|
Pretprošli put spomenula sam svoj ometani noćni odmor. E, pa imam svježi primjer istog. Od sinoć.
Legoh poslije 11. Pa malo mozganja o predstojećim mi važnim događajima. Utonuh u san. U neko doba: "Mama, daj me pokrij", zove najstarije dijete. Odoh do sobe, pogledah u krevet na katu, poplun presavinut, djeteta u krevetu nema! Otišlo na WC? Protrljam oči. Leži u podnožju kreveta preko popluna. Ništa, namjestim dijete, pokrijem i ono srednje, legnem. Zaspim. Opet nešto čujem: "Mama, meni se piša". Srednje dijete ne dosegne prekidač u kupaonici. Na uri stoji 2:22. Kad poslije legne ima napad kašlja, no, zaspimo nekako. Onda sanjam:
Kroz prozor gledam kako vani pored kuće prolijeće raketa(!). Znam da je to kasetna bomba (?). (Osobno, nisam iskusila rat). Uskoro će pasti blizu nas i uslijedit će detonacije. Nemam straha. Zbilja, čuje se udar, a potom i više malih. Od nekih se potresa kuća. Ne sklanjam se, neće nas pogoditi, uvjerena sam. I nije.
Plač. Javlja se najmanje dijete. Dajem mu vode, vratim dudu. Spavat će. Analiziram san. Zapravo je optimističan. Dani se. Čujem, zvoni Pozdravljenje. 6 je sati. Još se malo protežem. Ustajem, a za mnom i Muž i naši mali ranoranioci.
Dobar vam dan svima!
|