Žudnja
petak , 31.03.2006.Čudno je to kako ne razmišljam o tome što će biti.
Nisam, do sada, nijednu misao potrošila na naš susret. Ni ne znam, zapravo, da li ćemo se uopće vidjeti. Iskreno, ni nemam neku želju.
Možda si sebi stvorila novi život, daleko od našeg starog društva.
Pitam se, da li će me uhvatit opet ona «groznica» kao i zadnji puta…i da li ćeš se ponašati kao prije.
Jesi li zaboravila šta sam rekla na rastanku? Možda sam ja zaboravila. Tako se osjećam. Pomalo isprazno. Možda je to zbog suza koje su danas izbile iz mene. Ali ne, nisu bile za tebe.
Ne mogu spavati, prošlo je pola noći i najradije bih sada i dalje sjedila u mraku i slušala naše pjesme, ne prisjećajući se više tebe.
Nije me bilo pet mjeseci. Sigurno nisi marila za mene. A ja se tebe sjetim svaki put kada pustim «Uspomene». Sjećaš se? Tvoja pjesma. Koju si toliko voljela zbog njenih riječi, namijenjene nekoj svojoj staroj, nedostižnoj ljubavi. «Svake noći sanjam tvoje oči…»
A ja sam si previše toga «umislila». Pogledaj sada, ne diraš me više! Ništa ne osjećam. Mrtva sam hladna, hladna prema tebi. Ali znam…kada bi mahala da bih dotrčala kao neko malo naivno dijete.
Razlikujem žudnju od ljubavi. Ti si samo moja žudnja.
komentiraj (6) * ispiši * #
Ponovo je tu
četvrtak , 30.03.2006.Imam osjećaj da…se nada ponovo vraća.
Imam osjećaj da su ljudi počeli vjerovat u mene. I oni koji me jedva znaju, svaki dan me podržavaju. Kažu «Možeš ti to!» I to mi je dovoljno.
Imam osjećaj da sam postala jača! Jedan sitni korak naprijed, ali dovoljan.
Primila sam neočekivanu podršku, kao da je znala kada treba doći.
Polako gledam kako se jedno staro, zaboravljeno prijateljstvo vraća,
I podrška toga novonastalog - starog prijateljstva znači mi više nego išta. Sada, kada ju trebam najviše, ona je tu.
I voljela bih joj se zahvaliti. No imam dojam da je prerano za to.
Prerano da učinim prvi korak. Da joj zahvalim što mi pomaže da se provučem kroz sranja koja mi se svaki dan događaju zbog «drugih».
Nesvjesno. Sve je nesvjesno – namjerno. Podsvjesno. (postajem si smiješna). Razumiješ li?
I…cijenim ju. Počela sam ju cijeniti, više nego ikoga.
N kraju krajeva, ne shvaćam zašto. Čime sam zaslužila da mi se tako obraća? Zašto?
Možda sam se ponašala kao zadnja glupača, ne znam, možda sam i previše grešaka učinila, , ali vjerojatno premalo da bi se stara vremena izbrisala.
Možda je shvatila, da mi nije lako. Iako znam – nije ni njoj. Ali ona je jača, ona se uspijeva oduprijeti, a ja to ne mogu…sama.
I samo joj želim reći hvala. Hvala na podršci.
Hvala što si mi uljepšala život. Što si shvatila da mi treba nečija ruka, jer sam slaba…sama. Od obitelji ništa ne mogu, ionako, očekivati. I…iako ti još ništa nisam rekla, imam dojam da sve znaš. Da, možda i ovo sada čitaš, iako nikada riječi nisam izgubila o ovom «mjestu». I voljela bih to znati.
Sada bih mogla zaplakati, od radosti. Jesmo li sada, napokon, opet dobre prijateljice? Kao u ona stara vremena? Možda i bolje? Mogu li ti sve povjeriti? Prepoznaješ li se u ovome?
Da, stara vremena…»izgubila» sam se iz tog društva. Jer sam shvatila da se ne uklapam. Da smo različite. Da ne bi prihvatile moje pravo lice. I odmicala sam se, neprimjetno.
A sada si došla ponovo. Nekako…drugačija! Samo ti, si shvatila. I nemaš pojma koliko mi znači tvoja podrška. To što si spremna učiniti mnogo toga za mene, da bi me izvukla iz govana u koja sam se sama uvalila! Jer…ne mogu…sama.
Hvala.
komentiraj (10) * ispiši * #
"Strofe u noći"
utorak , 28.03.2006.PART I.
Mrkla noć upala je u sobu, a ja sjedim sama dok me misli lome i duša razdire kao da se želi osloboditi moga tijela. I ovo fizičko danas ništa mi ne znači, kada neprestano čujem srce kako tuče neumorno i glasno. U ogledalu vidim sada samo to srce i zvuk njegov pretvara se u sliku umorne i zamišljene djevojke.
