umovanja

Upravo me zvala frendica. Znamo se sto godina. Još jučer je pozvala nas i tetu i strica, da sutra dođemo kod njih na...nešto, njihovom sinu je rođendan, pa tako nije baš kava, nije ni večera, uglavnom, uz kolače bi bilo još nešto. Sada je rekla da to povlači, da ne računamo za sutra. Sve to i nije tako zanimljivo, da naš razgovor, tj. njezin monolog nije potrajao sati i pol. Pustila sam je da istrese dušu, ništa joj nisam rekla, ni savjetovala, uglavnom zatečena podacima, a i znam da osim uha, drugo ništa i ne treba...

Uglavnom, imaju sina i kćer, oboje već gotovo odrasli, u dugogodišnjem braku kojeg smo uzimali za primjer. I, moga bi biti, kad bi samo ono izvanjsko bilo mjerodavno. Njezin muž je vezano za taj poziv prigovorio da to nije svadba, da ne treba zvati dvadest-trideset(!) ljudi, da za to treba petsto kuna, uglavnom zbrda-zdola mi je prenešeno da mogu shvatiti kakav je to način razgovora bio. Tako je krenulo. Udata je za totalnog flegmatika, koji izvana odaje sliku odgovorne, ozbiljne i pouzdane osobe, čovjeka od povjerenja, nesklonog bilo kakvim glupostima, tipa pijančevanja, šaranja i sl,. no ta njegova čvrsta stabilnost donosi na svojoj suprotnoj strani nešto što guši svaku akciju, svaku iskru koja se pojavljuje u njoj, a sada već i u njihovoj djeci. S njim je možda sigurno živjeti, iako ne plivaju u materijalnom blagostanju, ali je i užasno dosadno i obeshrabrujuće. On joj ne brani da se ona bavi svojim aktivnostima, koliko hoće, dok god to gotovo ništa ne košta, ali svaki zajednički izlazak je besmislen, kada se može biti i doma, izlet, putovanje, posjeta, i mic po mic nakon više od dva desetljeća braka došli su do faze u kojoj više nemaju koga pozvati, a i nemaju kuda otići. Ruku na srce, čovjek očekuje da u jednom tako dugom životu, zajedničkom, imate barem desetak obitelji s kojima možete otići na roštilj, rođendane, ljetovanje ili slično, kako tko voli.

Ona nije uspjela pronaći ništa što bi ga razveselilo, zbog čega bi se glasno nasmijao, ništa nikada nije učinio zbog čega bi joj srce jače zakucalo, izmamilo osmjeh radosti, veselja i zadovoljstva. Ona je željna druženja, smijeha, odlaska u kazalište, na klizanje, u šetnje gradom, kolače, na sladoled. Željna je pokojeg odlaska na more, barem jednodnevnog, na bazen, na neki gerijatrijski tulum, na sve ono što je radost, veselje, smijeh, ples, pokret... akcija. On uredno izvršava sve gdje MORAJU otići, i ništa više od toga. Najugodnije je doma, pred nekom utakmicom. Svaki kupljeni cvijetak je besmislen, šta će ti to, ne treba nova lampa, luster je sasvim dovoljan, ova posteljina je još dobra, ti patiš na ručnike.... itd. I ona je prestala kupovati, prestala je jesti jagode za kojima je bila luda, jer je on uvijek prigovorio da kupuje kad su najskuplje, a kad je krenula kupiti kad su jeftinije, nije ih više, naravno, bilo. Više ih niti ne gleda. Prisjele su joj. Takvih stvari ima bezbroj (sat i pol!), stvari koje se uvuku polako, godinama, talože se u njezinoj duši i njegove riječi, i obeshrabrenja u svakoj akciji, i hladan odnos prema svemu. Nikad, veli ona, nije sretno zagrlio svoju djecu, oduševio se njihovim uspjesima, pohvalio ih. Od svih petica u sinovljevom imeniku, on je vidio jednu dvojku s početka godine, o kojoj je tamburao cijelo popodne. Nije se ljutio, nije dizao glas, nije prijetio, "samo je govorio" i samo o toj dvojci. On je tip koji na ruži uvijek vidi trnje. On je tip kojemu je život isključivo trošak, njoj je život dobitak.


Ona u svemu vidi divne stvari, zrači optimizmom, želi uživati u svakom danu, i sunčanom i oblačnom, želi biti radosna i kad u kući nema novca. On želi oprano suđe i usisane podove, ona bi radije društvo do jutra i muževljev zagrljaj...

Kako pomiriti te dijametralne suprotnosti? Što učiniti da ona bude sretna? On, kažem, jest sretan, ili nije, svejedno. Njemu je svejedno. I nema ništa protiv ako ona nije sretna ili isto tako ako je. Ili ako ovisi o njemu da im zajednički život bude ugodan, da se zajedno raduju, kao obitelj, opet nije važno, on tu ne može i ne vidi ništa šta bi mogao učiniti. Normalno mu je da su djeca OK, da su vrijedni u školi, studenti, da van tih obaveza nešto i rade i zarade si džeparac. Ali, taj džeparac nije dovoljan, Ipak, je trošak veći. Ili studij. Ako o ima pet položenih ispita, to nije ništa, normalno da ima, njegov kum ima osam. Nikad zadovoljan, još manje oduševljen. Ili zahvalan Bogu na svemu što ima u svojoj kući i u svom životu.

Eh, kad bih imao, mogao, znao, govori on. Ne, sve bi bilo isto, jer on bi sebe imao uvijek sasobom. I sa više novca, i sa više mogućnosti, i na nekom drugom mjestu za život. Uvijek bi vidio prepreke do sreće, do zadovoljstva.

