Nekidan smo bili u jednom društvu i sjeli pored jednog para. Upoznali smo se, kako se i pristoji, mi kao bračni par, oni kao - par. Riječ po riječ, kažu oni da im je situacija baš zanimljiva, jer hodaju 14 godina,a sedam već žive zajedno. I, kažem ja, kako se predstavljate drugim ljudima? Nije uvijek dovoljno izgovoriti samo imena. Obično uz upoznavanje ide neko objašnjenje: ovo mi je kolega, kolegica, mama, sestra, muž, zaručnik, prijatelj. U koju od tih kategorija spada dotični, recimo, Ivan? Muž nije, to ne želi biti. Prijatelj, hm, bilo bi malo sumnjivo, zna se što je prijatelj. Ljubavnik? Ne zvuči baš pristojno, u svakom slučaju, znamo šta su i ljubavnici. Zaručnici? Nemalju prsten, nisu objavili ni zaruke, a o vjenčanju niti ne misle. Pa, šta ste, pitam ih ja. Mi smo Ivan i Ana, recimo, odgovara ona.
Zanimljiva situacija, bila bi još zanimljivija da imaju dijete. A kako će tek biti zanimljiva, kada dođe do rastave? MIslite da neće doći? Daj Bože da ostanu zauvijek zajedno u ljubavi i vjernosti... ali, to tako uglavnom ne biva. U većini slučajeva, takve zajednice završavaju - loše. Prije ili kasnije, netko se sjeti da nije ništa obavezan, da nije ništa potpisao, i kad već hoće napustii ženu (najčešće) onda je tu prisutan i manjak morala, odgovornosti, poštenja i svih ostalih osobina koje uglavnom nestanu poput plika negdje u nepoznatim dubinama naše labave ličnosti. Samo da se izvući iz gnjezda, zajednice, ili već kako to tko zove, a budući da papira niti nema, još lakše! Nema suda, mirenja, procesa, diobe imovine, dokazivanja da se zajednički živjelo godinama, svjedoci dokazuju, svjedoče tko je kome kuhao, peglao, tko je koga uzdržavao, sva ona sranja koja se dešavaju u običnim rastavama, sada su ovdje na kvadrat, na kub! Rastavom žena svakako bude ponižena, ali kako se rastati od nevjenčanog muža? Dodatnim gubitkom dostojanstva čak ako je u pitanju i izdašan dogovoreni iznos kao naknada za provedeno vrijeme - dobro plaćena...šta? Prijateljica, domaćica, ljubavnica, družica? Ako mislite da pretjerujem, sjetite se manekenke i nogometaša, pjevačicovoditeljice i poduzetnika... Možda bi im teže palo na pamet toliko se povlačiti po novinama da se od početka znalo tko je kome ko, tko koga i zašto, od kad, s kojim ciljem i s kojim prezimenom, budžetom itd.itd.
Što, ustvari znači ono famozno "nama papir ne znači ništa"? Znači, jer da mislite drugačije, potpisali biste i znalo bi se pred zakonom, ljudima i pred Bogom, dali biste obećanje, zavjet, potpis osobi za koju se vežete, zakonski je uokvirena zajednica braka koja po redu stvari postoji da bi se osnovala obitelj, imala djeca, i živjelo jednim životom koji će proizvesti druge živote, podići ih i otpremiti dalje, u život.
Zovite me staromodnom, konzervom ili kako već hoćete no čula sam i vidjela poprilično tužnih priča u kojima su žene prevarene, izigrane, ostavljene, iskorištene, uništene itd. u takvim zajednicama. Čak i u braku muškarci zaboravljaju zašto su tu i s kojim razlogom, no ipak, njihovo je mjesto točno označeno, oni su očevi, pater familiasi, i njihova je odgovornost za dom i djecu i obitelj golema. Moderne obitelji se danas sastoje od samohranih (mislim napuštenih) majki, ali smatram da to ne bi trebao biti model. Sloboda izbora za mene je samo sloboda sebičnosti, jer odlučiti u djetetovo ime da ono živi bez oca, ne poznajući ga ili stvoriti ga van obitelji, u najmanju je ruku neodgovorno. Ako mislite da pretjerujem, stavite na popis s jedne strane sretne samohrane majke i one druge. Koji je popis duži?
Sve se ovo odnosi na uobičajene obitelji, ne mislim ovdje na one u kojima je nasilje na dnevnom rasporedu svaki dan, opijanja, drogiranja i agresija, one obitelji po crnim kronikama ili u Areni. O njima možda, neki drugi put. Ovo je post o ljudima koji nas okružuju, u obitelji, na poslu, u našem miljeu, kak' bi rekli.
Udajom žena ne gubi svoj identite, ne predstavlja je se nužno s gospođa toga i toga, nego dobija još jednu ulogu više. Ona je nečija supruga, a ne nečija ljubavnica ili prijateljica. Ona je majka u obitelji, a ne samohrana majka. Vrlo je mali broj žena, vrlo emancipiranih koje su odabrale i zadovoljne su u svojoj ulozi samohrane majke. To su uglavnom žene s vrlo visokim standardom. Ali, pitajte njihovu djecu, kaka odrastu. Kada vide da nemaju oca uvijek kraj sebe, da ga ne poznaju ili da ga povremeno viđaju kada on uhvati vremena za njih. Ili kada mu sadašnja žena dozvoli, ili kada se odvoji od sadašnje djece. Pitajte ih. Bolje je nikakav otac, nego loš otac. Uglavnom je istina, no jestu li se žene zaista potrudile da svom djetetu daju dobrog, savjesnog, vjernog, odanog i odgovornog oca? Jesu odabrale partnera, ili je trudnoća pokupljena negdje usput? E, to je razlika. O tome vam govorim.
Znam da ćete me pokopati, svi su danas jako liberalni, napredni u shvaćanjima, ali, kud to vodi? Što je slijedeći zahtjev? Sloboda nije nužno ono što je najbolje za nas, sloboda nam ostavlja preširoko polje djelovanja u kojem ima vrlo mnogo ponuda, i sigurno nije svaka dobra. Malo ih je dobrih. Ako možemo slobodno birati istospolnog seksualnog partnera i vjenčati se za njega, što je slijedeće? Pojaviti će se za sto godina, možda, netko s vrha planine, i htjet će ostvariti zakonsku zajednicu sa svojom kozom! Zašto ne, sam odlučuje s kim će voditi ljubav, pa slobodni smo!
Post je objavljen 06.02.2005. u 11:03 sati.