Upravo me zvala frendica. Znamo se sto godina. Još jučer je pozvala nas i tetu i strica, da sutra dođemo kod njih na...nešto, njihovom sinu je rođendan, pa tako nije baš kava, nije ni večera, uglavnom, uz kolače bi bilo još nešto. Sada je rekla da to povlači, da ne računamo za sutra. Sve to i nije tako zanimljivo, da naš razgovor, tj. njezin monolog nije potrajao sati i pol. Pustila sam je da istrese dušu, ništa joj nisam rekla, ni savjetovala, uglavnom zatečena podacima, a i znam da osim uha, drugo ništa i ne treba...
Uglavnom, imaju sina i kćer, oboje već gotovo odrasli, u dugogodišnjem braku kojeg smo uzimali za primjer. I, moga bi biti, kad bi samo ono izvanjsko bilo mjerodavno. Njezin muž je vezano za taj poziv prigovorio da to nije svadba, da ne treba zvati dvadest-trideset(!) ljudi, da za to treba petsto kuna, uglavnom zbrda-zdola mi je prenešeno da mogu shvatiti kakav je to način razgovora bio. Tako je krenulo. Udata je za totalnog flegmatika, koji izvana odaje sliku odgovorne, ozbiljne i pouzdane osobe, čovjeka od povjerenja, nesklonog bilo kakvim glupostima, tipa pijančevanja, šaranja i sl,. no ta njegova čvrsta stabilnost donosi na svojoj suprotnoj strani nešto što guši svaku akciju, svaku iskru koja se pojavljuje u njoj, a sada već i u njihovoj djeci. S njim je možda sigurno živjeti, iako ne plivaju u materijalnom blagostanju, ali je i užasno dosadno i obeshrabrujuće. On joj ne brani da se ona bavi svojim aktivnostima, koliko hoće, dok god to gotovo ništa ne košta, ali svaki zajednički izlazak je besmislen, kada se može biti i doma, izlet, putovanje, posjeta, i mic po mic nakon više od dva desetljeća braka došli su do faze u kojoj više nemaju koga pozvati, a i nemaju kuda otići. Ruku na srce, čovjek očekuje da u jednom tako dugom životu, zajedničkom, imate barem desetak obitelji s kojima možete otići na roštilj, rođendane, ljetovanje ili slično, kako tko voli.
Ona nije uspjela pronaći ništa što bi ga razveselilo, zbog čega bi se glasno nasmijao, ništa nikada nije učinio zbog čega bi joj srce jače zakucalo, izmamilo osmjeh radosti, veselja i zadovoljstva. Ona je željna druženja, smijeha, odlaska u kazalište, na klizanje, u šetnje gradom, kolače, na sladoled. Željna je pokojeg odlaska na more, barem jednodnevnog, na bazen, na neki gerijatrijski tulum, na sve ono što je radost, veselje, smijeh, ples, pokret... akcija. On uredno izvršava sve gdje MORAJU otići, i ništa više od toga. Najugodnije je doma, pred nekom utakmicom. Svaki kupljeni cvijetak je besmislen, šta će ti to, ne treba nova lampa, luster je sasvim dovoljan, ova posteljina je još dobra, ti patiš na ručnike.... itd. I ona je prestala kupovati, prestala je jesti jagode za kojima je bila luda, jer je on uvijek prigovorio da kupuje kad su najskuplje, a kad je krenula kupiti kad su jeftinije, nije ih više, naravno, bilo. Više ih niti ne gleda. Prisjele su joj. Takvih stvari ima bezbroj (sat i pol!), stvari koje se uvuku polako, godinama, talože se u njezinoj duši i njegove riječi, i obeshrabrenja u svakoj akciji, i hladan odnos prema svemu. Nikad, veli ona, nije sretno zagrlio svoju djecu, oduševio se njihovim uspjesima, pohvalio ih. Od svih petica u sinovljevom imeniku, on je vidio jednu dvojku s početka godine, o kojoj je tamburao cijelo popodne. Nije se ljutio, nije dizao glas, nije prijetio, "samo je govorio" i samo o toj dvojci. On je tip koji na ruži uvijek vidi trnje. On je tip kojemu je život isključivo trošak, njoj je život dobitak.
Ona u svemu vidi divne stvari, zrači optimizmom, želi uživati u svakom danu, i sunčanom i oblačnom, želi biti radosna i kad u kući nema novca. On želi oprano suđe i usisane podove, ona bi radije društvo do jutra i muževljev zagrljaj...
Kako pomiriti te dijametralne suprotnosti? Što učiniti da ona bude sretna? On, kažem, jest sretan, ili nije, svejedno. Njemu je svejedno. I nema ništa protiv ako ona nije sretna ili isto tako ako je. Ili ako ovisi o njemu da im zajednički život bude ugodan, da se zajedno raduju, kao obitelj, opet nije važno, on tu ne može i ne vidi ništa šta bi mogao učiniti. Normalno mu je da su djeca OK, da su vrijedni u školi, studenti, da van tih obaveza nešto i rade i zarade si džeparac. Ali, taj džeparac nije dovoljan, Ipak, je trošak veći. Ili studij. Ako o ima pet položenih ispita, to nije ništa, normalno da ima, njegov kum ima osam. Nikad zadovoljan, još manje oduševljen. Ili zahvalan Bogu na svemu što ima u svojoj kući i u svom životu.
Eh, kad bih imao, mogao, znao, govori on. Ne, sve bi bilo isto, jer on bi sebe imao uvijek sasobom. I sa više novca, i sa više mogućnosti, i na nekom drugom mjestu za život. Uvijek bi vidio prepreke do sreće, do zadovoljstva.
Post je objavljen 27.02.2005. u 11:16 sati.