Blogoumovanje mi je potrebno kao blogistici prije bloganja da ne zablogiram . Postala sam blogoholičar i volim blogofirati na svom i drugim blogovima.
Znam da od blogita ništa, dovoljno mi je blogostanje, kada je blogistika O.K. i kada je moj blogostaj na zavidnoj razini. Od blogofoba postajem blogizava, smiriti me može samo bloganje. Postajem blogoman i čitava blogosfera mi je oblogana.
Blogart mojih favorta pretvorio ih je u blogenije.
Blogohuljene je blogavan blog, bolje da takav postane blogil nego postati blogaž i doživi blogomažu zbog svojih bljogotina. Moja blogoteka pomalo raste i nadam se postati blogataš, a ne da ostanem ili postanem blogek. Ima ih koji se bloguzaju u blogtarima, jer ima se ne sviđa blogovijed.
Ima nas blogozivih kad nas netko blogodira na vlastitom blogu!. Blogalno je kad postajem blogomirana ili kad mogu blogomirati druge bloganjem.
Postala sam blogomorna, treba mi blogoterapija bez blogaroge, a kad bi bio neki blogomat, sve bi bilo lakše...
Blogdan će mi biti kad me blogomjeroma neki blogmaster smjesti na blogoteku.

Vidite li da sam blogjednuta!!!



P:S: Hvala S.W.A.T (ničiji vojnik) na rječniku!!

Počinjem razmišlajti o predstojećoj krizmi. Sa osjećajem straha, nedoumice, gnušanja i osobnog licemjerstva. Nemam snage suprostaviti se bujici, okolini, obitelji. Nemam snage, nemam hrabrosti svima reći u lice da ta parada ne dolazi u obzir. Moj muž želi. Moj sin želi – ne bi htio biti crna ovca, bijela vrana...

Misli li zaista svatko tko stoji u onoj gužvi u crkvi da je to volja Božja? Zar zaista svatko smatra da to tako treba biti, da je to tako On odredio? Je li istina da dodirom po licu nepoznatog čovjeka spušta se na dijete Duh Sveti? Ja ne mislim tako. Ja, zapravo znam, da tako u Bibliji ne piše i da je sve ovo oko krizme, firme ili kako već, jednostavno odluka jedne organizacije koja se zove katolička crkva. U najboljoj namjeri (želim vjerovati) donijela je niz propisa koji su nadodani, da ne kažem izmišljeni.

O čemu razmišljate u tjednima prije nego vam se dijete treba krizmati? O čemu razmišljaju i šta rade vaši bližnji koji spremaju krizmu? Najčešće – koliko čujem i vidim – o haljini, mora biti duga, ženstvena ili nešto slično, uglavnom, to je tema, odijelo, košulje, koji restoran, za koliko osoba, ima li vani mjesta, šta ako bude kiša u ta prevrtljiva proljetna vremena, 'oćemo li janjetinu i odojak ili samo jedno od toga, koju salatu, sa ili bez juhe, pašu li ove salvete uz onaj špajzservis, ima li dosta čaša, koga pozvati, koga ne pozvati, koga za kuma, šta kupita ako si kum (sat više nije dosta, mobitel je isfuran, ali obavezno, komad zlata za curu, i obavezno – pare, nije zgorega), koliko će taj cirkus koštati...?

Cupkajući u hladnoj crkvi, u onoj gužvi, među stotinama firmanika, jedva čekajući da ta parada prođe, jednako tako i oni koji vode taj obred – s nestrpljenjem upućuju tko s koje strane treba ići ili gdje stajati, a u mislima je samo juha...hoće li se ohladiti, hoće li biti svega dosta, hoće li biti previše...hoće li ček za haljinu sjesti kad treba..?

Kako preživjeti gomile jela i pića, kako preživjeti tuđa pijanstva, razuzdanost, moguće sukobe, prostakluke, psovke i masne viceve ... u slavlju koje bi trebalo biti sveto, drugačije... Kako mi ljudi uspijemo sve izmisliti i zabrljati!

I, vjerujte, malko se veselim toj krizmi. Doći će dio obitelji koji inače nikada ne bi došao u Zagreb, i to mi je drago. Sresti ćemo se u nekom okruženju, biti zajedno, imati ćemo osjećaj pripadnosti. Moj sin će biti važan taj dan, barem malkice više nego inače, kontaktirati ćemo s onima s kojim se rijetko čujemo, smanjiti će se monotonija naših života, odgovara nam promjena ritma , priuštiti ću si bolji komad garderobe (eto izlike)... i opet se utapam u prosječnost, u masu, prihvaćam pravila...

Teško mi je stajati čvrstih uvjerenja, naučila sam da je lakše malo pognuti glavu, duže će mi biti na ramenu. I drvo koje se savija pod udarima vjetra, duže traje. Ono uporno, tvrdoglavo, čvrsto, u naletu nevremena biva slomljeno...

Tako se ja tješim.

Od malena nas uče da se po knjigama ne šara. Nije loša navika čuvati svoje knjige, držati ih zaštićene od sunca, svjetla, prašine, (pogleda?)...
Ima istine u tome da knjige treba paziti, ne posuđivati onima koji nemaju običaj vratiti, ne samo zbog nominalne vrijednosti metara u regaliću, nego jedino zbog onoga što se u njima skriva.
Ja imam nekoliko knjiga koje držim blizu kreveta, koje svako nekoliko prolistam, pogledam, potcrtam, označim, podsjetim se. Već prema raspoloženju. Jedna od onih koja je potcrtavana, označavana i koja je kao stvorena za čitanje u onom periodu pred san, kad je duša spremna prepustiti se noćnom počinku, je Zvuk polarne svjetlosti, Zlatka Skotaka. Sastavljena je od haibuna, waka, haiku poezije... neću vam pojašnjavati šta je šta, nije to sada ni važno, prošetajte samnom kroz meni najdraže stihove:

U zagrljaju
dva stara prijatelja
našlo se djetinjstvo
.....

U magli
nestaje dječak
pojavljuje se starac.
.....

Teče
vijugava rijeka
ravno u more.
.....

Letim avionom
želim realno gledati
činjenicama u oči:
ali što mogu kad sam
stalno u oblacima.
.....

