Buba mi po zidu hoda,
kao da konta, nije krv voda,
ne zna gore `il dolje
osjećaj manjka volje,
što radim na svjetlu,
a ne u svom mraku,
kupim si metlu
i glumim bradatu baku.
Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke.
- One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.
Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.
- No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kao kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
Tin Ujević
Kad odem
Kad odem,
kad me djavo isprati glavnim sokakom,
i kad mesecina zaveje moj trag,
nemoj tugovati,
jer jednom svakom mali nemi slavuj
doleti na prag.
Kad odem,
kad zamumla vetar zimske ocenase,
i kad mrtvo lisce
potera u kas
za kaznu prognace i tamburase
zbog pogresne pesme u pogresan cas.
Ref.
Hej, budi jaka ti,
najlakse je plakati!
To nam samo Gospod
svira jesenju sonatu.
Snio sam vrata
u tom suvom zlatu...
Strah me da prodjem,
al' proci cu.
Znam, laf si stari ti,
nemoj sve pokvariti,
kresni samo jednu svecu
na Svetog Jovana,
i ne cuvaj dugo
pepeo tih dana..
Kad jednom odem, a poci cu...
Kad odem,
kad u prozor stavis prvu hrizantemu,
i kad popucaju divlji kesteni,
ne pali uzalud fenjer na tremu
kad me otmu magle jedne jeseni