Zaboravljena svjetiljka na vjetru

I.
Ne znam zašto moje srce kuca.
Srce kuca u slutnjama: Što će se dogoditi?
Da mi neće umrijeti?
Ja vidim ranu, crvenu, na svojim prsima. Cvijet mrtvački?
Vidim crna oka dva gdje plaču za mnom, i tuguju.
Ali…oči mile, nemojte plakati za mnom.
Ja sam plakao mnogo, bez suza. Davno. I danas.

II.
Danas je peti dan rujna. Četvrtak poslije podne.
A subota je bila ona noć, kada si ti opet ljubio
Onu koja je otišla.
Nikada, nikada.
Ona je daleko, daleko, za nepoznatim gorama.
A moje srce je samo u nesreći.
Ja sam sa mojim malenim srcem sam.
Nikoga nema pokraj mene; samo predmeti mrtvi.
Čini mi se: i oni su žalosni.
I njihova srca tuku, u očajanju…Tišina šumi.

III.
Danas posve nenadano, začuh zvonjavu.
Netko je, sigurno umro. A ja, u sobici, pišem.
Nevidljivo zvono, o, drago zvono, hoćeš li i meni
Da zazvoniš?
Znam da ne bi nitko o tebi pisao:
Niti bi itko slušao jecaje tvoje
Kako sam ih slušao ja,
U žalosti. Vrijeme umire lagano.

IV.
Gdje su dozivi ruku mojih? Gdje su moji pogledi?
Leže mrtvim snom u tišini.
Nemojte da ih budite, nemojte da ih budite.
Najbolje je oči sklopiti, i sanjati. I sanjati:
Ja snivam klupu sakrivenu, starinsku,
Pod kestenjem s lišćem crnim i gustim,
U noć toplu, mračnu i osamljenu.
I snivam tebe koju želim bez prestanka:
Tvoja glava počiva na mom ramenu;
Kose tvoje pune mirisa noći.
Moje ruke miluju tvoje tijelo,
Mirisno cvijeće u mraku.

V.
Ali zašto sve prolazi, zašto prolazi?
Ostaju samo žudnje za nepoznatim;
Za onim što je daleko od nas.
Daleko. Na plavičastom otoku.
Ili u šumi sjenovitoj.
U tihom zelenilu dolina. U vinogradu.
U srebrnoj sobi sa zavjesama bijelim, spuštenim.
U nekadanjem srcu koje je sada pepeo.

VI.
Tako moja duša sanja…
Iznenada, začujem: u daljini kosac kosi travu prezrelu.
O, nova će trava narasti, zelena, zelena,
Ali ove više nikada.
Što je to: Nikada?
Zna li to moje srce?
Provesti ljubavnu noć, na jastucima mekanim,
U nasladama potajnim, pijan od ljubavi.
I umrijeti na srcu žene koju voliš.
To je : NIKADA
Ali zašto sve prolazi, zašto prolazi?

VII.
Moje su oči tužne: suze se u njima bude.
Da ih prolijem?…
Ah otići u nepoznatu krajinu, zaspati na brijegu zelenom,
Sam i radostan.
I snivati o zvijezdama koje ona nosi u kosama neveselim.
Sanjati o njenome srcu
Koje izgara kao zaboravljena svjetiljka na vjetru,
U jesen žutu, i toplu…u veselu jesen.

(D. TADIJANOVIĆ, 5.9.1929.)



Ova mi je jedna od najdražih. Sigurna sam da se mnogi mogu pronaći u ovoj pjesmi…iako, čujem stalno neke nerazumne rečenice «Što te toliko vuče tim pjesmama? Kako se možeš pronaći u svakoj?» Teško je objasnit…Kad nekima ovakvo nešto ne znači ništa. Možda moraš biti tek ovako osjećajna, zamišljena duša kao ja. Na koju stvari poput ove lako utječu i koju bol, koje poneke samo malo zatrese, pogodi u srce. Bit je u različitosti.
I ta crna oka dva. I to plakanje…
Ne plačem danas. Nisam dugo plakala. Možda je ponestalo suza, a možda je to samo znak da sam postala jača, otporna na staru bol, prilagodljiva. A voljela bih suzama izliti tuge iz sebe…
Na tom mjestu se nekako i budi onaj sanjar u meni, koji je odavno nestao, postao neprimjetan. Žao mi je, na neki način, da više nemam tu sposobnost – sanjariti…Dugo je vremena prošlo uz sanjarenje, predstavljalo se ono čega nema. A danas ni toga imaginarnog «nečega» nema više. Jel' to odrastanje?…Ili samo činjenica da sanjariti znači stvoriti ono čega nema, dan za danom, a ne donosi ništa…? A ne volim se obraćati beskorisnim stvarima. Imam dojam: Sama sam postala beskorisna. Sad sam se «pokopala».
Možda tuge nema? Jer…kada pogledam prijašnje, stare postove, na dnu…koliko je emocija samo u njima i koliko osjećaja budi svaka moja pjesma…a sada…nisam ih dugo pisala. Jaku dugo. Nemam inspiracije. Moja muza je nestala. Tuga. Je li nestala? Jesam li sada sretna...?