Zaspala

četvrtak , 04.05.2006.

3.5.

Nekada, sjedim kraj prozora i gledam u oblake. Zapitam se - koliko će nama trebati da prođemo, ovako, kao oblaci. Da nestanemo, svatko svojim putem. Zašto da prolazimo, kada naše «mi» još nije nastalo.
Činjenica je da se ne trudim dovoljno. Vrlo je jasno. Neka bezvoljnost me obuzela, u trenutku kada nisam marila za sebe. Pokušala sam misliti na sutra. Prazno je. Čini mi se – prerano je. Čovjek koji još živi u prošlosti nespreman je da nauči novo. Nije to davna prošlost. Možda jučerašnja ili prošlih tjedana. Možda je posljedica mog pretjeranog umora. Napori mi nikad nisu bili teški - sigurno sam previše «lebdjela» ovih dana.
Istina je, sjetim se nas svaki dan. Riječi koje su prošle među nama česte su, u svakidašnjem govoru. A ja – netko tko voli buditi uspomene, tko pamti riječi. Želja me pregazila. Stvarno se osjećam zgaženo. Volja sigurno leži negdje u meni, možda je zaspala. Umara i mene.

4.5.

Teško je držati u sebi želju i čežnju. Nemogućnost njenog «ispuštanja» sjeti te koliko si nemoćan kao nesamostalan čovjek.
I sada nije jedan od onih dana kada se osjećam toliko moćno. Previše tražim od sebe. Da se pustim na miru, možda bi bilo…jednostavnije? Ne želim dozvoliti stvarima da same teku od sebe. Previše planiram, ovih dana. A ne planiram ono što bi trebala. Zaboravila sam svoje stvarne obveze.
Želim zagrljaj. Baš mi fali. Umor me napustio. Kava čini čuda u većim količinama. Kako sam samo društveno biće. Poludjela bih da jedan dan ne vidim bar par svojih frendica, da brbljam, da ludim.
Opet previše lebdim. Stalno sam u nekim snovima. Stvaram sama sebi zablude. Previše maštam.
Opet čitam pjesmice. Kako ih volim! Jedna mi se posebno svidjela…

Image Hosted by ImageShack.us

DA SI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i nasmiješena
Ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
Ne može da usne ni u noćnoj travi
Ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako
Nestalno blizu kao kišni oblak
Nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
Pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu
Kao cvijet što spava zatvorenih očiju
Pod bijelim pokrovom snijega u tišini
Kamenih šuma čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
Neveselim vrtovima mojim
Što već sahnu, klonuli od bdijenja.

Ali noć je i svijet je daleko
A ja ne znam mi tvoj. Ptice moje
S tvojih grana su sašle. I sjaj zore
Iz mojih zjena odlazi zauvijek
U uvrijeđenu zemlju zaborava
U kojoj je neznano ime ljubavi.

Vesna Parun

<< Arhiva >>