Uberem cvijet u vrtu
stavim ga u vazu:
vaza je u kući
kuća je u vrtu
i cvijet je opet u vrtu.
.....

Novogodišnja noć
hodam ulicama
veselog grada:
sniježe konfeti
kiši šampanjac.
.....

Bore na licu
to rukopis je
nepoznatih slova:
pročitati se može
samo sjećanjem.
.....

Neću više, da ne bude previše. Samo zastanite kod svakog stiha i barem malo razmislite. Koliko zgusnute istine! Koncentracija ljepote.

I jedna meni najdraža, najljepša, najtoplija, najočinskija:

Kći puše balone
od sapunice – u njima je
i moj dah:
svjetluca duga na opni
i u našim očima.

Večeras sam gledala Sanju. O tomo vam ja stalno pričam. O takvim sudbinama i o takvim životima... Zato sam konzervativna.

U subotu sam bila kod frizera. Lagano pramenovi, fina frizurica. To tek da znate, jer je poanta u onim šarenim časopisima što se motaju kod frizera i koje čitam isključivo tamo. A budući da su pramenovi u pitanju, to traje oko dva sata, dosta toga se može pročitati...

Eh, i razmišljam o toj slobodi na koju se svi pozivaju, na tom napretku i naprednim idejama, na tome kakva sam ja staromodna konzerva, i opet razmišljam kao i svi mislioci ovoga svijeta od prapočetaka, što je to sloboda? Budući da su mi sve definicije davna prišlost, smislila sam svoju: sloboda je super stvar ako ne ugrožava ničiju tuđu slobodu. Ako se mi osjećamo preslobodni, onda se svi drugi moraju čuvati!

Da konkretiziram. Čitam o onom Grdoviću. Nemam ništa protiv čovjeka. Lijepo pjeva, ima Porše, pa ga nema, nije njegov, pa onda strada... A sada ima djevojku. Ona ima 21 godinicu, znaju se dok je ona još imala petnaest, sada ima dijete s njim. Uopće ne branim niti odobravam njega i njegovu slobodu da uzme sve što mu se sviđa, da bude s djevojkom koja slini nad njim koji joj, može biti otac, da bez pardona izjavi da ne zna je li dijete njegovo (tko bi se svega sjetio), koje je sebi uzeo slobodu da zaboravi da je u braku i da (vjerojatno) ima djecu (ili nema, šta onda!).

Ali ona, djevojka. Ja, ovakva nazadna i konzervativna, mislim da bi joj bilo bolje da šuti. Imala je mogućnost izbora. I izabrala je sobodno. Slobodna je da spava s kim hoće. Slobodna je da ostane trudna. I sad misli da je slobodna da razvlači po novinama svoj postupak i tuđi brak. Gdje je tu sloboda gospođe Grdović? Ima li ona slobodu da se njezin brak i preljubi njezinog muža ne razvlače po novinama? Ima li ona slobodu biti supruga vjernog muža, čovjeka koji je svojim izjavama i postupcima neće blatiti i kaljti joj čast i dostojanstvo?

Gdje je sloboda jednoipolgodišnjeg djetešceta? Od dara - ljudi naprave stvar. I onda tu stvar razvlače po novinama, po bolnicama, vade krv, dokazuju očinstvo, objavljuju da se vozi na biciklu iz smetišta... Dijete je obilježeno, prozvano, slikano u ružnom kontekstu bez slobode da kaže - ne, ja to ne želim. Ja hoću biti dar i imati i mamu i tatu i živjeti skladno, ne želim da me tretirate kao stvar!

Vanbračna veza ne počinje penetracijom i ejakulacijom. Koliko se ja razumijem u tu matematiku, prije toga dovoljno je duga uvertira: pogled, poziv (na kavu ili nešto), razgovor, telefonski pozivi, dodir (i sve to nekoliko puta do ejakulacije) i na svakoj etapi tog puta obje strane mogu stati. Mogu zaustaviti tijek događaja. Jer, kada događaji prerastu u bujicu, onda je već kasno. Onda je tu dijete, onda je tu razočarana žena i očajna supruga, onda su tu neki videići snimljeni u vrijeme "velike ljubavi" (dok mu je žena s djecom, naravno, doma), onda su tu slike po novinama pa se bježi u inozemstvo, jer je on grozan tip koji prijeti. Suprugu i djecu tko šiša, ona je tu bila i prije, zašto da se itko brine za nju i njezinu djecu koja su prepoznata, koja u školi i na ulici slušaju o avanturama svojih očeva (do u tančine...!).

Sva sila licemjerja se slije kada te žene koje su ušle u tuđe brakove, kada one traže razumijevanje i podršku svekolike javnosti! Jer muškarci, naravno tvrde drugačije, lažu, skrivaju se u okrilje braka, pa se tuže, dokazuju, sude... Zašto te žene koje sada traže pravdu za sebe i svoju djecu rođenu u tim vezama nisu pitale javnost - PRIJE?

Šta biva na kraju s tom dječicom koja su rođena u tim podmuklim, pokvarenim, uvredljivim, lažnim, opasnim i nezakonitim vezama u kojima su aktivno sudjelovala obadva SLOBODNA bezveznjaka koja su mislila samo na svoju slobodu?

Ponovo tvrdim da nije sloboda da uzmemo sve što hoćemo, pa niti sve što nam treba, da imamo sve što smatramo da nam pripada ili za što smatramo da na to imamo pravo!

Hvala ti, što si dio mog života preko dvadeset godina.
Hvala ti što si uvijek tu, ne smo na papiru. Što si pri ruci kad mi trebaš. Hvala ti što me dižeš kada padnem, što me tješiš kad sam tužna.
Hvala ti što mi opraštaš. Što razumiješ moju naglu narav. Moj prebrzi jezik, moj temperament. Hvala ti što si ti ona voda koja gasi moje požare.
Hvala ti što si strpljiv, što si dobar i blag. Što si nježan. Što si brižan.
Hvala ti što si divan otac, strpljiv, ali ipak zahtjevan. Hvala ti što si dobar brat, zet, šogor, što svaku ulogu koju imaš u našem životu ispunjavaš besprijekorno.