Misli bez izvora ukopale su neku duboku jamu u ovoj praznoj noći. Svaki zvuk koji se došulja do sobe protrese mi tijelo i kao jeka ponavlja se u glavi. A oko mene leži samo neka tiha praznina. I ta praznina straši me… i guši, dok misli kao razuzdane hvataju zalet u neku nepredvidljivu budućnost...
PART II.
Zašto noću ja moram bdjeti, dok ona umiva svoje lice ljubavlju?
Za tom strankinjom čeznem, a ljubavi joj ne poznam.
I ne poznam joj mane. Ne poznam dušu. Ali način na koji se kreće i umorne poglede koje mi je uputila u hladnoj jesenskoj noći, volim kao Boga.
A kada me netko pita zašto prolijevam suze na ovako čaroban dan i zašto mi osmijeh glumi masku – ja ću poći u mislima njenim rukama i zamoliti ju da mi ispriča priču, zakopanu duboku u srcu.
I ako me taj netko pita kako mene – jedan hladni zid – učini čežnja tako žaobitnom, leći ću pogledom na zemlju i zamrijeti u stvarnosti...
FOR : XOX
"Vrijeme ne liječi rane...Samo se navikneš na bol..."
komentiraj (7) * ispiši * #
Because of you
petak , 24.03.2006.Svi mi uvijek govorimo – postoje gore stvari, ima ljudi kojima je lošije nego meni… Ali u cijelom razdoblju neke blage depresije razmišljamo o sebi i plačemo zbog stvari koji se nama događaju.
Ja želim zapisati dio sebe.
Izvan smjehova i radosti.
A kad se vratim svijetu, životu
Plakat ću zbog drugih i za druge,
Slušat ću druge,
Živjet ću za druge,
I moći ću tako.
Lako će biti, jer me to ispunja.
Dok god budem imala
Ovo utočište gdje bježim
Kada se želim posvetiti sebi.
Sve što mi se događa, svaki stih - posvećen je nekome…Osjećaji uzrokovani su «drugima». Da nema nje bi li napisala ove stihove? Da nema njih bi li ikada stvorila ovo?
«Jedan od mučnih dana kad oči blude s predmeta na predmet i kad duša ne nalazi nigdje mira. Mislio sam cio dan na život svoj, kakav bi imao da bude i kakav ne može biti.
Iza večernje kiše bilo je mnogo crvenih oblaka koji u meni digoše slutnju neizrecive sreće i visine. – Čudno je, kako je malo potrebno da budemo srećni i još čudnije: Kako često nam baš to malo nedostaje!»
[em](Ivo Andrić, Ex Ponto)[/em]
Primjedba: Počela sam slušat neke pjesme Kelly Clarkson...textovi su...posebni. Mislim da ću stavit u box.
komentiraj (7) * ispiši * #
Vjerovati?
utorak , 21.03.2006.Već sam mislila kako je prošlo sve. Kako se stvari naginju onom boljem... Ljudi oko mene postaju sretniji, shvaćaju pogreške, odriču se…boli. I ja sam postala sretna, zadovoljna. I bila sam to…od zadnjeg posta do danas…hah, duuuugooooo…Pomislila sam kako nemam više suza, dok nisu htjele poteći, danas…silno su htjele poteći, no nisam im dopustila. I neću.
Ne prođe dan… nema takvog dana, a da ja kod kuće nemam prepirki, zahtijeva ili poniženja. Nema dana kada ne slušam to. Zar čovjek da ne poludi? Da skrene, jer je svega previše…previše onog lošeg!
Kako vjerovati u sebe, kada oni, čija ti je vjera najpotrebnija, ne vjeruju u tebe? Samo malo podrške trebam…Ne one rečenice «nikad nećeš ništa uspjeti» jer to sve samo čini gorim! Po koji put se već ponavljam??
Šta činiti kada nemaš volje za ništa, kada ti ništa ne ide, a onda još dođe stari pa se izdere na tebe ko na psa. Znaš i sama da nije ok, da nije u redu ovo tvoje ponašanje, tvoja bezvoljnost i nezainteresiranost, al zar je potrebno da neki to još dodatno naglašavaju? Da ti zabrane glazbu, kave s frendovima, cijelo tvoje slobodno vrijeme? Da žele tvoj dan sami isplanirati, cijeli tok, njegov sadržaj?!
