Marketing
Danas mi je sve svejedno
Kao što sam se i nadala, dobila sam četiri iz zadaćnice. Hmm…nekako i ok. S tim da je na kraju pisalo : Piši kraće i logičnije rečenice! A kraj svake treće rečenice upitnik, hehe…I još nešto čega se više ne sjećam…hm (?!) – Ne funkcioniram danas baš najbolje… Usput sam dobila i «pohvalu» kak sam pesimistična, kao i očekivano i onda ona rečenica : «Zašto ne pišete nešto veselo, o sreći!» Jeeej…skroz. Ak mi se ne piše o nečem veselom ne budem ni pisala…Zamisli, skroz si u banani, ništa ti ne ide po volji i moraš pisat nešto veselo. Kako bi to ispalo ne znam ni sama.(?!!) Zato jer se to jednoj babi sviđa, jer ne voli pesimistične i mračne teme, zato ja, koja sam ionako loše volje, trebam pisat o veselju…jeeeeej…kao da pravi čitači ne bi primijetili da je sva ta sreća fejk. Mislim, oni koji čitaju stvarno djela…oni koji ih tako i pišu, po svom trenutnom stanju, znat će prepoznat istinu u riječima. Ali ionako osoba kojoj nije trenutno do ničega ne bi znala izraziti radost ako se ne osjeća tako.
Danas mi je jedna osoba rekla: «Najveća i najljepša književna djela su pesimistična, nastala su jer su pisci tugovali.»
…Uglavnom nešto u tom smjeru…od mene preoblikovano.
Hvala bogu, spasila me kava s frendicama. Malo nikotina, kofeina i odmah se opustim...malo više kofeina i - heklam!
Čim sam došla doma pustila sam si neke dobre narodnjake…ah da…nekima čudno jer sa strane, u boxu, imam samo strane i malo «žeste» …a uz narodnjake se najbolje opustim. Onda mi je sve ravno. Ali…me često podsjećaju na lijepe trenutke, usput bolne. Volim uspomene, makar bila to loša iskustva ili porazi. Nije loše miješat rock, metal itd…s narodnjacima. To je i jedino što mi paše, za dušu J . Ostalo je više…kao kad uđeš u disko pa plešeš uz to, pa po tome odmah kao «slušaš» takve stvari.
Psihički sam trenutno skroz poderana. Nemam volje niti snage za išta, još najmanje za učenje. Iako znam da je kraj tu blizu, još jedan «zamah» i gotovo je…ali nemam snage! Ovo razdoblje mirovanja me iscrpilo. Treba mi jedna poštena pijanka! Jedan ludi izlazak, da se izživim, izbacim sve iz sebe!
A znate svi ono vrijeme…nešto ti krene, a drugo iskrivi…Radiš na slabostima, a ona jača strana popušta, jer ju zapostavljaš.
U zadnje vrijeme samo crtam gole žene. :/
Sad da pređem na komentar : ŽIVOT JE DIO BOLI, A NE BOL DIO ŽIVOTA.
Inače, sviđa mi se tvoj blog. Mogu se složiti s većinom tvojih riječi. Osjećajne su i to je ono što cijenim i volim. Ali ova rečenica…je jedna od onih s kojim se ne slaže onaj optimist u meni. U nekim trenutcima, davnoj prošlosti ili nakon većih razočaranja sigurno sam tako razmišljala, sigurno bih mogla reći da je tako. Ali nakon dugog prevrtanja misli, kad vidiš da nije sve tako crno, kad ti dođe netko tko te voli, zagrli te i pokaže ti da nisi sama, da si voljena, jednostavno ćeš pokopati tu rečenicu. Evo na primjer mogla bih suprotstavit tvom komentaru ovaj s posta pod naslovom SOMETHING. Jedna cura, čije mišljenje jako cijenim, rekla mi je : «Kud god se okreneš pronaći ćeš ljubav…» I to je ono što «pokriva» bol. Ljubav. Za mene osobno prijateljska je ta najvažnija. To je ono zbog čega se ne slažem s tvojom rečenicom.
Znam, teško je onima koji su doživjeli slomove prijateljstva, onima koje su iskorištavali zbog dobrote ili koji su izgubili vjeru u prava prijateljstva. Žao mi je zbog toga, jer sam i ja, nenamjerno, utopila jednoj osobi vjeru u pravo prijateljstvo. Već jako dugo žalim zbog toga. Bilo je to davno. Nekada ni ne primijetiš kako se stvari brzo odvijaju, kako ti netko može brzo nestati iz vidika. Voljela bih da tu grešku mogu ispraviti. Voljela bih se ispričati 2 milijuna puta, da znam da će pomoći…Ali za povjerenje samo je potrebno vrijeme. Vrijeme koje mi nažalost sve više bježi, koje mi postaje nedostupno. Nekad bih plakala zbog toga… nekada bih voljela izreći te riječi, objasniti sve, da mi nije teško gledati joj u oči. Već jako dugo pokušavam identificirat te osjećaje. Sad sam ih shvatila. Sada sam shvatila njihovu težinu kada sam onog dana vidjela tu tugu na njenom licu. Kao da mi je nož prošao kroz srce kada je rekla: «Ja ne vjerujem u prava prijateljstva!» Odmah sam znala da sam glavni krivac…Vjerojatno sam joj bila jedina osoba s kojom je mogla iskreno razgovarati. Osoba koja je čuvala sve njene tajne, koja ju nije osuđivala…a ne zna da je ona isto to bila za mene…Sada mi je žao. Vrijeme mi nije dopustilo da se dosada izjasnim. Ali ne i vrijeme koliko i zaokupljenost same sa sobom. Priznajem da sam pogriješila, da sam okrenula leđa svima, neko vrijeme…Jer sam sama sebe morala «sredit». Shvatila sam da mi ta zatvorenost nije pomogla. Bar će mi biti lakše, sada, nadam se da će ona naći nekoga tko joj zaslužuje biti pravi prijatelj. Netko tko ju neće razočarati kao ja. Oprosti.
Post je objavljen 07.03.2006. u 21:28 sati.