Hvala ti što me voliš, uvijek. Iako odavno to nisam čula. Odavno mi nisi rekao nešto divno od čega bi me prošli drhtaji kao na početku naše veze. Sada je drugačije. Ne bolje i ne lošije. Samo, drugačije. Sad se ljubav manifestira drugačije, zrelije.
Pokrivaš me kad zaspim otkrivena. Kupuješ mi uloške, kad je hitno. Obaviš sve umjesto mene kada treba. Znam da te mogu pozvati kad je frka. Ne bojim se nikoga. Niko mi ništa ne može. Jer znam da iako nitko ne može tebe zamisliti kao nekog opakog tipa, ti bi zgazio svakog tko bi dirnuo u mene ili našu djecu. Bez straha i bez oklijevanja.
Brineš kad ti se čini da me nešto muči. Trpiš moje prigovaranje, moje nervoze i PMS-ove. Ljubiš me, maziš i paziš. Ugađaš u svemu. I svađaš se samnom, I sto puta ne slažeš.
Hvala ti što nisi razdražljiv, što nisi ravnodušan, što nisi nepouzdan.

Hvala što si moj. Što sam jedina. Što sam voljena i poštovana. Što mi je svaki dan s tobom poseban. Iako mi odavno nisi ništa skupo kupio, ali dao si mi ono najvrednije što imaš. Sebe. Cijeloga. I znam da mi pripadaš, da smo jedno tijelo, jedna duša. Ali, ipak samostalni svatko na svoj način.

Hvala ti što ne gušiš moje interese. Što me potičeš i ohrabruješ, što nisi ljubomoran, što nisi nezainteresiran. Hvala ti što mogu živjeti kao individua, posebna, iako uvijek tvoja, uvijek naša.

Hvala Bogu na tebi.

Rado zapjevušim tu pjesmicu uz Gabi Novak kad je čujem na radiju, najčešće u autu, ali uvijek osjećam lagani nemir izgovarajući te riječi. Koliko smo puta to čuli u stvarnom životu, kada jedna osoba kaže drugoj "ja te volim na svoj način" ili kada vam se prijateljica žali na nekoga, bilo koga: dečka, muža, ljubavnika, oca... te tom rečenicom pokušava opravdati neke njegove postupke?

Nedavno mi je to rekla moja frendica za čovjeka s kojim živi. Skužila sam da se sprema neka koma priča, nešto što je u startu na klimavim nogama. I, naravno, priča ko većina takvih: ljubomora, nepoštovanje, omalovažavanje, upotreba uvredljivih riječi pred drugima (i ne samo pred drugima)... i tako dalje, paleta neprikladnog ponašanja je daleko veća od prostora koji imam na raspolaganju...

"Znam da me voli", kliče ona suznih očiju, zašto bi onda živio samnom? Zašto ne bi?, odgovaram protupitanjem. Nema nikakvog razloga da izađe iz gnijezda u kojem ima sve što mu treba, sve biološke potrebe su mu ispunjene, a njegovo neprikladno ponašanje nije dovedeno na dnevni red i ne trpi zbog toga nikakve sankcije. Ona se trudi da bude bolja, da ga ne iznervira.

I, šta da joj kažem. Ništa, on nju voli na svoj način, ona njega na svoj, bolje da se ja ne miješam. Pa ću reći vama:

Ljubavi "na svoj način" pune su crne kronike, specifična ponašanja koja žene trpe u vezama nazivajući iz posebnim načinima ljubavi dovode u drastičnim slučajevima do tragedije na kraju balade, a u onim običnim, samo do nezadovoljstva, tjeskobe i ogorčenosti. Posljedica je nesretan suživot s osobom koja ne zna voljeti na pravi način. Na način na koji se voli. A taj je samo jedan. Svi ostali načini su pogrešni, svi vode u ćorsokak, u nezadovoljstvo, ili na sretni kraj - u rastavu dvoje specifičnih ljubavnika. Nisam čula sretnu ženu koja kaže da nju njezin izabranik voli na neki svoj, ekskluzivni način.

Moram, moram vam citirati najjednostavniju i najtočniju definiciju ljubavi, koja vrijedi za ljubav prema bilo kojoj osobi u našim životima i sve ostale definicije ljubavi samo podsjećaju na ovu:

"Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva
ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se.
Nije nepristojna, ne traži svoje,
ne razdražuje se,
zaboravlja i prašta zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini.
Sve ispričava, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nigda ne prestaje."
(1 Kor, 13 4-8)


Sretan je onaj koji je našao ljubav koja barem sliči ovoj definiciji. Ne smijemo posustavi da NAŠA ljubav sliči tome, i to treba biti obostrano. Jedino tako ljubav ima smisla i biva cjelovita.

Obostrano.

Još mi jedna aktuana tema ne da mira. Oduvijek sam se pitala i nije mi bilo jasno, i zanimalo me zašto je to Bog tako odredio...

Radi se, naravno, o svećenicima, katoličkim. Naglašavam katoličkim, jer ne poznajem niti jednu kršćansku denominaciju ili zajednicu u kojoj je izrijekom, sa nekog višeg mjesta zabranjeno ljudima koji žele služiti Bogu - ženidba.

U startu je to nefer, bilo šta bilo kome zabranjivati, naročito osnovnu čovjekovu potrebu da ima dom, djecu, ženu, jednom riječju - obitelj. Baš zbog tih neprirodnih životnih opredjeljenja, ti ljudi su ostali bez autoriteta u javnosti da kažu ili komentiraju bilo kakvu nakaradnost u društvu. A kako bi i imali kredibilitet, kada, jednostavno, ne znaju o čemu govore?

