Um

Čujem s vremena na vrijeme te riječi od Muža, a i sama o njemu to pomislim. Od svih drugih da dobijem osobu koja mi je tako srcu srodna. Pa porazmislih malo o tome. U braku smo pet i pol godina, a znamo se oko godinu dana dulje. Naravno da smo različiti kao osobe. Ipak, mislim da s godinama postajemo sličniji. I kad pomislimo:"Gdje te nađoh" to treba shvatiti u sljedećem smislu: ni on ni ja nismo isti oni iz doba našeg hodanja, isti oni koji su (ne baš sigurni u ono u što se upuštaju) odlučili obvezati se brakom. Sazreli smo kroz godine zajedničkog života, proživljena iskustva kućenja, roditeljstva. Sazreli jer zrelost zahtjevaju sve okolnosti našeg života. A te su nas i povezale čvršće no što i sami mislimo. Toliko čvrsto da smo jedno.

Zbilja, prestanimo čekati.

Zbilja, [URL=http://thomas008.blog.hr/arhiva-2005-09.html#1615164105]prestanimo čekati[

"Nekad davno" - započinje ponekad tako priču o svojim iskustvima moje srednje dijete koje ima 3 godine! Mogu onda i ja tako. Nekad davno, zapravo jedne sunčane subote u rujnu primila sam se posla. Kakvog? U dječjoj sobi na stropu u sjevernom kutu pojavila se mrlja od plijesni. Unatoč tome što je lani krečeno. Ali, vidjeli mi što je majstor Mirko (pravo ime majstora) radio u takvom slučaju; premazao zidove razrjeđenom "Varikinom" (nadalje V). Dezinficijens, ubije gljivice, ostavlja bjelinu ako je zid bijeli ili ublaži nijansu boje (oprez, može ispasti nejednoliko). Dakle, ovdje je zid bijeli, nema opasnosti, izvest ću to sama. Hm, u kom omjeru razrijediti? Stavila sam 1:5, dio V, 5 dijelova vode. Donijela ja ljestve, pod zaštitila novinama (jer još pamtim kakve su mi poslije jednog čišćenja lamperije s V bile hlače). Imamo doma i valjak. Plavi! Umočim ga u otopinu, ocijedim, povučem po zidu. Još s njega teče, ali da stvar bude gora, plava voda. Dakle, neupotrebljiv je valjak. Brzo uzimam krpu (dakako bijelu), srećom zid još nije upio ništa, nezgoda je spašena. Promijenim otopinu. Premazat ću cijelu površinu zida, neka posao bude obavljen temeljito. Dakle, da skratim, konačan je rezultat bio dobar. Zidovi sobe bijeli k'o snijeg. Međutim, kad uzmem u obzir da sam
- radila od 9 do 12 (3 h rada po mojoj cijeni sata)
- ukočila vrat i pošteno istegnula ruke
- strahovala kako ću pasti s ljestvi, a jednom umalo i jesam
- ipak pokapala, srećom samo plahtu na krevetu pa je sad unikatna
zaključite sami hoću li se drugi put upuštati u slične avanture. Isto preporučam svima.

Pretprošli put spomenula sam svoj ometani noćni odmor. E, pa imam svježi primjer istog. Od sinoć.

Legoh poslije 11. Pa malo mozganja o predstojećim mi važnim događajima. Utonuh u san. U neko doba: "Mama, daj me pokrij", zove najstarije dijete. Odoh do sobe, pogledah u krevet na katu, poplun presavinut, djeteta u krevetu nema! Otišlo na WC? Protrljam oči. Leži u podnožju kreveta preko popluna. Ništa, namjestim dijete, pokrijem i ono srednje, legnem. Zaspim. Opet nešto čujem: "Mama, meni se piša". Srednje dijete ne dosegne prekidač u kupaonici. Na uri stoji 2:22. Kad poslije legne ima napad kašlja, no, zaspimo nekako. Onda sanjam:
Kroz prozor gledam kako vani pored kuće prolijeće raketa(!). Znam da je to kasetna bomba (?). (Osobno, nisam iskusila rat). Uskoro će pasti blizu nas i uslijedit će detonacije. Nemam straha. Zbilja, čuje se udar, a potom i više malih. Od nekih se potresa kuća. Ne sklanjam se, neće nas pogoditi, uvjerena sam. I nije.
Plač. Javlja se najmanje dijete. Dajem mu vode, vratim dudu. Spavat će. Analiziram san. Zapravo je optimističan. Dani se. Čujem, zvoni Pozdravljenje. 6 je sati. Još se malo protežem. Ustajem, a za mnom i Muž i naši mali ranoranioci.

Dobar vam dan svima!