…Drugi da te spuste pred svima, pokažu kak si glup, pred cijelim jebenim razredom (koji ti ipak ništa ne znači…pa ti je lako) A ustvari znaš da nisi budala…Znaš da možeš sve postić…Ali opet je teško kada nema te vjere. Nekoga tko vjeruje u tebe. Tvoja vjera nije ti dovoljna, sumnjičav si prema njoj…bojiš se da nije ispravna, ispravnost tražiš u vjeri drugih.
Nema podrške s nijedne strane. Ništa što bi te moglo potaknuti da učiniš nešto sa sobom! Da od svog života učiniš ono najbolje…U ovom trenutku nema nade u bolje sutra, jer te svi plaše kako je «sutra živjeti» teško. Već se plašim svega. Taj strah + poniženje = Razmišljanja koje te tjeraju da misliš da si niškorist. A vidi samo koliko ljudi cijeni moje pjesme, moje crteže, moja «djela». Samo ne oni koji bi to trebali…Ljudi koje ja volim, a upitna je ta obostranost osjećaja.
Hah…da sam bar mlađa, djete, netaknuta od strane razočaranja…Da mi je ovo bar prvo. Već su neizbrojiva. Ne znam više gdje da ih ubacim? U koju ladicu da stanu? Ja sam troladični ormarić! Hahahahah…gle budale. Opet se sama sebi smijem. Da me bar žele slušati oni kojima ja želim pričati. Ali ne slušati - slušati uhom, nego slušati s neizgovorenom pomoći kao naglaskom.
komentiraj (14) * ispiši * #
Zaboravljena svjetiljka na vjetru
ponedjeljak , 20.03.2006.I.
Ne znam zašto moje srce kuca.
Srce kuca u slutnjama: Što će se dogoditi?
Da mi neće umrijeti?
Ja vidim ranu, crvenu, na svojim prsima. Cvijet mrtvački?
Vidim crna oka dva gdje plaču za mnom, i tuguju.
Ali…oči mile, nemojte plakati za mnom.
Ja sam plakao mnogo, bez suza. Davno. I danas.
II.
Danas je peti dan rujna. Četvrtak poslije podne.
A subota je bila ona noć, kada si ti opet ljubio
Onu koja je otišla.
Nikada, nikada.
Ona je daleko, daleko, za nepoznatim gorama.
A moje srce je samo u nesreći.
Ja sam sa mojim malenim srcem sam.
Nikoga nema pokraj mene; samo predmeti mrtvi.
Čini mi se: i oni su žalosni.
I njihova srca tuku, u očajanju…Tišina šumi.
III.
Danas posve nenadano, začuh zvonjavu.
Netko je, sigurno umro. A ja, u sobici, pišem.
Nevidljivo zvono, o, drago zvono, hoćeš li i meni
Da zazvoniš?
Znam da ne bi nitko o tebi pisao:
Niti bi itko slušao jecaje tvoje
Kako sam ih slušao ja,
U žalosti. Vrijeme umire lagano.
IV.
Gdje su dozivi ruku mojih? Gdje su moji pogledi?
Leže mrtvim snom u tišini.
Nemojte da ih budite, nemojte da ih budite.
Najbolje je oči sklopiti, i sanjati. I sanjati:
Ja snivam klupu sakrivenu, starinsku,
Pod kestenjem s lišćem crnim i gustim,
U noć toplu, mračnu i osamljenu.
I snivam tebe koju želim bez prestanka:
Tvoja glava počiva na mom ramenu;
Kose tvoje pune mirisa noći.
Moje ruke miluju tvoje tijelo,
Mirisno cvijeće u mraku.
V.
Ali zašto sve prolazi, zašto prolazi?
Ostaju samo žudnje za nepoznatim;
Za onim što je daleko od nas.
Daleko. Na plavičastom otoku.
Ili u šumi sjenovitoj.
U tihom zelenilu dolina. U vinogradu.
U srebrnoj sobi sa zavjesama bijelim, spuštenim.
U nekadanjem srcu koje je sada pepeo.
VI.
Tako moja duša sanja…
Iznenada, začujem: u daljini kosac kosi travu prezrelu.
O, nova će trava narasti, zelena, zelena,
Ali ove više nikada.
Što je to: Nikada?
Zna li to moje srce?
Provesti ljubavnu noć, na jastucima mekanim,
U nasladama potajnim, pijan od ljubavi.
I umrijeti na srcu žene koju voliš.
To je : NIKADA
Ali zašto sve prolazi, zašto prolazi?
VII.
Moje su oči tužne: suze se u njima bude.
Da ih prolijem?…
Ah otići u nepoznatu krajinu, zaspati na brijegu zelenom,
Sam i radostan.
I snivati o zvijezdama koje ona nosi u kosama neveselim.
Sanjati o njenome srcu
Koje izgara kao zaboravljena svjetiljka na vjetru,
U jesen žutu, i toplu…u veselu jesen.
