Stoti

Nisam dugo sjedila sama u tišini.
Bez glazbe, zvukova. Sama sa svojim mislima.

Postoji li neka crna rupa u meni, koja proždire sve?
Trenutno...ne znam. Čitam jedan stari tekst. Davno, davno prije. I pitam se, jesam li još uvijek izgubljeni slučaj?

To što tražim - je li to apstraktna slika u mojoj glavi, koja nikome nije razumljiva, osim meni? Jesam li težak malj ili sam možda... Stara nepomična vitrina. Koju se može pomaknuti samo rastavljanjem. Pa onda, kako vratiti sve na mjesto, neoštećeno.

Susreće li se svaki čovjek s trenucima kada ne zna. Kada ne zna treba li biti drugačiji čovjek.
Moje misli su meni sasvim razumljive. Zašto je onda toliko teško opisati ih nekom drugom. Jesu li moje čežnje ludilo?

Želim biti bolja osoba. Nečiji potporni stup. Snaga. Samo...ne uspijevam. Svaka prepreka me vraća unazad. Odbijam se od zidove kao gumena lopta. Odbijam i vraćam.

Nekada, kao danas, osjećam se nevažno. Zapravo, osjetim koliko sam nebitna čestica u moru njih. Treba li se čovjek tako osjećati? Kako se ljudi ne izgube u tom vrtlogu svega? Imaju li više snage od mene ili je moja greška to što želim previše. Previše ljubavi?

Nekada, kao danas, osjećam se kao netko tko ne smijem biti. Novi pečat na starom papiru, ponovna potvrda nečega što sam nekada bila. A mislila sam da je to samo pogreška u administraciji. Da nisam ja to , ta davno nažvrljana slova. Ali eto. Možda ipak jesam.

Stojim između želje da mijenjam sebe i odbijanja da promijenim druge. I što više pokušavam razumijeti to sam više izgubljena, u svojim mislima.