umovanja

U posljednje vrijeme, svi nas podsjećaju na "preuzimanje odgovornosti," na "odgovorno ponašanje", na "odgovornost" kao takvu...

Ipak, kad trebamo postati svjesni pravog zančenja te riječi? Ja mislim - još u ranom djetinjstvu. Svojoj sam djeci već u vrtiću govorila da trebaju raditi ispravne stvari, a ako i pogriješe da priznaju da su složili neku frku. Zašto? Jednostavno zato, da od malih nogu znaju da za svaku frku trebaju - odgovarati. I to najbolje oni sami, svojim imenom, a ne izlikom"on me nagovorio". Od te fraze mi se diže kosa na glavi. A kad su bili stariji, i sposobniji za veće nepodopštine, poučila sam ih: slobodno radite zvizdarije, ako možete kasnije za njih preuzeti odgovornost (tj. ovog puta krivnju i kaznu), a ako ne možete, ako se mislite sakriti iza nekoga ili iza neke laže, sorry, onda ništa.

Preuzimanje odgovornosti nije nužno preuzimanje krivnje i kazne. To može biti i preuzimanje lovorika, zadovoljstva postignutim, preuzimanje kakve pohvale, već prema mjestu gdje se odgovornost preuzela: u vrtiću, školi ili na poslu. Kasnije, lakše nam je preuzeti odgovornost za razne životne situacije i preuzeti kormilo u našem životu. Teže je postati "igračka valova" i ne možemo biti "nošeni okolnostima tamo-amo" ako odlučimo preuzeti odgovornost za svoj život.

Odgovornost znači i donositi ispravne odluke, raditi ispravne stvari, znati što nas očekuje nakon određenih životnih akcija... To nikako ne osigurava potpunu ispravnost svake naše odluke, ali moramo biti sigurni da ćemo jednog dana, kada vremenski odmak bude dovoljan da sagledamo sve naše odluke sa posljedicama koje vrijeme donosi, možemo reći: da, tada sam donijela najbolju odluku s obzirom na okolnosti i na situaciju, i na svo raspoloživo znanje koje sam tada imao/la...

Kad bi me kći pitala može li u subotu van, uvijek sam joj odgovorila da ona najbolje zna odgovor na to pitanje. Ako ti izlazak neće poremetiti planove za savladavanje školskih obaveza, koje su primarne (a prioritete smo odavno ustavnovili - oni nisu uvijek nešto što želimo, oni su uvijek ono što trebamo učiniti da bi dobili ono što želimo), onda, dijete moje, idi... Vjerujte, nije otišla svaki put. Njezina odluka bila je njezina odgovornost pred samom sobom, i nama, kao roditeljima, kao "predstavnicima zakonodavne vlasti".

Dugo mi je trebalo da shvatim da je preuzimanje odgovornosti u svom životu prečica do slobode u svom životu, slobode kojoj svi težimo. Ako stojim iza svake svoje odluke (iako možda pogrešne), automatski prestaje potreba za laganjem, izmotavanjem, opravdavanjem, izvlačenjem, prebacivanjem krivnje, prestajem biti nesigurna u sebe i pitati se uvijek "šta, ako?".

Ipak, puno bih puta htjela da o nekim stvarima odluči netko umjesto mene. Bilo bi lakše svaliti krivnju ako stvari pođu naopako, a lovorike bih pobrala sama!

Eto, imam blog, i red je da krenem. Kuda, ne znam ni sama. Zašto sam tu, isto pojma nemam.