(D. TADIJANOVIĆ, 5.9.1929.)
Ova mi je jedna od najdražih. Sigurna sam da se mnogi mogu pronaći u ovoj pjesmi…iako, čujem stalno neke nerazumne rečenice «Što te toliko vuče tim pjesmama? Kako se možeš pronaći u svakoj?» Teško je objasnit…Kad nekima ovakvo nešto ne znači ništa. Možda moraš biti tek ovako osjećajna, zamišljena duša kao ja. Na koju stvari poput ove lako utječu i koju bol, koje poneke samo malo zatrese, pogodi u srce. Bit je u različitosti.
I ta crna oka dva. I to plakanje…
Ne plačem danas. Nisam dugo plakala. Možda je ponestalo suza, a možda je to samo znak da sam postala jača, otporna na staru bol, prilagodljiva. A voljela bih suzama izliti tuge iz sebe…
Na tom mjestu se nekako i budi onaj sanjar u meni, koji je odavno nestao, postao neprimjetan. Žao mi je, na neki način, da više nemam tu sposobnost – sanjariti…Dugo je vremena prošlo uz sanjarenje, predstavljalo se ono čega nema. A danas ni toga imaginarnog «nečega» nema više. Jel' to odrastanje?…Ili samo činjenica da sanjariti znači stvoriti ono čega nema, dan za danom, a ne donosi ništa…? A ne volim se obraćati beskorisnim stvarima. Imam dojam: Sama sam postala beskorisna. Sad sam se «pokopala».
Možda tuge nema? Jer…kada pogledam prijašnje, stare postove, na dnu…koliko je emocija samo u njima i koliko osjećaja budi svaka moja pjesma…a sada…nisam ih dugo pisala. Jaku dugo. Nemam inspiracije. Moja muza je nestala. Tuga. Je li nestala? Jesam li sada sretna...?
komentiraj (8) * ispiši * #
Tuti fruti misli
ponedjeljak , 13.03.2006.Danas je svaka riječ nekako prazna.
Sjedim sama u bricu s cigaretom u ruci i
Još ne razmišljam o ničemu.
Pratim korake drugih ljudi,
Čitam poruke i smijem se…
Svaki dan je isti, sve je bezvezno, prazno .
Bez promjena, događanja.
Znam šta me očekuje opet kad se vratim kući
Kad se smrznem ko pička na ovom snijegu još
Ću dobit prigovore za moje redovne kave…
E da mi je sad otputovat daleko u nepoznato!
Da se predam bezbrižnosti i pokopam ovu monotonu svakidašnjicu.
Hehe…sjetila sam se jedne pjesmice.
Nemam pojam tko ju je izmislio…prepravljena «voćka poslije kiše»
«Votka poslije kiše»
Gle duplu votku
poslije kiše
puna je kapi pa se
njišem
votka po votka k
tom još dupla
i ja sam drven poput
trupla
kad se probudim
ispod stola
pitam se dal' krv
još mnome kola
kroz glavu tad
prođe mi prvo
da li sam čovjek ili
drvo?!
Hahahaha….Ludara.
Još jedna treba sjedi sama, čita auto moto klub! Zakon!
To je za sve one muškarce koji smatraju žene nepismenima za takvo nešto!
Brrrm brrrrrrrrrmmmm…vidi mene u džipini,haha!
Jeban filing – kad-tad taj san ću si ispuniti…
Pa ću se smijat starcima, haha!
Čitam naslov «Uspjeh treba zaliti».
Svaki dan je uspjeh borbe protiv smrti
Trebam svaki dan pit! :)
Danas sam primijetila da još nisam našla osobu
Koja može predstaviti moje drugo ja.
Možda nisam dovoljno «duboko» tražila?
Zaključujem: Moram upoznati nove ljude tj.
Krenut u nepoznato!
Nemoguće, dok god ovisim o nekome. Možda nije?!
To, stignem još jednu zapalit….
Jednoga dana ću se smijat svakoj svojoj rečenici
Kao sada…onim djetinjim glupostima.
Fali mi Mali. Sad sam ga se opet sjetila.
Grozno kad ti ne dozvoljavaju da imaš prijatelja, ljubimca.
Uf, šta mrzim kad imam višak vremena pa razmišljam toliko o svemu
Grrr…
I onda pogledam isprazne živote svojih frendica
Drago mi je što sam toliko proživjela, puno toga prošla
Imam hrpu uspomena kojih se volim prisjećati!
I trudim se bit jaka, suprotstavit se onim nelijepim
I negativnim.
Nadopunjujem svoj crtež…
«Mali, šta radiš!?»
«Crtam!»
