Od malena nas uče da se po knjigama ne šara. Nije loša navika čuvati svoje knjige, držati ih zaštićene od sunca, svjetla, prašine, (pogleda?)...
Ima istine u tome da knjige treba paziti, ne posuđivati onima koji nemaju običaj vratiti, ne samo zbog nominalne vrijednosti metara u regaliću, nego jedino zbog onoga što se u njima skriva.
Ja imam nekoliko knjiga koje držim blizu kreveta, koje svako nekoliko prolistam, pogledam, potcrtam, označim, podsjetim se. Već prema raspoloženju. Jedna od onih koja je potcrtavana, označavana i koja je kao stvorena za čitanje u onom periodu pred san, kad je duša spremna prepustiti se noćnom počinku, je Zvuk polarne svjetlosti, Zlatka Skotaka. Sastavljena je od haibuna, waka, haiku poezije... neću vam pojašnjavati šta je šta, nije to sada ni važno, prošetajte samnom kroz meni najdraže stihove:
U zagrljaju
dva stara prijatelja
našlo se djetinjstvo
.....
U magli
nestaje dječak
pojavljuje se starac.
.....
Teče
vijugava rijeka
ravno u more.
.....
Letim avionom
želim realno gledati
činjenicama u oči:
ali što mogu kad sam
stalno u oblacima.
.....
Uberem cvijet u vrtu
stavim ga u vazu:
vaza je u kući
kuća je u vrtu
i cvijet je opet u vrtu.
.....
Novogodišnja noć
hodam ulicama
veselog grada:
sniježe konfeti
kiši šampanjac.
.....
Bore na licu
to rukopis je
nepoznatih slova:
pročitati se može
samo sjećanjem.
.....
Neću više, da ne bude previše. Samo zastanite kod svakog stiha i barem malo razmislite. Koliko zgusnute istine! Koncentracija ljepote.
I jedna meni najdraža, najljepša, najtoplija, najočinskija:
Kći puše balone
od sapunice – u njima je
i moj dah:
svjetluca duga na opni
i u našim očima.
Post je objavljen 17.02.2005. u 23:48 sati.