Znam samo da sam jednom stjecajem čudnih okolnosti došla do nekoliko blogova, pročitala ih i oduševila se. U djetinjstvu sam pisala dnevnik, ali on je uglavnom bio poluiskeren, jer je uvijek postojala mogućnost da ga netko otkrije i da sazna sve moje tajne... Sada mogu pisati šta hoću i koliko hoću, nadam se da to nitko neće pročitati! A ako i pročita, hehe, ne poznate me! Mogu lagati, mogu se hvaliti, mogu pametovati do mile volje. Do sada su me slušali jedino muž (po dužnosti) i djeca (uz upotrebu sile) sve moje mudrolije i umovanja, pametovanja i sl. što kao majka i moram... Muž kaže da sam verbalno jaka i da se dobro izražavam, jasno... poznajete li ženu koja nije verbalno jača od muža? Poznajete li ženu koja se dobro ne izrazi kad joj nešto nije po volji? Hoću reći, mišljenje mog muža u ovom slučaju nije mjerodavno.

Ne, fakat se nadam da nitko neće naići na ovo moje piskaranje. Ali, barem imam osjećaj da mogu na nekom mjestu izraziti sva svoja (pre)duboka unutarnja previranja i opservacije, mišljenja i stavove, koji se ponekad razlikuju od raspoloženja do situacije. Ha, šta ćeš, stavovi su za to da se mijenjaju. Ne slažete se? Kakav ste stav prema školi imali s deset? A sada? A kakav prema roditeljima? A prema sebi? Ženama, muškarcima? Uvijek isti? Onda, gasi komp i u krevet! Ovaj blog nije za malu djecu. Priznajte, bilo bi čudno da vas život, iskustvo i putem stečeno znanje nije promijenilo toliko da imate kudikamo izmijenjene stavove o većini stvari sada, nego što ste ih imali prije deset, dvadeset, trideset... godina?

Dakle, Kulerica i onaj njezin tekst "Blago tebi", e to me razvalilo! Ima jedna rečenica koja počinje s tom omraženom frazom, a završava na mom mužu... Sve do nedavno trebala mi je nadnaravna snaga da ne skočim i nekog ne ukokam. Pokušala sam objasniti da ni ja baš nisam za ukras (iako je moja nadnaravna ljepota, naravno, neskrivena), a ako njemu ništa nije teško skuhati, pospremiti, baciti smeće, da nisam ni ja... blabla i bljak. Sad sam malo narasla pa sam i malkice pametnija, uglavnom ležerno odgovorim "tko zna, zna". Ondak mi se čini da time samo potcrtavam da sam udata za papka, pa više ne znam šta odgovoriti: "ha, valjda zaslužujem..." (ispadam nadmena), "tko zna šta JA NJEMU radim, kad on MENI kuha, baca smeće, opere balkon..." (ispadam vulgarna)... Pokušavala sam objasniti da to sve nisu stvari koje čine poziciju "blago tebi" žene, jer za sve to netko drugi plaća gospođu, a u jednom periodu svog života sam ja bila ta gospođa koja to drugima radi... pa da nije to jedini segment koje neki muž treba imati, to je samo vidljivi segment, ima još stvari koje čine "blago tebi" ženu, a da dotična ne prolupa kad joj se to kaže. Ali, što više pokušaš objasniti, demantirati, toneš sve dublje i dublje, i zapravo dolazim do toga da počenem shvaćati da nekoj površnoj osobi de facto pljujem svog muža, kako bi dokazala da on nije tako savršen. a ja tako loša... i eto ti drugog problema.

Uglavnom, dvadest sam godina udata za istog tipa, svake godine ga volim sve više i svake godine mogu reći da nam je brak sve bolji. Daleko od toga da nema frke među nama, ali gdje nema bar ponekad? Čim dijelimo istu kupaonicu, znaš da će biti paljbe! A još kad dijelimo istu djecu, još gore! Jedan smo pubertet prošli (jedva) drugi prolazimo (ne primjećujući), ali savladali smo sve prepreke uz minimalan broj žrtava. Putem smo ostavili popriličan broj prolivenih suza (mojih), bučnih svađa, planiranja, problema, prepreka i obiteljskih trauma, stvaranja, predivnih razgovora, ali put je još dug, i svaki mu se dan sve više veselim.