Evo…još netko tko cijeni moje neprofesionalne crteže…sad sam hepi :)
komentiraj (10) * ispiši * #
Sad sam jaka
nedjelja , 12.03.2006.«…I šta sad vrede mali sitni trenutci
Kad god ih se sjetim još na većoj sam muci.
Zato želim da te ZABORAVIM!
Jer ovu bol koju osećam više ne mogu da trpim.
U glavi mi već dugo ništa nije isto,
Kad god čujem tvoje ime mislim na samoubistvo!
Dno sam dodirnuo, vratio se, sad sam jak,
Prolazi me bedak…»
Jedan dio pjesme od Straight Jackin. Mislim da ostatak nije prikladan, heh, malo su perverzni…Tipa: «Odsad ću samo da te karam
I nad tobom se iživljavam, jer više ništa mi ne značiš, zajebi priču i nastavi da se svlačiš…» I gore…heh.
Da. Uvijek me frend raspoloži kad počne plesat uz ovo :) Nemam pojma šta bi bez tih prijatelja koji te svaki put kad si totalno zbedirana počinju nasmijavat glupim facama, ludim plesom ili pričama…A ovo razdoblje u kojem ne izlazim provode kod mene, svaki vikend se izležavaju sa mnom doma, jer ja nikud ne smijem s njima. Ne znam šta bih da ne postoje. Da li bih uopće imala želju za životom? Ovako…s frendovima, osjećam da pripadam negdje, u okolini sam koja me razumije i drži do mene. Ovako nikada neću sama sebe pokopat u svom bedu. Ali je teško kada ih nema. Kada nisu blizu. Al njihov povratak je siguran i to mi daje nadu.
A ono stvarno što se krije iza ovih riječi ne znaju. Nemaju pojma zašto ovaj dio pjesme svaki put pojačam do kraja. Ali poslije svega «dno sam dodirnuo, vratio se, sad sam jak!» Nekako te svako sranje koji ti se dogodi nauči nečemu, recimo nečemu lošem, za mene – nepovjerenju. Voljela bih da mogu svima vjerovat, da ne moram okretat po glavi slike i razmišljat o istinitosti neke stvari. Najvažnije je – sad sam jaka. Ostalo nije važno danas.
Provela sam lijep vikend. Iako…kako ti nešto može biti lijepo kada si u dugoročnoj kazni? Kad se osjećaš ko zadnja budala na svijetu i potreban ti je dobar izlazak, a stariji te ne razumiju. I onda kažu nešto tipa: «Zar ti je izlazak ono najvažnije u životu…» heh, smijala bi se od muke. «Pa sve ti kupimo, šta ti još treba!?» Kao da je lova meni važna. U zadnje vrijeme odbijam svaku starinu ponudu za šoping. Haha, našopala sam se. Glupe rečenice, tjeram se bit smiješna i uspijevam -sama sebi bit smiješna. (Na svaku moju rečenicu padne mi glupost na pamet…heh. A ovdje želim ostaviti sve što mislim, pa i gluposti.) Misliš: Ma šta će mi lova. Samo me pustite da idem van, da se opustim, da vidim društvo, da se pošteno naroljam… Nekima nerazumljivo kako to da alkohol može biti bitan element izlaska. Nekada je, nekada nije. Imaš dobro društvo – nemaš pijače, ok. Ali…kao što sam već jednom napisala u jednom od prošlih postova (stalno se ponavljam?!) «što pijan govori, to trijezan misli» većinom…Pokazat ćeš se osobom kakva jesi, a alkohol će ti uzet onaj strah. Ako je baš sjeban dan on će ti poklonit neke lude, vesele trenutke. Eh da…Prolazno, ali pamćeno. Ostaju uspomene. Neprocjenjive su. Trajna oštećenja još su nevidljiva :)
Stari se dere na mene. Ne da mi vozačku, ne da mi auto… Ja sam punoljetna osoba bez vozačke, jeeeeej…tako sam hepi… Opet se osjećam ko zadnja budala na svijetu. Obrazloženje: «Vidiš da se svaki dan neko slupa, ubije s autom. Najpametnije je da položiš kad se potpuno uozbiljiš. Dostigneš zrele godine.» Eh da. Onda moj odgovor na to: «Možeš i umrijet tako da ti crijep padne na glavu. Umrijet možeš na svakom koraku…» Slijedi: dernjava. Zabrana pričanja i razmišljanja na takav način.
Kako sam samo pažljivo odgojena. Nikad ni prstića nisam slomila. Sve je išlo na sigurnost, svaki moj korak držali su oni i to još uvijek žele. Hodaju iza mene pruženih ruku i stalno paze da ne padnem na leđa…To tako može ić na živce osobi kao meni, koja voli samostalnost i sve svoje želi «sagraditi» sama.