Volim priče svog djeda. Priča o davnim vremenima (on je '22. godište prošlog (!) stoljeća). O vremenu kad su u selu dobili struju. Pa je njegov otac navečer kad bi pao mrak rekao ženi: "Daj opuhni (žarulju!), idemo na spavanje". O vojačenjima koja je prošao za drugog svjetskog rata. O vremenu kad se puno radilo, od jutra do mraka, na ruke, osim pomoći volova ili konja. I sve se stiglo napraviti, bilo je puno družine u kući, po tri generacije zajedno. Danas se živi drugačije. No, ne bih sad o tome. Priča mi djed i o školovanim ljudima svoje mladosti. Učiteljima i župnicima. (Ma, tko je onda išao liječniku. Djed je prvog vidio na pregledu za vojsku.) I kad tako priča djed, kaže i: "Prvi učitelj koji je tu bio u službi ..., tu je službovao i župnik ... " Nekako mi se čini da je među ostalim stvarima o kojima djed priča, a koje su izumrle, nekako izumrla i "služba". Danas više nitko ne želi biti u službi. Ali, svi bi bili na položaju. Pa ako si i u službi u kojoj imaš pod sobom jednog podređenog, moraš to naglasiti jer onda to znači da si zapravo na položaju. A to strašno dodaje tvojoj slici pred svijetom!

Ako ćemo iskreno, nije mojom zaslugom, ali, ljudi, ja ne gledam televiziju. S posla, vrtića dođemo poslije 16 h. Treba prigristi, otići s djecom van da se istrče (a sada i smrznu malčice) prije mraka. Treba nešto skuhati za taj ili sljedeći dan. Večerati. Pročitati koju priču djeci prije spavanja, počistiti za svima. Staviti prljave stvari na pranje. Iskoristiti večernji mir za učenje i posao donešen doma. Leći na zasluženi, zbog dobi djece i ometani, počinak.

Na TV-u pogledamo tek "Hrvatsku danas", uz posao i buku djece i crtić. "Dnevnik" HRT-a je postao crna kronika, ne treba se njime trovati. Ma, zapravo, ništa od toga što prikazuje ta kutija nije važno. Samo krade vrijeme, ionako kratko, koje čovjek može posvetiti sebi i bližnjima. Važni su neredi u Francuskoj? Informiranost o katastrofama diljem svijeta? Pa da se čuje i opet na sve samo ravnodušno slegne ramenima? Kao da nije katastrofa jedan izgubljen ljudski život, a kamoli njih deseci tisuća? Ne volim postati neosjetljiva. Ne želim da me muče svi svjetski problemi. Sebično? Možda. Kradljivaca vremena ima puno. Pođem li listali novine, obavezno pročitam po koji članak. Prođe vrijeme. Nisam ništa pametnija. Grizem se zbog stvari koje sam zbog toga propustila.

Mislim da ljudi namjerno daju krasti si vrijeme života. Lakše je sjesti pred televizor, uz novine i prepustiti se ponudi makar vas i ne zadovoljava, nego primjerice izaći van i prošetati otvorenih čula, otići na pjevanje, gimnastiku, posjetiti bliske ali daleke, popričati sa zapostavljenima ... . Toliko ima stvari koje nikad neću stići probati da nemam vremena prepuštati se serviranom. Voljela bih naučiti latinski, svirati gitaru, svladati glagoljicu, naučiti o vrtlarenju. Putovati (sanjaj,sanjaj).
Odužih. Zaključak: ne treba buku svijeta puštati u se bez kontrole.

Pala mi je napamet priča što sam je nekad pročitala u nekim Tibetanskim legendama, ako dobro pamtim.

Dakle, u kotlini okruženoj planinama smjestilo se selo. Ponad njega pećina, u pećini zmaj, strašan, velik. Čuva blago. U selu kip. Čovjeka koji se ima roditi, a svladat će tog zmaja. Drugi i ne pokušavaju. I naraste taj čovjek do muževne dobi. Pošalju ga do pećine. On se može domoći blaga. On, pak, vidjevši strahotnog zmaja, uplaši se i vrati. "Nisam taj, samo njemu sličan, ne mogu ja to". Pustiše ga. Čovjek nastavi živjeti mirno, oženi se, podiže djecu, obrađuje zemlju. Zmaja gotovo i zaboravi. Pred starost sjeti ga se. Ode do pećine. Uđe. A tamo, zmaj se smanjio, smežurao, nije više opasnost. I domogne se čovjek blaga. Kojeg?

Što smatramo blagom?

Na putu do posla prolazim drvoredom. Kolnik prekriva otpalo lišće pa kako koji automobil prođe vrtloži ga te ono započne ples. Veseo, nestašan. Tako vole plesati i moja djeca. Bude u plesu i utrkivanja, padova, smijanja. Radost sama. Djetetu ne treba povoda za veselje. Vesela su i bez razloga. To je karakteristika koja mi se kod njih sviđa. Ima ih još. Primjerice, uvijek su nečim zabavljena. Stalno nešto rade: igraju se, "čitaju" (ova četica moje djece nije još pismena), crtaju, režu, listaju, ... Nikad im nije dosadno. Dani su im prekratki za sve što žele napraviti. Zapravo, najviše mi se sviđa što se svom snagom znaju zauzeti za ono što žele. Tko je ikad vidio djetešce kako pokušava složiti kulu od kockica zna o čemu pričam. Djeca ne odustaju. Pokušavaju, trude se, ustraju koliko im njihova kratkotrajna koncentracija to dopušta. Rijetko koriste negaciju. Ona "znaju" plesati, pjevati, "mogu" to napraviti, znaju što žele. Pa ako i precijene sposobnosti, je li to važno? Mislimo da djeca slučajno tako brzo uče i napreduju?