Bez uvrede za te ljude koji su svoje živote posvetili Bogu, ali kako da nekoga od njih pitam, recimo za problem s djecom ili u braku, kada oni svog iskustva nemaju. A znam da je metoda vlastite kože najbolja metoda. Sve drugo je bla bla, ali kad ti osobno nešto proživiš, e, dragi moj, onda o tome možemo zajedno.

Odgovore sam potražila u Bibliji, Božjoj Riječi, knjizi koja je autoritet u Božjem narodu, jedina mjerodavna u svemu. I bez svojevoljnog tumačenja (da me ne bi optužili da izvlačim iz konteksta ili tumačim pogrešno):

1. Timoteju 4, 1-3

"Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavolske nauke, podmukle lašce, koji su ožigosani u vlastitoj savjesti, koji zabranjuju ženidbu i (naređuju) uzdržavanje od jela koja Bog stvori..."

Poslanica Titu 1, 6-7

"...ako je tko besprijekoran, jedanput ženjen, ako ima djecu vjernike koja se ne mogu optužiti zbog razuzdanosti i nepokornosti. Jer nadglednik, u svojstvu Božjeg upravitelja, mora biti besprijekoran, ne samodopadan, ne sklon srdžbi, ne goropadan..."

Naknadna odluka nekih ljudi, koji su zasigurno u dobroj namjeri, ali u protivnosti s osnovnim naukom, donijeli ovu odluku, koštala je mnoge ljude od krvi i mesa mnogih ružnih stvari.
Kolika vanbračna djeca, pedofilija, preljubi, čedomorstva, abortusi, dakle sve ono što je protivno njihovoj savjesti i odluci.

Razumijem da bi netko htio cijeli život služiti Bogu, čak mogu razumjeti da netko slobodnom voljom odluči cijeli život živjeti u celibatu (šteta, šteta), mogu razumjeti i da su ti ljudi od krvi i mesa, da ih ljudska potreba vodi (i tjera) u odnos sa ženom, u potrebu i želju da imaju djecu. Žao mi je svećenika, tih ljudi koji su prisiljeni živjeti u celibatu, bez obitelji, a s druge strane, time potpuno gube utjecaj, bilo moralni, bilo duhovni u narodu.

Jer, njihov prljavi veš viori na naslovnicama svih novina. O ljudima koji su pali u tim prljavim rabotama na samo dno, govori se danima, vuku se po novinama, osuđuju se zatvorskim kaznama itd. Naravno, no jesu li samo oni krivi? Kriva je ustanova, kriv je onaj prvi koji je odlučio mimo Riječi onoga komu služi, krivi su mnogi koji su dalje na to pristali.

A žrtve? Sami svećenici (koji su, zamislite - ljudi), žrtve su žene koje ljube svećenike, trpi njihova savjest, trpe djeca koja se rode u tim vanbračnim vezama ("djeca grijeha", ožigosana), trpe djeca koja su potpuno bespomoćne žrtve njihovih požuda, prljavih, prejakih za kontroliranje, žrtve su sva ona abortirana djeca i žrtve čedomorstva, žrtve su i sami svećenici, ako izgaraju od čežnje, a ne smiju... Seksualna energija je, barem tako kažu, jedna od najjačih energija u čovjeku, koja se treba na neki od načina isprazniti. Ako ne može prirodnim (općeprihvaćenim putem), ona izlazi van sporednim putevima. U mladosti na jedan način, u starosti na drugi...

Ponekad pomislim: kako bi se taj čovjek snašao u običnim životnim situacijam, kao bi bolje mogao razumjeti žene, djecu, muškarce, strast, požudu, ljutnju, brigu za djecu, poteškoće u odgoju, ljubav, bolje bi razumio sve u životu običnog čovjeka, da on ima isto takav život. Jer, ruku na srce, on je miljama daleko od našeg svijeta...

No, najveći problem je taj što u ovom slučaju svećenstvo nema povjerenje naroda. Prošetajte blogovima, poslušajte ljude koji nisu iz crkve, pa i mnoge koji su redovno u njoj, pitajte djecu ispred škole...

Evo, novi postić, tek toliko, poštovani blogeri i blogerice, da ne mislite da ja samo udaram po teškim temama. Evo jedne isto tako aktualne, razrađene po gotovo dokumentaristički:



Starosna dob Životni cilj
____________________________________________


4 godine NE PIŠKITI U GAĆE

8 godina ŠTIPNUTI CURICU ZA STRAŽNJICU

12 godina IMATI PRIJATELJE

18 godina IMATI VOZAČKU DOZVOLU

20 godina SEKS

35 godina IMATI NOVACA

50 godina IMATI NOVACA

60 godina SEKS

70 godina IMATI VOZAČKU DOZVOLU (još uvijek)

75 godina IMATI PRIJATELJE (još žive)

78 godina ŠTIPNUTI CURICU ZA STRAŽNJICU

85 godina NE PIŠKITI U GAĆE





Pozdrav!

(Imala sam i tablicu, zbilja, gdje je nestala?!)

Sudeći po brojnim komentarima (samo nastavite), mnogi od vas me smatraju konzervativnom, staromodnom, "ovo je liberalnije vrijeme"...i te spike. OK

Ajmo redom:

Sloboda, kako je većina tumači, znači slobodu za sebe. Dakle, ja sam slobodan odabrati živjeti vanbračno, ja sam slobodan živjeti u istospolnoj zajednici, ja sam slobodan mijenjati partnere raznih vrsta: spola, starosti, bračnog stanja i drugih odrednica, kako JA hoću. Divno.

Da bi sloboda mišljenja i čvrstina vašeg stava došla do potpunog izražaja, probajte zamisliti (ako imate želudac, ako nemate, nemojte niti slučajno to zamišljati) ove situacije:

1. Imate majku. Većina vas. Jdnog dana, ona objavi: Dušo, ja već dugo imam ženu svog života, želim se udati za nju i živjeti sretno do kraja života.

2. Imate oca. Kakav je takav je, otac je. I dobar i loš. I on kaže; Dijete moje, imam jednog prijatelja, volim ga više nego ijednu ženu na svijetu, on me potpuno razumije, želim s njim živjeti do kraja života i ući u legalan brak, da svi znaju za našu ljubav.

