Marketing
Ne. Neću. Nikada.
Bila sam nepobjediva u nekim trenutcima.
Nizali su se zarezi u mom životu. Mislila sam da ću i njih ostaviti iza sebe.
Da je počeo ples moga življenja i da sam u potpunosti predana pjesmama gitare.
Mislila sam da je negdje, tamo daleko, onaj rijetki endemski cvijet usađen u predivnim vrtovima koji me još čekaju. Da čekaju da doputujem teškim kolima. Polako, ali sigurno.
I tako, dok sam svirala, a kočije me ljuljale kroz prašinu, neka je kap kiše, potpuno neočekivano, pala na moje trepavice. Znala sam da nije vrijeme za nedokučive puteve, da nije trenutak da kročim stopalima na osunčane oblake. To je samo sunce zasjalo, pa me zavaralo, da nije jesensko jutro.
I mada sam znala, krenula sam neobuzdivo, u meni dosad nepoznatom, smjeru.
Eh srce, što nisi slušalo kada sam rekla da ideš u ponore.
Sada je prekasno za kišobrane, za bježanje.
Sada, srce, kada si tu na pola puta, na čistini... između hladnih, crnih stijena koje si ostavilo iza sebe i zelenih bregova koje si tražilo, sada kisneš.
Još kada bi ta kiša mogla ugasiti plamen koji gori u meni, ali...
Ja i dalje gorim. I kisnem.
Post je objavljen 28.07.2014. u 18:29 sati.