Eto, imam blog, i red je da krenem. Kuda, ne znam ni sama. Zašto sam tu, isto pojma nemam.
Znam samo da sam jednom stjecajem čudnih okolnosti došla do nekoliko blogova, pročitala ih i oduševila se. U djetinjstvu sam pisala dnevnik, ali on je uglavnom bio poluiskeren, jer je uvijek postojala mogućnost da ga netko otkrije i da sazna sve moje tajne... Sada mogu pisati šta hoću i koliko hoću, nadam se da to nitko neće pročitati! A ako i pročita, hehe, ne poznate me! Mogu lagati, mogu se hvaliti, mogu pametovati do mile volje. Do sada su me slušali jedino muž (po dužnosti) i djeca (uz upotrebu sile) sve moje mudrolije i umovanja, pametovanja i sl. što kao majka i moram... Muž kaže da sam verbalno jaka i da se dobro izražavam, jasno... poznajete li ženu koja nije verbalno jača od muža? Poznajete li ženu koja se dobro ne izrazi kad joj nešto nije po volji? Hoću reći, mišljenje mog muža u ovom slučaju nije mjerodavno.
Ne, fakat se nadam da nitko neće naići na ovo moje piskaranje. Ali, barem imam osjećaj da mogu na nekom mjestu izraziti sva svoja (pre)duboka unutarnja previranja i opservacije, mišljenja i stavove, koji se ponekad razlikuju od raspoloženja do situacije. Ha, šta ćeš, stavovi su za to da se mijenjaju. Ne slažete se? Kakav ste stav prema školi imali s deset? A sada? A kakav prema roditeljima? A prema sebi? Ženama, muškarcima? Uvijek isti? Onda, gasi komp i u krevet! Ovaj blog nije za malu djecu. Priznajte, bilo bi čudno da vas život, iskustvo i putem stečeno znanje nije promijenilo toliko da imate kudikamo izmijenjene stavove o većini stvari sada, nego što ste ih imali prije deset, dvadeset, trideset... godina?
Dakle, Kulerica i onaj njezin tekst "Blago tebi", e to me razvalilo! Ima jedna rečenica koja počinje s tom omraženom frazom, a završava na mom mužu... Sve do nedavno trebala mi je nadnaravna snaga da ne skočim i nekog ne ukokam. Pokušala sam objasniti da ni ja baš nisam za ukras (iako je moja nadnaravna ljepota, naravno, neskrivena), a ako njemu ništa nije teško skuhati, pospremiti, baciti smeće, da nisam ni ja... blabla i bljak. Sad sam malo narasla pa sam i malkice pametnija, uglavnom ležerno odgovorim "tko zna, zna". Ondak mi se čini da time samo potcrtavam da sam udata za papka, pa više ne znam šta odgovoriti: "ha, valjda zaslužujem..." (ispadam nadmena), "tko zna šta JA NJEMU radim, kad on MENI kuha, baca smeće, opere balkon..." (ispadam vulgarna)... Pokušavala sam objasniti da to sve nisu stvari koje čine poziciju "blago tebi" žene, jer za sve to netko drugi plaća gospođu, a u jednom periodu svog života sam ja bila ta gospođa koja to drugima radi... pa da nije to jedini segment koje neki muž treba imati, to je samo vidljivi segment, ima još stvari koje čine "blago tebi" ženu, a da dotična ne prolupa kad joj se to kaže. Ali, što više pokušaš objasniti, demantirati, toneš sve dublje i dublje, i zapravo dolazim do toga da počenem shvaćati da nekoj površnoj osobi de facto pljujem svog muža, kako bi dokazala da on nije tako savršen. a ja tako loša... i eto ti drugog problema.
Uglavnom, dvadest sam godina udata za istog tipa, svake godine ga volim sve više i svake godine mogu reći da nam je brak sve bolji. Daleko od toga da nema frke među nama, ali gdje nema bar ponekad? Čim dijelimo istu kupaonicu, znaš da će biti paljbe! A još kad dijelimo istu djecu, još gore! Jedan smo pubertet prošli (jedva) drugi prolazimo (ne primjećujući), ali savladali smo sve prepreke uz minimalan broj žrtava. Putem smo ostavili popriličan broj prolivenih suza (mojih), bučnih svađa, planiranja, problema, prepreka i obiteljskih trauma, stvaranja, predivnih razgovora, ali put je još dug, i svaki mu se dan sve više veselim.
Post je objavljen 31.01.2005. u 20:40 sati.