sjeta.
petak, 03.04.2009.Neko veče misli mi krenuše putem sivim,
pravio se jesam kako znam gdje živim.
Obronci, brda, doline, ravnice
pjesme tužne svirale tamburice žice.
Sunce je ovdje pokazalo snagu
sjajem je skrivalo što je sve otišlo k vragu.
Crkva se pojavila to jutro bez tornja
pomislih, sila je viša, ma ona gornja.
Grad je bio pun strepnje, nepodnošljivog muka,
ulicama je falila ženska ruka.
Most je izgubio namjenu da spaja
ovih je dana razdvojio dva kraja.
Budućnost piše u skršenom centru grada
budućnost piše i 15 godina poslije , piše i sada.
Čudnih je rupa glupavog rata
svađa susjeda i komšije drugog i trećeg kata.
Kako da ne plačem nad samim sobom
djetinjsvo moje napravili praznim grobom.
komentiraj (1) * ispiši * #
