Počinjem razmišlajti o predstojećoj krizmi. Sa osjećajem straha, nedoumice, gnušanja i osobnog licemjerstva. Nemam snage suprostaviti se bujici, okolini, obitelji. Nemam snage, nemam hrabrosti svima reći u lice da ta parada ne dolazi u obzir. Moj muž želi. Moj sin želi – ne bi htio biti crna ovca, bijela vrana...
Misli li zaista svatko tko stoji u onoj gužvi u crkvi da je to volja Božja? Zar zaista svatko smatra da to tako treba biti, da je to tako On odredio? Je li istina da dodirom po licu nepoznatog čovjeka spušta se na dijete Duh Sveti? Ja ne mislim tako. Ja, zapravo znam, da tako u Bibliji ne piše i da je sve ovo oko krizme, firme ili kako već, jednostavno odluka jedne organizacije koja se zove katolička crkva. U najboljoj namjeri (želim vjerovati) donijela je niz propisa koji su nadodani, da ne kažem izmišljeni.
O čemu razmišljate u tjednima prije nego vam se dijete treba krizmati? O čemu razmišljaju i šta rade vaši bližnji koji spremaju krizmu? Najčešće – koliko čujem i vidim – o haljini, mora biti duga, ženstvena ili nešto slično, uglavnom, to je tema, odijelo, košulje, koji restoran, za koliko osoba, ima li vani mjesta, šta ako bude kiša u ta prevrtljiva proljetna vremena, 'oćemo li janjetinu i odojak ili samo jedno od toga, koju salatu, sa ili bez juhe, pašu li ove salvete uz onaj špajzservis, ima li dosta čaša, koga pozvati, koga ne pozvati, koga za kuma, šta kupita ako si kum (sat više nije dosta, mobitel je isfuran, ali obavezno, komad zlata za curu, i obavezno – pare, nije zgorega), koliko će taj cirkus koštati...?
Cupkajući u hladnoj crkvi, u onoj gužvi, među stotinama firmanika, jedva čekajući da ta parada prođe, jednako tako i oni koji vode taj obred – s nestrpljenjem upućuju tko s koje strane treba ići ili gdje stajati, a u mislima je samo juha...hoće li se ohladiti, hoće li biti svega dosta, hoće li biti previše...hoće li ček za haljinu sjesti kad treba..?
Kako preživjeti gomile jela i pića, kako preživjeti tuđa pijanstva, razuzdanost, moguće sukobe, prostakluke, psovke i masne viceve ... u slavlju koje bi trebalo biti sveto, drugačije... Kako mi ljudi uspijemo sve izmisliti i zabrljati!
I, vjerujte, malko se veselim toj krizmi. Doći će dio obitelji koji inače nikada ne bi došao u Zagreb, i to mi je drago. Sresti ćemo se u nekom okruženju, biti zajedno, imati ćemo osjećaj pripadnosti. Moj sin će biti važan taj dan, barem malkice više nego inače, kontaktirati ćemo s onima s kojim se rijetko čujemo, smanjiti će se monotonija naših života, odgovara nam promjena ritma , priuštiti ću si bolji komad garderobe (eto izlike)... i opet se utapam u prosječnost, u masu, prihvaćam pravila...
Teško mi je stajati čvrstih uvjerenja, naučila sam da je lakše malo pognuti glavu, duže će mi biti na ramenu. I drvo koje se savija pod udarima vjetra, duže traje. Ono uporno, tvrdoglavo, čvrsto, u naletu nevremena biva slomljeno...
Tako se ja tješim.
Post je objavljen 20.02.2005. u 12:39 sati.