođe li bliže njenim usnama, otpustiti sve lance koji ju drže.
Stajala je blizu. Toliko blizu da je osjetila svaki dio njenog tijela. Disala joj je pokraj uha. Svoje ruke pružila ka njenom struku pa prema njenim leđima. I točno iznad remena su ostale stajati. Prstiju njezno zabodenih u njenu kožu.
Primicala je usne njenom licu. U trenutcima je imala osjećaj kao da joj gore noge, a gorjela je cijela. Govorila je "nemoj", a onda bi ju snažno primila i privukla k sebi. Kao da ju želi u sebi...i kao da joj njihov doticaj nije dovoljan. Istovremeno bi okrenula glavu svaki puta kada bi se te usne premještale s jednog obraza na drugi. "nemoj" - a tako bi ju snažno poljubila, ponovo, bez kajanja. "nemoj" - a tako bi joj dlanovima pokrila lice, leđa, prsa...a tako bi joj skinula odjeću i slušala njezine uzdahe. A tako bi ovaj ples tijela pretvorila u pjesmu uzdaha i dodira. "nemoj" je govorila. I držalo ju je na niti, a istovremeno svako "nemoj" zapalilo bi i to malo zraka između njihovih stisnutih tijela, obraza koji se dodiruju, mirisa žudnje i one niti koja ih drži da to sve ne učine.

Oznake: žudnja

Umoran sam.
Dušo, umoran sam od traženja,
Iako bih te tražio još vjekovima.

Siguran sam
Da znam gdje se nalaziš.
Samo si toliko visoko!
I kao da si svakim danom sve višlje.

Moje ruke me izdaju.

Umoran sam.
Ne mogu više povrijeđenih dlanova
Po oštrim stijenama.
Ne mogu više suhih stopala
Po vrućem kamenu.

I volio bih! O, kako bih volio
Penjati se, grabiti,
Bacati kristalčiće planine
Golim rukama...

Samo što se svakim mojim korakom
Odmičes.
Kao da se nisam ni pomaknuo.
Kao da se nisam digao s tla.
A pogledaj me,
Stojim tu
Između tebe, nedostižne
I hladne, tvrde zemlje.

Oznake: bol duše

snovi o zvijezdama

"snovi ne poznaju granice" - čula sam.

Kako je samo stvarno, zar ne? Još kada živiš svoje snove. Kada si oblak tjeran samo vjetrovima svojih želja, svoga srca. Granice...nemaju tvoji snovi, ali ih imaju tvoji ciljevi. Imaju prepreke, ograde, duboke vode i visoke planine. Ne spriječava te. Ipak su snovi jači. Nekako jasniji. Nekako vođeni tvojom ludošću!

Dođe i onaj čudan trenutak kada misliš da si stao. Volja je negdje zalutala okolnim putevima. Nanjušila trag nekog drugačijeg življenja ili jednostavno zalegla u hladu, sjenkama umora. Misliš da ne postoji šansa da se više pokrene ili probudi. Ili ako se probudi da će zaboravno krenuti u drugom smjeru. Ne obazirući se na put kojim je krenula danima prije. Čini ti se da si ju izgubio iz vida kao avion koji je davno odletio.

I onda, nenadano, bezveze...stvori se pred tvojim očima kao nekakva skakutava ptičica. Poletna i blesava. Pa se onako umoran od lutanja i traženja novog mjesta gdje ćeš postaviti šator vratiš na put, za njom. Entuzijastičan, ni sam ne znaš od kuda ili kako. I nikada se nisi nadao da će se vratiti i da ćeš krenuti za njom, ali eto, dovoljno je bilo da joj ugledaš jedno pero s repa i da ti se oči zasjaje kao djetetu koje plače. Samo taj pogled, jedan treptaj i jedan korak - dovoljni da ju pozovu u tvoje naručje. Još nisi ni svjestan toga, a već, opet, hodaš u korak s njom.

Sada si ponovo u vrtlogu svojih snova. A jao meni, kako je to kada sanjaš nedokučivo. Kada sanjaš zvijezde! Samo pružaš ruke u pravcima do kojih ne možeš doći...jer...gledaš u nebo, ne znaš kuda i po čemu gaziš. Ne vidiš svoja krvava stopala ni svoje slomljene noge. Ne vidiš, zapravo, da nikuda ne ideš. Da se ne mičeš. Da su to samo snovi kojima pružaš ruke dok hodaš, ni sam ne znaš u kojem smjeru.

I eto. Sada si svjestan toga da su ti noge slomljene i stopala krvava. I nije prošlo ni dva-tri treptaja, a već si vratio pogled nazad ka zvijezdama i ludonastavljaš pružati ruke, živjeti u snovima.

I nije to najgore, nije bol, niti krv koju ostavljaš za sobom. Najgore je, čovječe, što lomiš svoje srce. Svjesno.

Oznake: snovi, želje, ljubav

Trn

Taj je trn pravilan, oštar i tvrd.
Crn je poput noći bez mjesečine.