Još k tome…Smatraju me neozbiljnom, neodgovornom, a ja sam jedina budala koja druge cure odgovara od stopiranja, alkohola za volanom, razbijanja čaša i upoznavanje sa nekim seljačinama…Ali zar je to važno? Pa ja sam neodgovorna i dalje u njihovim očima. Bezuspješno pokušavam otvorit pred njima ono pametno i odgovorno «ja». Razmišljam uvijek o posljedicama, razmišljam unaprijed, ako je situacija ozbiljna, samo ako to smatram potrebnim. Ma nema veze. Ne želim se nikome dokazivat. Važno je da ja znam kakva sam. Da ne lažem samu sebe. Ponekad. Jer dođe i ona situacija kad ti toliko toga govore da sam sebi postaneš glup. Ali to je još nešto što je prolazno. Sad je prošlo. "Sad sam jak!"
Na kraju…shvatih što sam starija, što više razmišljam o posljedicama (kao moji starci) život mi postaje dosadniji…Ništa se ne događa, a na to nisam navikla i to ne volim. Zato…od svog života u zadnje vrijeme radim budaleštinu, postajem sve nejasnija osobama kojima sam dosad bila dovoljno nejasna… i luda. Pogotovo luda. Aj lajk it. J Eh da (meni danas najdraže dvije riječi) zato…ne dajte nikome da utječe na vas. Neki će primijetit da su nesvjesno postali kao osobe koje ne vole, koje razmišljaju drugačije nego što to zapravo žele. Možda prekasno, možda dovoljno rano da se okrenu u drugu stranu i vrate se na svoj put. Samo ako su dovoljno jaki da se mogu oduprijeti utjecajima. «Sad sam jak...»
komentiraj (3) * ispiši * #
Danas mi je sve svejedno
utorak , 07.03.2006.Kao što sam se i nadala, dobila sam četiri iz zadaćnice. Hmm…nekako i ok. S tim da je na kraju pisalo : Piši kraće i logičnije rečenice! A kraj svake treće rečenice upitnik, hehe…I još nešto čega se više ne sjećam…hm (?!) – Ne funkcioniram danas baš najbolje… Usput sam dobila i «pohvalu» kak sam pesimistična, kao i očekivano i onda ona rečenica : «Zašto ne pišete nešto veselo, o sreći!» Jeeej…skroz. Ak mi se ne piše o nečem veselom ne budem ni pisala…Zamisli, skroz si u banani, ništa ti ne ide po volji i moraš pisat nešto veselo. Kako bi to ispalo ne znam ni sama.(?!!) Zato jer se to jednoj babi sviđa, jer ne voli pesimistične i mračne teme, zato ja, koja sam ionako loše volje, trebam pisat o veselju…jeeeeej…kao da pravi čitači ne bi primijetili da je sva ta sreća fejk. Mislim, oni koji čitaju stvarno djela…oni koji ih tako i pišu, po svom trenutnom stanju, znat će prepoznat istinu u riječima. Ali ionako osoba kojoj nije trenutno do ničega ne bi znala izraziti radost ako se ne osjeća tako.
Danas mi je jedna osoba rekla: «Najveća i najljepša književna djela su pesimistična, nastala su jer su pisci tugovali.»
…Uglavnom nešto u tom smjeru…od mene preoblikovano.
Hvala bogu, spasila me kava s frendicama. Malo nikotina, kofeina i odmah se opustim...malo više kofeina i - heklam!
Čim sam došla doma pustila sam si neke dobre narodnjake…ah da…nekima čudno jer sa strane, u boxu, imam samo strane i malo «žeste» …a uz narodnjake se najbolje opustim. Onda mi je sve ravno. Ali…me često podsjećaju na lijepe trenutke, usput bolne. Volim uspomene, makar bila to loša iskustva ili porazi. Nije loše miješat rock, metal itd…s narodnjacima. To je i jedino što mi paše, za dušu J . Ostalo je više…kao kad uđeš u disko pa plešeš uz to, pa po tome odmah kao «slušaš» takve stvari.
Psihički sam trenutno skroz poderana. Nemam volje niti snage za išta, još najmanje za učenje. Iako znam da je kraj tu blizu, još jedan «zamah» i gotovo je…ali nemam snage! Ovo razdoblje mirovanja me iscrpilo. Treba mi jedna poštena pijanka! Jedan ludi izlazak, da se izživim, izbacim sve iz sebe!
A znate svi ono vrijeme…nešto ti krene, a drugo iskrivi…Radiš na slabostima, a ona jača strana popušta, jer ju zapostavljaš.
U zadnje vrijeme samo crtam gole žene. :/
Sad da pređem na komentar : ŽIVOT JE DIO BOLI, A NE BOL DIO ŽIVOTA.