3. Imatedijete. Kćer ili sina. Većina vas koji imate djecu, ona su, kako vidim, još vrlo mala. Molim vas, nemojte puno razmišljati vi koji imate, a vi koji nemate, probajte se ufurati da ih, npr. imate i da li ih vidite u sretnoj budućnosti u zagrljaju istospolnog partnera?

Da vas podsjetim: ni djeca roditelje, tako niti roditelji djecu ne smatraju spolnim bićima. Uglavnom, to naši mame i tate ne rade. Ali, ovi koji bi stupili u brak, sigurno, sigurno bi vodili ljubav. I držali se za ruke u javnosti. Itd. Itd.

Ne mogu dalje navoditi primjere. Ako možete zamislite te situacije, VI koji ste liberalni i koji se odobravate homoseksualne veze, ako vam nije izazvalo mučninu, tjeskobu ili zabrinutost, ili ako se niste naljutili što vam navodim te primjere, onda ste vi ZAISTA liberalni i napredni u shvaćanjima. Nepokolebljivi i čvrsti u svojim uvjernjima. To poštujem. Jer ćete vi poštovati i tuđe izbore.

Ali ako ste se naljutili i na samu pomisao da spominjem te vaše ljude u tom kontekstu (ili sestru ili brata ili...), onda niste baš napredni , niti liberalni. Onda ste konzervativni, i "zaostali" poput mene. Sačekajte onda. Nemojte izlijetati sa sigurnim stavovima. Neka malko odstoje, promislite i šta sloboda kao takva nosi sa sobom. Netko slobodan u svemu daje si slobodu da pokuša svašta...

Ja imam i sina i kćer. Užasna mi je pomisao da oni objave gore navedeno. Volim ih najnajnajviše na svijetu, ne bih "umrla zbog njih", nego živim zbog njih. Obožavam svoju djecu. I kad bi mi ne daj Bože, rekli nešto slično, preživjela bih. Ne bi ih otjerale, ne bih se pravila da ne postoje. Ne bi ih se odrekla, niti zamrzila. Nikada. Roditeljska ljubav je bezuvjetna. Znali bi moje mišljenje, moju užasnutost, bilo bi mi važno da su sretni. Ali, ja bih najviše voljela da budu sretni u svojoj obitelji, sa svojim supružnikom drugom spola i sličnih godina, svojom djecom.

Ako je to zaostalo i konzervativno i danas staromodno... neka je. Sve smo počeli bagatelizirati. Sve ralativizirati. Sve odobravati. Sa svime se slagati. Samo je korak do toga da nas naša sloboda ne počne ugrožavati!

Nekidan smo bili u jednom društvu i sjeli pored jednog para. Upoznali smo se, kako se i pristoji, mi kao bračni par, oni kao - par. Riječ po riječ, kažu oni da im je situacija baš zanimljiva, jer hodaju 14 godina,a sedam već žive zajedno. I, kažem ja, kako se predstavljate drugim ljudima? Nije uvijek dovoljno izgovoriti samo imena. Obično uz upoznavanje ide neko objašnjenje: ovo mi je kolega, kolegica, mama, sestra, muž, zaručnik, prijatelj. U koju od tih kategorija spada dotični, recimo, Ivan? Muž nije, to ne želi biti. Prijatelj, hm, bilo bi malo sumnjivo, zna se što je prijatelj. Ljubavnik? Ne zvuči baš pristojno, u svakom slučaju, znamo šta su i ljubavnici. Zaručnici? Nemalju prsten, nisu objavili ni zaruke, a o vjenčanju niti ne misle. Pa, šta ste, pitam ih ja. Mi smo Ivan i Ana, recimo, odgovara ona.

Zanimljiva situacija, bila bi još zanimljivija da imaju dijete. A kako će tek biti zanimljiva, kada dođe do rastave? MIslite da neće doći? Daj Bože da ostanu zauvijek zajedno u ljubavi i vjernosti... ali, to tako uglavnom ne biva. U većini slučajeva, takve zajednice završavaju - loše. Prije ili kasnije, netko se sjeti da nije ništa obavezan, da nije ništa potpisao, i kad već hoće napustii ženu (najčešće) onda je tu prisutan i manjak morala, odgovornosti, poštenja i svih ostalih osobina koje uglavnom nestanu poput plika negdje u nepoznatim dubinama naše labave ličnosti. Samo da se izvući iz gnjezda, zajednice, ili već kako to tko zove, a budući da papira niti nema, još lakše! Nema suda, mirenja, procesa, diobe imovine, dokazivanja da se zajednički živjelo godinama, svjedoci dokazuju, svjedoče tko je kome kuhao, peglao, tko je koga uzdržavao, sva ona sranja koja se dešavaju u običnim rastavama, sada su ovdje na kvadrat, na kub! Rastavom žena svakako bude ponižena, ali kako se rastati od nevjenčanog muža? Dodatnim gubitkom dostojanstva čak ako je u pitanju i izdašan dogovoreni iznos kao naknada za provedeno vrijeme - dobro plaćena...šta? Prijateljica, domaćica, ljubavnica, družica? Ako mislite da pretjerujem, sjetite se manekenke i nogometaša, pjevačicovoditeljice i poduzetnika... Možda bi im teže palo na pamet toliko se povlačiti po novinama da se od početka znalo tko je kome ko, tko koga i zašto, od kad, s kojim ciljem i s kojim prezimenom, budžetom itd.itd.

Što, ustvari znači ono famozno "nama papir ne znači ništa"? Znači, jer da mislite drugačije, potpisali biste i znalo bi se pred zakonom, ljudima i pred Bogom, dali biste obećanje, zavjet, potpis osobi za koju se vežete, zakonski je uokvirena zajednica braka koja po redu stvari postoji da bi se osnovala obitelj, imala djeca, i živjelo jednim životom koji će proizvesti druge živote, podići ih i otpremiti dalje, u život.