Taj je trn u mome mesu. U mome srcu.

Oznaka je na mojoj koži i put u mojoj unutrašnjosti.

Taj je trn hladan i gladak. Bistar i nemiran.
Uvlači se duboko i boli.

Taj je trn nepodnošljiv, gorak i suh.
Ružan i mrk.

Moja svakidašnjica. Bol svakog pokreta. Razlog mog zaustavljanja.



Nisam još čula sve od tebe. A tako bih htjela. Zavedena sam nekim tužnim mislima. Sve su kao trnje obavijene oko moga trupa.

Ne. Neću. Nikada.

Bila sam nepobjediva u nekim trenutcima.
Nizali su se zarezi u mom životu. Mislila sam da ću i njih ostaviti iza sebe.
Da je počeo ples moga življenja i da sam u potpunosti predana pjesmama gitare.

Mislila sam da je negdje, tamo daleko, onaj rijetki endemski cvijet usađen u predivnim vrtovima koji me još čekaju. Da čekaju da doputujem teškim kolima. Polako, ali sigurno.

I tako, dok sam svirala, a kočije me ljuljale kroz prašinu, neka je kap kiše, potpuno neočekivano, pala na moje trepavice. Znala sam da nije vrijeme za nedokučive puteve, da nije trenutak da kročim stopalima na osunčane oblake. To je samo sunce zasjalo, pa me zavaralo, da nije jesensko jutro.
I mada sam znala, krenula sam neobuzdivo, u meni dosad nepoznatom, smjeru.

Eh srce, što nisi slušalo kada sam rekla da ideš u ponore.



Sada je prekasno za kišobrane, za bježanje.
Sada, srce, kada si tu na pola puta, na čistini... između hladnih, crnih stijena koje si ostavilo iza sebe i zelenih bregova koje si tražilo, sada kisneš.

Još kada bi ta kiša mogla ugasiti plamen koji gori u meni, ali...
Ja i dalje gorim. I kisnem.

Oznake: pain, rain, love

Vrata

Shvatih. Odlučih. Želim. To i ništa više, ništa drugo.

To je moja odluka.

I neću ustrajati ako ti to ne želiš.

Zatvaram vrata i odlazim u...neku drugu sobu.
Bez stvari, bez namještaja, bez sjete i osjećaja.
Bacam ključ i ostajem tamo.
Izaći ću tek kada uspijem otvoriti prozor ka svijetu.
Ali više se neću moći vratiti u tu sobu, u kojoj si,
iza zaključanih vrata.

Samo moraš reći da me ne želiš više u svojoj sobi.

Oznake: ljubav

Volim pisati u muškom rodu

U meni je neki nemir. Neka tuga, samoća. Ne znam razlog. Znam da sam usamljen. Znam da mi nedostaje, netko... Htio bih umrijeti, već dugo. Znam, glupe pomisli, znam. Znam, netko bi cijenio da živi, da može živjeti. Oko mene se događaju pogrebi. Svijet je žalostan. I ja sam.

Možemo li se zamijeniti? Meni se ne živi više. Već dugo.

Imam sve što bi netko poželio. Dobar posao, novac, koji potrošim na brzinu na neke djevojke, nevažne, prolazne. Na izlaske, na zabave, alkohol, cigarete. Provodim se dobro. Ljubim neke usne, diram neka tijela, stapam se u nježnostima s raznoraznim nepoznatim bićima. Nedostaje mi nježnosti. Nedostaje mi polagano jutarnje buđenje s nekim koga volim i tko zapravo i mene voli. Pa kavica, doručak, šetnja... Zajednički planovi za ljeto. Nedostaje mi.
Zato se probudim tužan. Ništa od toga nemam. Živim sam. Sam za sebe. Pa morao bi se voljeti, da živiš za sebe!

Želim živjeti za nekoga. Želim da netko živi za mene.

Nema smisla.



Pao sam, kao kamen,
Kao bačen iz neke daleke obećane zemlje
u pustoš.

Kao kamen sam hladan.
Siv, oštrih rubova.

Po meni sada padaju
kaplje kiše, rose,
snjegovi.
Preko mene gaze čudna bića,
Pomiču me, guraju, bacaju.
Bespomoćan gledam u nebo,
plavo, nedostižno.

Kamen sam. Podigni me.

Oznake: Bol, tuga, usamljenost, smrt

Boli

Boli. Boli. Boli.

Fragile

Volio bih hladan na zemlju pasti.
Da me poljeva kiša.
Volio bih vidjeti oči njene, prije smrti.

O zar ništa ne boli jače.

Boli.

Poslušaj note moje pjesme.

Hladno je.
Tu su dvije šalice kave. Posteljina je razbacana.
Cijenila sam ono što se dogodilo sinoć. Ništa.
Nisam htjela ništa...samo mi je pasalo društvo.
Tijelo obavijeno oko moga i san.
Cijenim i to što nije prisiljavala nikakav dublji fizički kontakt.
Ne privlači me, ali je privlačna.