Inače, sviđa mi se tvoj blog. Mogu se složiti s većinom tvojih riječi. Osjećajne su i to je ono što cijenim i volim. Ali ova rečenica…je jedna od onih s kojim se ne slaže onaj optimist u meni. U nekim trenutcima, davnoj prošlosti ili nakon većih razočaranja sigurno sam tako razmišljala, sigurno bih mogla reći da je tako. Ali nakon dugog prevrtanja misli, kad vidiš da nije sve tako crno, kad ti dođe netko tko te voli, zagrli te i pokaže ti da nisi sama, da si voljena, jednostavno ćeš pokopati tu rečenicu. Evo na primjer mogla bih suprotstavit tvom komentaru ovaj s posta pod naslovom SOMETHING. Jedna cura, čije mišljenje jako cijenim, rekla mi je : «Kud god se okreneš pronaći ćeš ljubav…» I to je ono što «pokriva» bol. Ljubav. Za mene osobno prijateljska je ta najvažnija. To je ono zbog čega se ne slažem s tvojom rečenicom.
Znam, teško je onima koji su doživjeli slomove prijateljstva, onima koje su iskorištavali zbog dobrote ili koji su izgubili vjeru u prava prijateljstva. Žao mi je zbog toga, jer sam i ja, nenamjerno, utopila jednoj osobi vjeru u pravo prijateljstvo. Već jako dugo žalim zbog toga. Bilo je to davno. Nekada ni ne primijetiš kako se stvari brzo odvijaju, kako ti netko može brzo nestati iz vidika. Voljela bih da tu grešku mogu ispraviti. Voljela bih se ispričati 2 milijuna puta, da znam da će pomoći…Ali za povjerenje samo je potrebno vrijeme. Vrijeme koje mi nažalost sve više bježi, koje mi postaje nedostupno. Nekad bih plakala zbog toga… nekada bih voljela izreći te riječi, objasniti sve, da mi nije teško gledati joj u oči. Već jako dugo pokušavam identificirat te osjećaje. Sad sam ih shvatila. Sada sam shvatila njihovu težinu kada sam onog dana vidjela tu tugu na njenom licu. Kao da mi je nož prošao kroz srce kada je rekla: «Ja ne vjerujem u prava prijateljstva!» Odmah sam znala da sam glavni krivac…Vjerojatno sam joj bila jedina osoba s kojom je mogla iskreno razgovarati. Osoba koja je čuvala sve njene tajne, koja ju nije osuđivala…a ne zna da je ona isto to bila za mene…Sada mi je žao. Vrijeme mi nije dopustilo da se dosada izjasnim. Ali ne i vrijeme koliko i zaokupljenost same sa sobom. Priznajem da sam pogriješila, da sam okrenula leđa svima, neko vrijeme…Jer sam sama sebe morala «sredit». Shvatila sam da mi ta zatvorenost nije pomogla. Bar će mi biti lakše, sada, nadam se da će ona naći nekoga tko joj zaslužuje biti pravi prijatelj. Netko tko ju neće razočarati kao ja. Oprosti.
komentiraj (13) * ispiši * #
There's just too much that time cannot erase
nedjelja , 05.03.2006.
Čitam svoje pjesme. Sve su mi sada nekako strane, bezvezne. I svi oni «sastavci» glupo su napisani. Riječi od prošle godine, davnih dana. Glupo zvuči i zaostalo. Da, pa ja sam se promijenila. Vjerojatno s iskustvima dolazi i drugačiji način razmišljanja. A ja stalno mislim kako sam svakim korakom sve više iskustava skupila, da je dovoljno...Dosta!
Ovi dani mi baš dokazuju suprotno. Greška. Vežem se za nekoga tko nije sasvim u elementu. Netko kojemu su oči, kao i meni, na nekoj drugoj obali. Smeta mi, a i sama sam takva…
«Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive životinje! Ljudi uglavnom žive u vonju svog vlastitog isparivanja, i dok uživaju u svom vlastitom gnjiležu, sve, što je od bližnjega gnjilo, to im smrdi.» (Povratak Filipa Latinovića, M.Krleža)
Ne želim bit takva. Stvorit ću se ponovo, da pokrijem tu manu.
Stalno čujem, oko sebe, profesorske bisere «Ti si tako pesimistična!».
To nisam ja, to su moja djela, načinjena od onih mračnih strana življenja, ja sam optimist. Volim živjeti. Volim sve što živi sa mnom. Šta bih bila sama da nema onih oko mene? Uživam. Da, uživam u svakom trenutku. Ali…nečija mišljenja ne razumiju kako to mogu? Razmišljati tako negativno o stvarnostima. Naći grešku u vremenu.
