Hvala ti, što si dio mog života preko dvadeset godina.
Hvala ti što si uvijek tu, ne smo na papiru. Što si pri ruci kad mi trebaš. Hvala ti što me dižeš kada padnem, što me tješiš kad sam tužna.
Hvala ti što mi opraštaš. Što razumiješ moju naglu narav. Moj prebrzi jezik, moj temperament. Hvala ti što si ti ona voda koja gasi moje požare.
Hvala ti što si strpljiv, što si dobar i blag. Što si nježan. Što si brižan.
Hvala ti što si divan otac, strpljiv, ali ipak zahtjevan. Hvala ti što si dobar brat, zet, šogor, što svaku ulogu koju imaš u našem životu ispunjavaš besprijekorno.
Hvala ti što me voliš, uvijek. Iako odavno to nisam čula. Odavno mi nisi rekao nešto divno od čega bi me prošli drhtaji kao na početku naše veze. Sada je drugačije. Ne bolje i ne lošije. Samo, drugačije. Sad se ljubav manifestira drugačije, zrelije.
Pokrivaš me kad zaspim otkrivena. Kupuješ mi uloške, kad je hitno. Obaviš sve umjesto mene kada treba. Znam da te mogu pozvati kad je frka. Ne bojim se nikoga. Niko mi ništa ne može. Jer znam da iako nitko ne može tebe zamisliti kao nekog opakog tipa, ti bi zgazio svakog tko bi dirnuo u mene ili našu djecu. Bez straha i bez oklijevanja.
Brineš kad ti se čini da me nešto muči. Trpiš moje prigovaranje, moje nervoze i PMS-ove. Ljubiš me, maziš i paziš. Ugađaš u svemu. I svađaš se samnom, I sto puta ne slažeš.
Hvala ti što nisi razdražljiv, što nisi ravnodušan, što nisi nepouzdan.
Hvala što si moj. Što sam jedina. Što sam voljena i poštovana. Što mi je svaki dan s tobom poseban. Iako mi odavno nisi ništa skupo kupio, ali dao si mi ono najvrednije što imaš. Sebe. Cijeloga. I znam da mi pripadaš, da smo jedno tijelo, jedna duša. Ali, ipak samostalni svatko na svoj način.
Hvala ti što ne gušiš moje interese. Što me potičeš i ohrabruješ, što nisi ljubomoran, što nisi nezainteresiran. Hvala ti što mogu živjeti kao individua, posebna, iako uvijek tvoja, uvijek naša.
Hvala Bogu na tebi.
Post je objavljen 14.02.2005. u 09:11 sati.