Ne bismo li svi trebali biti kao djeca?

Danas teška tema. Znam dva (sigurno i trećeg skoro) braka koji to prestaju biti. Muž i žena se prestaju razumijeti, zanimati jedno za drugo, žive zajedno ali pričaju samo službeno "djece radi". Ne razumijem. Čuvati ljusku jajeta u kojoj jezgre nema? Koga to zadovoljava? Ne pate li? Ne fali li im duha i života? Zašto se osuđuju i kažnjavaju? A izgovor je bijedan. Zbog djece; kao da djeca ne vide jasno da tu nešto ne štima. Pa oni će svojoj djeci prikazati nešto nenormalno normalnim. Zbog povrijeđenog ponosa, dokazivanja drugome da si jači, neovisniji, više neosjetljiv?

Nije mi jasno. Ali jasno mi je da se svađa lako dogodi. I meni. I durenje. Svak' drži svoju stranu. U pravu je. Povrijeđen je. Ne želi oprostiti. Teško se ispričati. Pa prolaze dani. I sve teže prekinuti šutnju. Ma, svađajte se ljudi! Tražite svoja prava, dajte drugima njihova, razgovarajte, popustite malo. Što bi se vama dopalo, uradite drugome. Ništa nije statično. Život, osobe, prilike, mijenjaju se. Niti brak nije izuzetak. Nije sve pjesma. Ali, u problemima se očituje jakost. Ta, nismo djeca. Ljutnja i durenje kao stalno stanje nisu li znak nezrelosti, sitnež duha?

Vjerujte u ljubav kako je opisuje sv. Pavao. Na njoj treba raditi. Ona nije stalna. Gotovo jednako kao dar, ljubav je stvar odluke i truda. Bojimo se djelovanja? Lakše se prepustiti struji i plakati nad sudbinom? Kriviti drugoga? Zar kažnjavati najnevinije?!? Kakav je to primjer djeci? U kakve će oni veze sutra ući i što će od ljubavi očekivati? Zar ono što su vidjeli?

To niti jedan roditelj sigurno ne želi svome djetetu!

Iskoristili smo nedavno ono lijepo, sunčano jesenje vrijeme i otišli s djecom u zološki vrt. Tu, u Zagrebu. Posljednji put smo bili lani, kako djeca ne pamte dugo, valja avanturu ponoviti s vremena na vrijeme. (Da, ako ste vidjeli roditelje s troje male djece s balonima od kojih su baloni gotovo veći od dvoje manjih, to smo bili mi. Naravno da baloni nisu dočekali večer dana!)

U početku obilaska bili smo razočarani. Zatvorili su sve ptice, a klinci su se veselili patkicama i labudima. Raspoloženje su nam popravili prerijske lisice i neke slične sitne, živahne životinjice. Bilo im je vrijeme ručku. Jedna je na jednoj mrkvi sjedila, drugu glockala. Sviđaju nam se medvjedi, lavovi, vukovi, slonovi, bojimo se tuljana zbog njihovog glasanja. Nasmijali smo se mladuncu nekih dugorepih majmuna, zafrkant mali, peckao je sve ostale. Uglavnom, lijepo provedeno okopodne. U vrtu stalno nešto rade: vidjeli smo novi termitnjak s okolišem uređenim u stilu drevne Afrike ... i vrlo zgodnu novost - kavez za čovjeka. Ne, nema stalno nastanjene izloške, posjetitelji mogu ući i osjetiti ih (dva su) sami. Nismo ušli. Već su oba kaveza bila zauzeta, a i bojali smo se da ove naše primjerke ljudskih mladunaca nećemo moći izvući van. Natjerao me taj kavez na razmišljanje o opravdanosti čovjekove "vlasti" nad drugim živim bićima. Tako sam odgajana, no voljela bih da sam u tom pogledu više hinduist. Ispravnije je štovati sav život. I američki Indijanci su tako činili, ne?

Na svaki dan Svih svetih imam isti "problem". Posjetim grobove pradjedova, prabaka, dviju baka, djeda, krsnih kumova, tetka. Izgleda puno? Meni je premalo! Uzmem lampiona koliko trebam i bude mi žao. Žao što mi je nemoguće pomoliti se na grobovima onih koji mi i nisu rodbina ali su mi dragi. Koji su me odgajali, koje sam ja odgajala (nažalost i tih ima), koje sam sretala i bili su mi dobri, od kojih sam se učila jednostavnosti i skromnosti, koje su drugi zaboravili. Obuzme me tuga zbog nemoći da promijenim to stanje.

Bez brige. Utješim se vjerom da iskrena molitva u duhu dostigne i njih ma gdje im bio spomen.