Sinoć sam izašla, tijelom.
Moja je duša ostala negdje u duplom pelinu.
Ta djevojka je bila tamo...htjela je...mene, valjda.
Nisam htjela da me želi. Pa ja sam samo isprazno tijelo.
Gledali su me s čuđenjem.

Wow...cura je zgodna. Nabacuje ti se...da tebi se neda?

Ljubila me. Nisam se mogla prisiliti da ju želim.
Moje su misli bile daleko. Moje su oči bile uprte u zemlju.
Zašto bi htjela okusiti tu bol na mojim usnama?
Nekada...kao da kad manje mariš ljudi te žele još više.
Nisam bila uznemirena. Čak ne mogu reći ni da sam bila tužna.
Samo sam postojala.

Želje, strasti... nekako toga nema.
Sve je postalo tako fizičko, a ja previše cijenim riječi.
Nije postojala ta dubina.

Postala sam sjajna, skliska površina.
Gorčina i bol su tu. Sve ostalo otpuhano je perje.

Razmišljala sam. O ljudima. Uglavnom o njoj.
Kako dobro glumi! Ajme, pa ona je zaradila Oskara!
Koristi druge ljude kako bi se osjećala bolje. Da, malo pričam s tobom o svom privatnom životu, malo ti se povjerim, malo te koristim kao ispušni ventil. Ne trebaš mi. Zapravo si samo tu da sebi ugodim. Da se prestanem na jedan dan osjećati i ponašati kao idiot. To mi treba nekada. Dižem si ego. Puna sam sebe sada...

Baš mi je drago, jebeno. Ako tvoja sreća leži na stotinu slomljenih duša, onda si jebeno dobra osoba.
Savjest? Ne bih rekla. Kakva savjest...

Zaboravi. Već sam prestala razmišljati i tebi. Bar onako kako sam razmišljala prije. Izašla sam, kao i uvijek. Pričala s curama. Jedna je pošla sa mnom. Imale smo ugodnu noć. I jutro. Pa nisi jedina na svijetu, haha... Kao da si nezamjenjiva. Vjerojatno bi mi bilo grozno s tobom. Vjerojatno si užasno loša u krevetu, oh, to uopće nije dobro. Cijenim seksualni čin previše. Vjerojatno si posesivna kada se jednom zakačiš. Ne, ne bi ni to išlo. Daj mi moj mir i moju slobodu. Znam da se na prvu činim kao milo djete, osjećajno, ali zapravo...nisam ti ja to. Ja sam jebeni kreten. Evo, skupljam trofeje. Ne sjećam se više svih onih tijela koja su tu ležala. Zabavimo se, odu. Ne javljam se. Misliš da to nije tako i nakon tebe? Misliš da umirem i plačem pred televizorom? Ma daj. Molim te.

Obična si. Nisi ništa posebno. Malo si me nadahnula. Hvala ti na tome. Pišem ponovo, jer eto...otkrila sam moć riječi. I to je sve. Zapravo si nezrela. Tužna. Bezobzirna. Zašto bih htjela biti dio toga? Ne treba mi to. Ti ćeš lijepo nastaviti s dečkima, jer su jednostavniji. Njima je lakše manipulirati, oni te drže kao kap vode na dlanu. Vodit ćeš i dalje svoj isprazan život. Gle, mazi me, pazi me, ja sam predmet njegovog obožavanja! Nećete pričati, jer nećete imati o čemu. Samo što ćeš bit idiot sa svojim osobnim malim obožavateljem.

Ne želim ti više pisati. Mislila sam da ćeš nekad htjet bit moj ispušni ventil, ja tvoj. Nekad pričati s nekim s kim se nađeš na istim temama. Ali ja nebih mogla živjeti s tobom. To što ti radiš to je ponižavanje. To nije neki lajfstajl. Te stvari baš i nisu smiješne. Umjesto da se smijem, mislim "aa...jadna..." Poor thing. Nastavi svoj tužan život. Taj ti je najdraži, najbolji...ionako nema sreće za tebe. Vjerojatno si ju davno odjebala.

O da, lijepa si. Središ se. Izgladnjuješ se da budeš sexy, jer očito sama sebi ne valjaš. Onda naleti netko kao ja tko ti pokloni malo više pažnje, sluša te, govori ti kako si predivna...Napušeš se. Odeš.
A nemaš pojma koji je prvotni cilj bio. Cilj je bio da te dobijem. Da budeš moja, dušom, tijelom. Da se raspizdiš, da natankaš moj ego. Onda bih vjerojatno otišla...Jer bih dobila ono što sam htjela. Samo što si ti dobila ono što si ti tražila, prije mene. Još je malo nedostajalo da se moj ego napuni. Ipak je očito malo veći od tvoga. Idem do krajnjih granica.

Ovako...srele su se dvije iste. Tvoja je energija bila malo jača. Preuzela si kontrolu. Punili smo tvoj ego malo više od moga. Okrenula si tok u svom smjeru. Wicked game. Nisam to dobro odigrala.