Marketing
Sad sam jaka
«…I šta sad vrede mali sitni trenutci
Kad god ih se sjetim još na većoj sam muci.
Zato želim da te ZABORAVIM!
Jer ovu bol koju osećam više ne mogu da trpim.
U glavi mi već dugo ništa nije isto,
Kad god čujem tvoje ime mislim na samoubistvo!
Dno sam dodirnuo, vratio se, sad sam jak,
Prolazi me bedak…»
Jedan dio pjesme od Straight Jackin. Mislim da ostatak nije prikladan, heh, malo su perverzni…Tipa: «Odsad ću samo da te karam
I nad tobom se iživljavam, jer više ništa mi ne značiš, zajebi priču i nastavi da se svlačiš…» I gore…heh.
Da. Uvijek me frend raspoloži kad počne plesat uz ovo :) Nemam pojma šta bi bez tih prijatelja koji te svaki put kad si totalno zbedirana počinju nasmijavat glupim facama, ludim plesom ili pričama…A ovo razdoblje u kojem ne izlazim provode kod mene, svaki vikend se izležavaju sa mnom doma, jer ja nikud ne smijem s njima. Ne znam šta bih da ne postoje. Da li bih uopće imala želju za životom? Ovako…s frendovima, osjećam da pripadam negdje, u okolini sam koja me razumije i drži do mene. Ovako nikada neću sama sebe pokopat u svom bedu. Ali je teško kada ih nema. Kada nisu blizu. Al njihov povratak je siguran i to mi daje nadu.
A ono stvarno što se krije iza ovih riječi ne znaju. Nemaju pojma zašto ovaj dio pjesme svaki put pojačam do kraja. Ali poslije svega «dno sam dodirnuo, vratio se, sad sam jak!» Nekako te svako sranje koji ti se dogodi nauči nečemu, recimo nečemu lošem, za mene – nepovjerenju. Voljela bih da mogu svima vjerovat, da ne moram okretat po glavi slike i razmišljat o istinitosti neke stvari. Najvažnije je – sad sam jaka. Ostalo nije važno danas.
Provela sam lijep vikend. Iako…kako ti nešto može biti lijepo kada si u dugoročnoj kazni? Kad se osjećaš ko zadnja budala na svijetu i potreban ti je dobar izlazak, a stariji te ne razumiju. I onda kažu nešto tipa: «Zar ti je izlazak ono najvažnije u životu…» heh, smijala bi se od muke. «Pa sve ti kupimo, šta ti još treba!?» Kao da je lova meni važna. U zadnje vrijeme odbijam svaku starinu ponudu za šoping. Haha, našopala sam se. Glupe rečenice, tjeram se bit smiješna i uspijevam -sama sebi bit smiješna. (Na svaku moju rečenicu padne mi glupost na pamet…heh. A ovdje želim ostaviti sve što mislim, pa i gluposti.) Misliš: Ma šta će mi lova. Samo me pustite da idem van, da se opustim, da vidim društvo, da se pošteno naroljam… Nekima nerazumljivo kako to da alkohol može biti bitan element izlaska. Nekada je, nekada nije. Imaš dobro društvo – nemaš pijače, ok. Ali…kao što sam već jednom napisala u jednom od prošlih postova (stalno se ponavljam?!) «što pijan govori, to trijezan misli» većinom…Pokazat ćeš se osobom kakva jesi, a alkohol će ti uzet onaj strah. Ako je baš sjeban dan on će ti poklonit neke lude, vesele trenutke. Eh da…Prolazno, ali pamćeno. Ostaju uspomene. Neprocjenjive su. Trajna oštećenja još su nevidljiva :)
Stari se dere na mene. Ne da mi vozačku, ne da mi auto… Ja sam punoljetna osoba bez vozačke, jeeeeej…tako sam hepi… Opet se osjećam ko zadnja budala na svijetu. Obrazloženje: «Vidiš da se svaki dan neko slupa, ubije s autom. Najpametnije je da položiš kad se potpuno uozbiljiš. Dostigneš zrele godine.» Eh da. Onda moj odgovor na to: «Možeš i umrijet tako da ti crijep padne na glavu. Umrijet možeš na svakom koraku…» Slijedi: dernjava. Zabrana pričanja i razmišljanja na takav način.
Kako sam samo pažljivo odgojena. Nikad ni prstića nisam slomila. Sve je išlo na sigurnost, svaki moj korak držali su oni i to još uvijek žele. Hodaju iza mene pruženih ruku i stalno paze da ne padnem na leđa…To tako može ić na živce osobi kao meni, koja voli samostalnost i sve svoje želi «sagraditi» sama.
Još k tome…Smatraju me neozbiljnom, neodgovornom, a ja sam jedina budala koja druge cure odgovara od stopiranja, alkohola za volanom, razbijanja čaša i upoznavanje sa nekim seljačinama…Ali zar je to važno? Pa ja sam neodgovorna i dalje u njihovim očima. Bezuspješno pokušavam otvorit pred njima ono pametno i odgovorno «ja». Razmišljam uvijek o posljedicama, razmišljam unaprijed, ako je situacija ozbiljna, samo ako to smatram potrebnim. Ma nema veze. Ne želim se nikome dokazivat. Važno je da ja znam kakva sam. Da ne lažem samu sebe. Ponekad. Jer dođe i ona situacija kad ti toliko toga govore da sam sebi postaneš glup. Ali to je još nešto što je prolazno. Sad je prošlo. "Sad sam jak!"
Na kraju…shvatih što sam starija, što više razmišljam o posljedicama (kao moji starci) život mi postaje dosadniji…Ništa se ne događa, a na to nisam navikla i to ne volim. Zato…od svog života u zadnje vrijeme radim budaleštinu, postajem sve nejasnija osobama kojima sam dosad bila dovoljno nejasna… i luda. Pogotovo luda. Aj lajk it. J Eh da (meni danas najdraže dvije riječi) zato…ne dajte nikome da utječe na vas. Neki će primijetit da su nesvjesno postali kao osobe koje ne vole, koje razmišljaju drugačije nego što to zapravo žele. Možda prekasno, možda dovoljno rano da se okrenu u drugu stranu i vrate se na svoj put. Samo ako su dovoljno jaki da se mogu oduprijeti utjecajima. «Sad sam jak...»
Post je objavljen 12.03.2006. u 19:07 sati.