Zovite me staromodnom, konzervom ili kako već hoćete no čula sam i vidjela poprilično tužnih priča u kojima su žene prevarene, izigrane, ostavljene, iskorištene, uništene itd. u takvim zajednicama. Čak i u braku muškarci zaboravljaju zašto su tu i s kojim razlogom, no ipak, njihovo je mjesto točno označeno, oni su očevi, pater familiasi, i njihova je odgovornost za dom i djecu i obitelj golema. Moderne obitelji se danas sastoje od samohranih (mislim napuštenih) majki, ali smatram da to ne bi trebao biti model. Sloboda izbora za mene je samo sloboda sebičnosti, jer odlučiti u djetetovo ime da ono živi bez oca, ne poznajući ga ili stvoriti ga van obitelji, u najmanju je ruku neodgovorno. Ako mislite da pretjerujem, stavite na popis s jedne strane sretne samohrane majke i one druge. Koji je popis duži?

Sve se ovo odnosi na uobičajene obitelji, ne mislim ovdje na one u kojima je nasilje na dnevnom rasporedu svaki dan, opijanja, drogiranja i agresija, one obitelji po crnim kronikama ili u Areni. O njima možda, neki drugi put. Ovo je post o ljudima koji nas okružuju, u obitelji, na poslu, u našem miljeu, kak' bi rekli.

Udajom žena ne gubi svoj identite, ne predstavlja je se nužno s gospođa toga i toga, nego dobija još jednu ulogu više. Ona je nečija supruga, a ne nečija ljubavnica ili prijateljica. Ona je majka u obitelji, a ne samohrana majka. Vrlo je mali broj žena, vrlo emancipiranih koje su odabrale i zadovoljne su u svojoj ulozi samohrane majke. To su uglavnom žene s vrlo visokim standardom. Ali, pitajte njihovu djecu, kaka odrastu. Kada vide da nemaju oca uvijek kraj sebe, da ga ne poznaju ili da ga povremeno viđaju kada on uhvati vremena za njih. Ili kada mu sadašnja žena dozvoli, ili kada se odvoji od sadašnje djece. Pitajte ih. Bolje je nikakav otac, nego loš otac. Uglavnom je istina, no jestu li se žene zaista potrudile da svom djetetu daju dobrog, savjesnog, vjernog, odanog i odgovornog oca? Jesu odabrale partnera, ili je trudnoća pokupljena negdje usput? E, to je razlika. O tome vam govorim.

Znam da ćete me pokopati, svi su danas jako liberalni, napredni u shvaćanjima, ali, kud to vodi? Što je slijedeći zahtjev? Sloboda nije nužno ono što je najbolje za nas, sloboda nam ostavlja preširoko polje djelovanja u kojem ima vrlo mnogo ponuda, i sigurno nije svaka dobra. Malo ih je dobrih. Ako možemo slobodno birati istospolnog seksualnog partnera i vjenčati se za njega, što je slijedeće? Pojaviti će se za sto godina, možda, netko s vrha planine, i htjet će ostvariti zakonsku zajednicu sa svojom kozom! Zašto ne, sam odlučuje s kim će voditi ljubav, pa slobodni smo!

Već odavno ne čitam novine... Ta ružna navika, da ujutro na poslu, barem prolistam i vidim šta ima... da budem u toku, da znam o čemu se govori, tko i što radi, misli, kuda ide i šta se dešava u svijetu... Potreba za informacijom mi je pokvarila jutro, dan... Rano, sabajle, što bi rekli, dok je duša još otvorena od sna, dok smo prijemčivi za svašta, dopuštamo da se slije gomila gadosti što ih je svijet proizveo proteklog dana.

Najljepše mi je jutro kad se polako izvlačim iz kreveta, kad mi se ne da odvojiti od topline koja u njemu još spava, od sigurnosti zagrljaja. Kasnije, sve što slijedi, a ima u čitankama (tipa kupaona, pa doručak - ak' ne lažem) i onda put pod noge posao. I, naravno, blog od nedavno. Zar to nije ljepše, pročitam tuđe gluposti, sastavim i sama koju, prebacim na papir ups! ekran, iako moj blog još izgleda sterilno, ali biti će (Josipeeeee!).

E, da, da se vratim na svjetske gadosti. Zapravo, na čitaoce i komentare. Najviše ih je po uredima, gdje je obavezan ritual kava i novine, barem u većini firmi. U mojoj je do nedavno bilo. Komentiranje na glas, čitanje, ccccckanje i zgražavanje nad ljudskim sudbinama, katastrofama, žal za poginulim ljudima, siromašnim, promrzlim, ostavljenim, ubijenim, osakaćenim, podsjećanje je'l još netko nekog pozna s gorom sudbinom... i dan može početi.

Kako smo mi ljudi čudni: zanima nas što se dešava na drugom kraju zemlajske kugle, pitamo se zašto svijet ne učini nešto, a da se samo okrenemo oko sebe... Samo da malo dignemo pogled sa svoje ličnosti i vidimo ima li itko u našoj blizini kome bismo mogli učiniti život lakšim. Ne nekom donacijom (iako nije zgoreg), ali razgovorom, srdačnim pozdravom, ljubaznošću, uslugom, osmijehom... vi nastavite dalje. Onim za što vam ne treba ni vrijeme ni novac. Samo dobra volja.

Znate li što me potaklo za ovaj post? Nedavno sam negdje pročitala, kao razgovor žene i Boga, u kojem ona pita Boga :"Kako možeš dopustiti da toliki ljudi pate, da su osamljeni, tužni i da im je teško? Zašto, Bože ne poduzmeš nešto u vezi toga? A Bog joj odgovori:
"Poduzeo sam nešto. Stvorio sam TEBE."

Ima ljudi, naročito su to oni mlađi, koji često izjavljuju da cijene iskrenost i da su iskreni i da kažu uvijek ono što misle, svidjelo se to nekome ili ne. Opet, na stranicama raznih časopisa i u TV emisijama često se čuje da netko voli iskrenost.

