U posljednje vrijeme, svi nas podsjećaju na "preuzimanje odgovornosti," na "odgovorno ponašanje", na "odgovornost" kao takvu...
Ipak, kad trebamo postati svjesni pravog zančenja te riječi? Ja mislim - još u ranom djetinjstvu. Svojoj sam djeci već u vrtiću govorila da trebaju raditi ispravne stvari, a ako i pogriješe da priznaju da su složili neku frku. Zašto? Jednostavno zato, da od malih nogu znaju da za svaku frku trebaju - odgovarati. I to najbolje oni sami, svojim imenom, a ne izlikom"on me nagovorio". Od te fraze mi se diže kosa na glavi. A kad su bili stariji, i sposobniji za veće nepodopštine, poučila sam ih: slobodno radite zvizdarije, ako možete kasnije za njih preuzeti odgovornost (tj. ovog puta krivnju i kaznu), a ako ne možete, ako se mislite sakriti iza nekoga ili iza neke laže, sorry, onda ništa.
Preuzimanje odgovornosti nije nužno preuzimanje krivnje i kazne. To može biti i preuzimanje lovorika, zadovoljstva postignutim, preuzimanje kakve pohvale, već prema mjestu gdje se odgovornost preuzela: u vrtiću, školi ili na poslu. Kasnije, lakše nam je preuzeti odgovornost za razne životne situacije i preuzeti kormilo u našem životu. Teže je postati "igračka valova" i ne možemo biti "nošeni okolnostima tamo-amo" ako odlučimo preuzeti odgovornost za svoj život.
Odgovornost znači i donositi ispravne odluke, raditi ispravne stvari, znati što nas očekuje nakon određenih životnih akcija... To nikako ne osigurava potpunu ispravnost svake naše odluke, ali moramo biti sigurni da ćemo jednog dana, kada vremenski odmak bude dovoljan da sagledamo sve naše odluke sa posljedicama koje vrijeme donosi, možemo reći: da, tada sam donijela najbolju odluku s obzirom na okolnosti i na situaciju, i na svo raspoloživo znanje koje sam tada imao/la...
Kad bi me kći pitala može li u subotu van, uvijek sam joj odgovorila da ona najbolje zna odgovor na to pitanje. Ako ti izlazak neće poremetiti planove za savladavanje školskih obaveza, koje su primarne (a prioritete smo odavno ustavnovili - oni nisu uvijek nešto što želimo, oni su uvijek ono što trebamo učiniti da bi dobili ono što želimo), onda, dijete moje, idi... Vjerujte, nije otišla svaki put. Njezina odluka bila je njezina odgovornost pred samom sobom, i nama, kao roditeljima, kao "predstavnicima zakonodavne vlasti".
Dugo mi je trebalo da shvatim da je preuzimanje odgovornosti u svom životu prečica do slobode u svom životu, slobode kojoj svi težimo. Ako stojim iza svake svoje odluke (iako možda pogrešne), automatski prestaje potreba za laganjem, izmotavanjem, opravdavanjem, izvlačenjem, prebacivanjem krivnje, prestajem biti nesigurna u sebe i pitati se uvijek "šta, ako?".
Ipak, puno bih puta htjela da o nekim stvarima odluči netko umjesto mene. Bilo bi lakše svaliti krivnju ako stvari pođu naopako, a lovorike bih pobrala sama!