Zašto sam došla do ovoga? Pisala sam zadaćnicu. Zadnja zadaćnica mog života, hvala bogu. Ne mogu se prisilit da pišem o nekim temama koje mi netko zada. Ne mogu. Kada puno razmišljam, sve zapišem. I tako nastaje svako moje «djelo», jednostavno ne mogu pisati na nešto određeno. Tako sam završila i to. Prvi komentar profesorice :»Joj kak' ste vi pesimistični!» Kao i svaki put kada ispusti takvo nešto, a prije toga ne ulazi u živote pojedinca koji su to napisali, samo prevrćem očima i poklopim se. Nije svima cijeli svijet ružičast! Tako je određeno. Pogledaj malo šta se događa okolo. Zar ju to ne pogađa? Zar nitko to ne vidi? Glupo je. Kad svatko okreće glavu. Da, objavit ću taj «sastavak», pa sami prosudite. Možda će netko biti mog mišljenja.
Nazivaju me pesimistom, a ja sam zapravo čovjek koji voli gledati istini u oči. Može se svatko truditi da turbulencije življenja protumači na lijep način, da se prema njima postavi kao jaka osoba, bez strahova. Ipak, o svemu ovisi što ćeš učiniti od sebe, koje ćeš pravce vući i u kojem smjeru će ići.
Kako bi samo prošao dan, a da ne vidim ono što se događa oko i u meni. Sve se čini besmislenim u trenutku upoznavanja novih strahota, novih ljudi kojima ne možeš pomoći. Da, voljela bih svima ostaviti poruku : «Život je lijep!» da u pozadini moga razuma ne stoje slike one davne prošlosti. Budućnost je za mene nepredvidljiva, nekako i nepostojna. Nemoguće ju je zamisliti, nacrtati neka lijepa, nasmiješena lica.
Kroz sve ove godine gledala sam onaj vanjski izraz lica, ono što čovjeka čini jedinstvenim. Svako lice drugačije, svi pozdravi mahanja veselim rukama…i onda, sada, preobrat u svijet njihovog stvarnog življenja. Pogled u srce, mučnine i ona jednakost sa mnom. Sve je složeno poput jednakih kockica, svaka odgovara na bilo kojem mjestu. Svaki osjećaj mogu uklopiti u sebe, u svoje življenje.
Kako izraziti riječima nešto što te zaokuplja, a da kažeš što osjećaš tako da te svatko razumije? Svijet je nejednak. Oči koje nas razlikuju samo su ona ograda od mjesta na kojem je svakome sve isto.
Vučem dvije paralele…prva ona koja nosi moje osmjehe, žar sretnih ljubavi, čisto zadovoljstvo načinjeno lijepim trenutcima življenja, dok druga sve patnje, djetinjaste boli i pogreške piše na papir da se izrazi, pokaže sebe.
Nezasitnost postoji još uvijek. U pozadini slika mržnja, sirotišta i male ranjene djevojčice – ono je što će činiti život tako nesavršenim, nedovoljno radosnim.
Sreća nacrtana je vodenim bojama. Razlijevala bi se svaki put kada pružim ruku čovjeku zatvorenom svijetu, u sebi kuhajući od jeze uzrokovane padovima i niskim udarcima. Kako onda gledati svijet kad je boja boli tako uočljivo crna u svjetlu radosti? Kada se sama nameće podsvijesti da uzrokuje kvar i smušenost.
Za mene boli i tuge sve su postale dio života. Sve živi sa mnom i ne smeta mi. Naviknuta sam na okruženje razočaranja ljudi oko mene i mene osobno. Zašto bih to shvaćala negativnom stranom kad je i bol nešto što «stvara». Stvara djela, pjesme, život općenito. Popunjava onu prazninu, potiče na razmišljanje, a svaka misao uzima olovku u ruku i otvara taj svijet onima koji su ga nedovoljno upoznali ili onima koji silno žele hodati zatvorenih očiju izbjegavajući tuđe nesreće, željni one praznine za popunjavanje sa svojim osobnim radosnim trenutcima, bez obzira na ono što se događa okolo.
Tuga je i ono najstvarnije. Dostiže me pitanje zašto ne pustiti tu stvarnost da živi sa mnom? Dokaz je da živim, da osjećam!
Naposljetku sve ovisi o pojedincu koji će se postaviti nedostupnim svakoj boli potiskujući je u sebe ili na komad papira ipak nedovoljnog da na njega stane riječ razočaranja. Netko drugi, kao ja, prihvatit će sve onako kako dolazi i bol kao i svaki drugi osjećaj. Ipak će svatko više voljeti život od smrti. Život sa svima tugama i radostima, a ne smrt tako besmislenu, praznu.
komentiraj (0) * ispiši * #