Ovi koji vole iskrenost vjerojatno misle na iskrenost u odnosima, na jasnim stavovima i postupcima bez zakulisnih radnji i mozganja šta je pjesnik htio reći. Svi volimo barem otprilike znati kako će se osoba s kojom smo u dodiru postaviti u nekoj situaciji, kako će reagirati i koliko na tu osobu možemo računati. U braku, na poslu, u prijateljstvu. Dakle, svako iznenađenje nije dobrodošlo jer nas stavlja na sklizak teren.

Nasuprot tome, osobe koje su iskrene i kažu sve što im je na duši zapravo si dozvoljavaju - previše. To su oni koji zblja što na umu, to na drumu i kojima je biti iskren samo paravan za bezobrazluk. Ja, na primjer, uopće ne želim da je netko iskren prema meni. Radije lažna pristojnost, nego iskreni bezobrazluk. Jer, uopće me ne zanima što većina ljudi misli o meni. Naravno, bila bih oduševljena kad bi svi mislili da sam divna kao osoba, pouzdana, vrlo pametna, osoba na koju se može računati, koja sve razumije i u čijem je društvu ugodno. Lagala bih kad bih rekla da mi ne bi odgovaralo da ljudi misle kako sam privlačna, a s druge strane prava dama koja ima visokorazvijen osjećaj za lijepo, dobro, pametno... Kužite? No, ne trebaju mi ljudi prilaziti i obavještavati me čak niti o tome.

Kad bi samo jedan dan bilo dozvoljeno da hodamo uokolo i govorimo ljudima sve što mislimo, da budemo potpuno iskreni i da kažemo sve što nam je na srcu, šta mislite, koliko bi ih dočekalo jutro? Poubijali bi se već kod prve rečenice.

Osobnim uspjehom smatram kada osobe koje mi iz bilo kojeg razloga nisu drage, a ima ih i koje su mi sasvim odbojne, uopće ne primjete šta mislim o njima. Jer, to je samo moja stvar, pod uvjetom, naravno, da mi se nisu zamjerile nekim neprikladnim ponašanjem ili postupkom.

Dakle, slobodno me smatrajte dvoličnom, smatrati ću to komplimentom.

Taman krenem k'o lokomotiva, a kad ono, fuf! pade sistem i odoše mojih točno četiri prekrasna komentara, ohrabrujuća, vidim da me ipak netko čita. Možda nisam skroz nezanimljiva, moji bi rekli, lako je njima čitati, kada te ne moraju slušati. :B

A ja bih, tek toliko da vidite da pratim vanjska zbivanja, iako u zaostatku, morala barem malkice komentirati Cecu i to sasvim malkice, jer više niti ne zaslužuje.

Dakle, žena nije kriva što živi tamo i što je rođena tamo, jel'te vole svoje, pa gotovo. Ali mi, braćo hrvati (baš hoću malim slovom), ccc... kako mi slabo pamtimo! Mi smo skoro sve zaboravili što nam se događalo na ovim prostorima i kako su nam drugovi ulazili kopnom i zračno, ali, nema veze, nećemo stalno o ratu.

E, gospodo, ali taj rat nije još završio. Dok god naši ljudi boluju od PTSP-a, dokle god ta bolest razara njihove obitelji, uništava im brakove i sakati duše djeci, dokle god država ubija naše ljude zaostalim minama zaoranim diljem, lijepe naše , dokle naši sjede u Haagu, a za nekima se još traga, dokle god živi ijedna majka koja nije obrisala suze za svojim sinom, dotle to nije gotovo. I dokle god se pamti. Itko pamti.

Daleko od toga da zagovaram mržnju, to si ne želim. Ali se mora znati smo mi susjedi, i kao takvi moramo surađivati, moramo trgovati, moramo putovati, razmjenjivati dobra, ali, moramo li pjevati, pljeskati, juškati, vrištati, veseliti se s njima, moramo li plaćati njihove pjevače sumnjive kvalitete, zvati ih, tapšati ih po ramenu i slagati se s njihovim "pa nećemo, bre, opet o ratu da pričamo"?

Osim toga, nije prošlo vrijeme korote ove zemlje, i majke nisu još oplakale svoje sinove, žene nisu pokopale muževe, djeca nisu niti zapamtila očeve!

Mi smo, gospodo, narod bez dostojanstva, bez morala, bez pijeteta, bez ponosa, bez zdravog razuma. Bez prkosa, inata (bar). Ja nisam nikog u ratu izgubila. Ali znam tko je. Nije mi nitko poginuo. Ali, znam tko je. Moja kuća nije sravnjena sa zemljom. Ali, znam čija je. I nije mi svejedno i ne mogu zatvarati oči pred istinom. I ne moram mrziti, ali znam tko je tko u ovoj priči.

I Riblja čorba, i Oliver Mandić i još neki, ne želim ih nabrajati, ostaju u kutku mog sjećanja kao dio puberteta i ne dozvoljavam da mi srce zaigra kad čujem stvari koje sam nekada s užitkom slušala. Znam, glazba je umjetnosti...bla, bla... Neka je. U mojoj kući - ne. Svojoj sam djeci objasnila koliko sam mogla, samo golu istinu, bez mržnje, objasnila sam im svoje razloge i zaključila - ako ih i ne razumijete i ako ih ne prihvaćate, mi kao roditelji imamo pravo veta na svaku našu odluku. Ova je . NE za njihove pjesme u našoj kući. Nije to pitanje osobne krivnje, koga god pitate nije kriv. I nije se slagao s tim. Oni su krivi. I Stari je kriv. Svi pomalo. I svi jednako. Dabome.

Da se vratim na Cecu. Znate li tko je Arkan? E, taj je izišao iz Cece, prije nego što je ušao u Hrvatsku. I ona da nam priča svoju priču i svoju verziju i ona da pjeva svoje pjesme.? Hvala, ne.

:amen: